Balkanski eseji
33,05 €
-
Jezik izvornika: engleski
-
Prijevod: Hana Dvornik i Srđan Dvornik
-
Broj stranica: 512
-
Datum izdanja: rujan 2016.
-
ISBN: 978-953266792-9
-
Naslov izvornika: Balkan Essays
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 234 mm
-
Težina: 800 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Balkanski eseji Huberta Butlera promatraju neke ličnosti i događaje iz povijesti Jugoistočne Europe dvadesetog stoljeća iz perspektive na koju ovdašnja javnost nije navikla. Problem uloge Katoličke crkve i kardinala Stepinca u tragičnom vrtlogu Drugoga svjetskog rata uobičajeno se promatra kroz prizmu klerikalno-nacionalističke apologije s jedne i lijeve ili liberalne kritike s druge strane. Hubert Butler tom problemu prilazi sa stajališta kršćanskog morala, koji je dosljedno i živio svojom biografijom i svojim djelom. Butlerova kršćanska moralna dosljednost ogledala se u skrupuloznosti, empatiji, humanizmu, ekumenizmu i, na koncu, u zapanjenosti nad bolnim nerazmjerom između tog istog morala i djelovanja njegovih nominalnih zemaljskih zastupnika.
Balkanski eseji ne predstavljaju samo drugačiju vrijednosnu već i drugačiju vremensku perspektivu. Pružaju koristan uvid u način na koji je jedno minulo vrijeme promatralo sebe samog. Historiografska spoznaja time postaje potpunija jer današnje uvide povijesnih proturječja obogaćuje uvidom njihova nepristranog i dobronamjernog suvremenika.
Razgrtanje gorkog taloga (naše) prošlosti
Jaroslav Pecnik, Novi list, 30. 10. 2016.
O prošlosti se može, a na žalost to se i najčešće čini, otvoreno lagati; mogu se izostaviti, relativizirati ili barem selektirati činjenice kako bi se izbjeglo „nepodobnim i nacionalno neprihvatljivim zaključcima“, ali kako god se postavili prema povijesti, onaj tko ignorira ili ne prokazuje zlo, taj zapravo omogućava da se ono opetovano čini.
Ukoliko istinski želimo da nam povijest bude učiteljica života, ukoliko posredovanjem povijesti želimo anticipirati budućnost, tada se, uvijek iznova, moraju razotkrivati nedorečene i skrivene epizode prošlosti, jer tek kroz prizmu pojedinih osobnosti i događanja mogu se razabrati autentične slike i istine jednog (ne)vremena.
A, upravo nam je veliki irski esejist Hubert Butler svojim fascinantnim pismom, enciklopedijskim znanjem i dubokim uvidom u povijesnu materiju naroda bivše Jugoslavije, manirom objektivnog promatrača (odanog istini) omogućio da na nov način sagledamo i (re)valoriziramo našu dramatičnu i kontroverznu prošlost.
U „Balkanskim esejima“ (zbirka od 40-ak tekstova napisanih u razdoblju od 1937-1990) neuobičajenom snagom i erudicijom učinio je ono što je bila naša dužnost (kojoj tako „uspješno“ eskiviramo); suočio nas je sa istinama bez ikakvih pretenzija da ikome docira ili ikoga osuđuje. Neuobičajenom umjerenošću, nesvakidašnjom za naše društvene i kulturne okolnosti, iznio je krajnje neugodne istine o onome tko smo i što smo, posebice o događanjima tijekom Drugog svjetskog rata, strogo se, pri pisanju, pridržavajući vlastite maksime: „Uvijek sam smatrao da je pitanje u što vjerujemo u usporedbi s pitanjem kako se ponašamo od male važnosti.“
Druga strana istine
Seidu Serdareviću i njegovoj Frakturi, kao i vrsnim prevoditeljima Hani i Srđanu Dvorniku možemo biti zahvalni što su nas oplemenili jednim kapitalnim izdanjem (bez ogleda na pojedine faktografske nedorečenosti ili greške), kojim možemo potražiti sigurno uporište za naše brojne i još uvijek aktualne dileme, ne stoga što nam Butler nudi gotova rješenja, već upravo suprotno, što nam ukazuje na drugu stranu istine kojoj se tako dugo i uporno, nacionalistički uzneseno, odupiremo.
Nacionalna ili klasna povijesna apologetika uvijek je bila u sukobu sa istinom, a Butler nas svojom knjigom otrežnjava jer nam prstom upire u sve naše intelektualne zablude, sramotne interpretacije i licemjerne (o)poruke. Alternativa nije u „gorkom povlačenju u samodostatnost, pedanteriju, mitologiju i jezikoslovlje“, kako u eseju „Prepreke“, piše Butler, ili u nekakvoj nakladnoj pameti, već u otvorenosti i kritičnosti prema istini i stvarnosti i iskrenoj spremnosti za preispitivanje najstrašnijih i najkrvavijih stranica naše povijesti koja još uvijek tako intenzivno živi u svima nama.
U „Balkanskim esejima“ Butler je pisao i o Bugarskoj, Grčkoj, Trstu, Rijeci, Splitu, Dubrovniku, Beogradu, Zagrebu, ali najviše se bavio Nezavisnom Državom Hrvatskom, ustašama, rasnim zakonima, zločinima, a iznad svega nasilnim pokrštavanjima i uopće ulogom rimokatoličke Crkve u Hrvata u tim nesretnim okolnostima.
Iako niti jedan esej nije izravno posvećen nadbiskupu Alojziju Stepincu, bez ikakvog se pretjerivanja može reći da je upravo on glavni junak ove knjige. Butler ga je držao hrabrim čovjekom koji se pokušavao odhrvati zlu koje je ovladalo Hrvatskom, ali to nije uvijek činio na pravi način i u dovoljnoj mjeri.
Njegova taktika činjenja i pristajanja na manje zlo, a za moguće veće dobro u tim se okolnostima pokazala ograničenom i nedostatnom, a ujedno kroz tu se taktiku razotkrila svekolika bijeda istine o ustaškom režimu i Crkvi u Hrvata toga vremena.
Ili, kako je to zapisao u pogovoru ove knjige Vuk Perišić: „Hrvatski bi nacionalisti (nasilno prekrštavanje) najradije zaboravili... a srpski bi ga preuveličavali preko svih zamislivih granica... jer čini se da oba nacionalizma teže podnose objektivnost nego jedan drugog“.
U sličnom tonu reagirao je i nobelovac Josif Brodski: „Butler nije bio nikakav lovac na naciste ili protestantski križar protiv Vatikana; on je bio lovac na nepoštenje...“
Demitologiziranje Stepinca
U „Balkanskim esejima“ Butler je pokušao demitologizirati i demistificirati kardinala Stepinca (odnosno ulogu rimokatoličke Crkve u NDH); želio je pokazati zašto su njegovi politički manevri doživjeli neuspjeh i zašto ga se ne može tretirati kao mučenika, bez ogleda što mu vjerojatno predstoji skora kanonizacija. Odnosno, kako ga je i zašto politički i militantni eklezijasticizam odveo u beznađe nedosljednosti nakon kojeg sve što je činio (pomaganje potrebitima, zaštita progonjenih Židova i Srba i nepoćudnih Hrvata itd), ostalo je u sjeni nedorečenosti i od drugorazrednog značaja. Jednostavno, propustio je jasno i djelatno osuditi zlo ustaškog režima.
NDH je za Butlera predstavljala „amalgam religije i zločina“, „vladavinu nasilja“ kojim se beskrupulozno instrumentizirala Crkva u Hrvata za najprizemnije političke ciljeve, a crkva je na to (ne)voljko pristajala. Zov krvi i tla, zaogrnut plaštom lojalnosti domovini postao je povijesnim imperativom; istina, Stepinac je ubrzo postao svjestan svekolike koljačke naravi ustaškog režima i njegove monstruoznosti pri rješavanju srpskog i židovskog pitanja u Hrvatskoj, ali tada osim „lojalnosti“, više nije bilo prostora za uzmak.
Dakle, „nacionalna lojalnost“ je u Stepinca bila jača od nacionalne dužnosti i dužnosti prema istini. I kada je oduševljenje novom državom i Poglavnikom splasnulo, Stepinac i kler nisu okrenuli leđa režimu, već su samo blago upozoravali na prekomjernost žestokih postupaka i deportacija u Jasenovac. Pa i onda kada je svemu došao kraj, Crkva je dozvolila da ustaše i Pavelić sakriju opljačkano zlato (među njima i zlatne zubne proteze izvađene od ubijenih u Jasenovcu) u Franjevački samostan, uvjerena, kako će se Poglavnik ubrzo pobjednički vratiti u zemlju.
Sjetimo se; Stepinac je nakon formiranja NDH uputio okružnicu kojom je svećenstvu preporučio novi režim (državu), iako je dobro znao da to nije ni samostalna ni slobodna država, već puki nacistički satelit. A ako to nije znao, onda je bio krajnje naivan, u što je teško (po)vjerovati. Crkva je u znak dobrodošlice novom režimu zvonila Te Deum, a bosanski nadbiskup Šarić je objavio sramotnu „Odu Poglavniku“ u kojoj ga je uspoređivao sa Leonidom odobravajući ustaška masovna ubojstva Židova i ostale zločine.
Istina, Stepinac je negirao da je osobno ili u ime Crkve odobravao masovna, nasilna prekrštavanja, što je točno, ali kako je reagirao, pita se Butler, na letak „Prijateljski savjet“ budućim srpskim „obraćenicima“ kojeg je tiskala đakovačka dijeceza i u kom stoji: „Naš Gospod Isus Krist je objavio da treba biti jedno stado, jedan pastir... Đakovački biskup (dr. Akšamović) već je u Katoličku crkvu primio tisuće građana... kao katolici moći ćete ostati u svojim domovima i tako spasiti svoje besmrtne duše.“
Pavelić je zauzeo pozu „zatočnika kršćanstva“ pod kojom se Hrvatska vraća svojoj drevnoj ulozi „Antemurale Christianitatis“, predziđa kršćanstva prema poganskom Istoku. I umjesto da Stepinac i Crkva prokažu Poglavnika i njegovu zločinačku politiku, nastojali su iz petnih žila umanjiti njegove zločine, a i Vatikan je o tomu šutio, iako je sve to dobro znao.
Svjedočanstvo o zlu
U predgovoru ovih eseja Chris Agee je zapisao: „Stepinac je predstavljao načelo Crkve pod kontrolom države“ i osta(ja)o joj je lojalan čak i onda kad je bilo jasno da je sve propalo i da na vlast dolaze komunisti. Jedan od njegovih biografa, biskup O’Brien, je pokušao negirati podaničku privrženost Stepinca ustaškom režimu, ali kako onda, pita se Butler, zanemariti hrpe dokumenata i klerofašističkih novinskih uvodnika koji su bez zazora i oduševljeno pisali o rasnim zakonima, prisilnom pokrštavanju, odnosno divinizirali Pavelića kao najdičnijeg hrvatskog sina. Ni traga od milosrđa; i stoga se Butler s pravom pita: zašto je otac Rihar, Slovenac koji je odbio slaviti prvu godišnjicu NDH, postao jedini katolički svećenik koji je svojim životom u Jasenovcu platio otvoreno protivljenje Paveliću. Nije li on bolji kandidat za mučeništvo od Stepinca? Ako je uistinu bio protiv nasilnog pokrštavanja, zašto je imao toliko povjerenje u dr. Šimraka, apostolskog upravnika Grkokatoličke crkve u NDH (imenovao ga je u Odbor za nadgledanje prekrštavanja), koji je otvoreno slavio pokrštavanje kao velike povijesne dane za njihovu vjeroispovijest.
Butler je na ova i brojna druga pitanja pokušao dati svoje odgovore koji su tim vrijedniji što ih je pokušao dati jedan uvjereni kršćanin, vjernik, kojem su ljevičarske ideologije bile strane, pa su maliciozni prigovori te vrste unaprijed diskvalificirani. Temeljni prigovor Stepincu i njegovoj crkvi(ali i protestantima), piše Butler, bio je u tomu što su vjerovali da „opstanak kršćanstva ovisi o opstanku njihovih crkvi, a bili su spremni gotovo neograničeno žrtvovati istinu i milosrđe ako su smatrali da time mogu unaprijediti interese svoje posebne vjeroispovijesti... vjerovali su i govorili da su Mussolini, Hitler i Pavelić instrumenti u Božjim rukama koji će ispostaviti njegovo kraljevstvo.“
Butlerovi eseji impresivno svjedoče o zlu u vremenu koje još i danas traje i koje nam se ponavlja. Uzrok naših (a kada piše o nama, gotovo uvijek misli i na rodnu Irsku, jer se paralele naprosto nameću) nevolja vidi u balkanskom uzavrelom karakazanu, grotlu čiji su protagonisti već premoreni od međusobnih nacionalnih, konfesionalnih i ideoloških sukoba, ali ne posustaju, jer nitko nema snage tom zlu reći dosta, pa čak ni oni kojima je to (poput crkava) duhovno poslanje i zadaća. Butler nas je svojim umnim esejima uputio istini, a što ćemo s njom (u)činiti, sami moramo već jednom, konačno odlučiti.
Informiran i upućen
Hubert Butler se rodio 1900.g u Maidenhallu, u okrugu Kilkenny (Irska), a potječe iz ugledne plemićke, protestantske obitelji čiji korijeni sežu u 12. stoljeće. Diplomirao je na Oxfordu (1928.), a budući je pripadao imućnom staležu odlučio se upoznati i proputovati svijet. Boravio je u Egiptu, Grčkoj, Švicarskoj, Austriji i Njemačkoj, a književnim se radom počeo baviti u Londonu; prevodio je ruske pisce (L. Leonov, A. Čehov...), a uz ruski perfektno je govorio njemački, francuski, latinski i grčki. Kao stipendist londonske School of Slavonic Studies došao je 1934. g. u kraljevinu Jugoslaviju i sa prekidima tu se zadržao do 1937.
Smjestio se u Zagrebu, gdje je upoznao široki krug intelektualaca različitih profila i nacionalnosti, a cijelu je Jugoslaviju i susjedne zemlje obišao uzduž i poprijeko. Odlično je svladao hrvatski odnosno srpski jezik što mu je pomoglo u istraživačkom radu na brojnim autentičnim dokumentima, ali i časopisima koji su izlazili prije i tijekom rata u Hrvatskoj. Uoči II. Svjetskog rata pridružio se kvekerima u Beču pomažući izbjeglim Židovima da nakon Anschlussa napuste Austriju, da bi se nakon očeve smrti (1941.) vratio na obiteljsko imanje na kojem je uglavnom živio sve do svoje smrti 5. siječnja 1991.
U razdoblju od 1947. do 1950. posjećivao je Titovu Jugoslaviju, a posebni je interes iskazivao za istraživanje pokrštavanja u NDH tijekom rata i uopće zločine genocida koje su ustaše počinile nad Židovima i Srbima. Također se angažirao u građanskom pokretu za prava crnaca i otišao je u SAD pružiti im potporu. Nakon toga je posjetio Kinu, SSSR itd, ali uglavnom se bavio književnošću i publicistikom i objavio je cijeli niz značajnih radova čiju važnost tek danas možemo u punoj mjeri pojmiti. Ili kako je to zapisao Chris Agee: “Butler je zadnji izdanak irskog književnog preporoda, jedan je od najvećih dvadesetostoljetnih esejista na engleskom jeziku.“
Sjajno je bio informiran i dobro upućen u prilike i događaje na prostorima Mitteleurope, posebice na Balkanu, a upravo eseji posvećeni Jugoslaviji spadaju među ono najbolje što je napisao. Međunacionalne i međukonfesionalne odnose na prostorima danas bivše Jugoslavije, u prijeratnom, ratnom i poratnom razdoblju izvrsno je poznavao, a tim više čudi što do danas, odnosno do „Balkanskih eseja“ niti jedan tekst nije bio objavljen na hrvatskom ili srpskom jeziku. U svakom slučaju ovom knjigom svi ćemo se obogatiti i bez nje više nitko ozbiljan neće moći razmatrati našu novodobnu povijest, a bez da je konzultira.
Slične knjige
