Balade o teškim vremenima

O poslovima kraljevstva, Znaci koji prethode smaku svijeta, Razmjena tijela

Special cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Jezik izvornika: španjolski

  • Prijevod: Željka Somun

  • Broj stranica: 272

  • Godina izdanja: 2016.

  • ISBN: 978-953266721-9

  • Naslov izvornika: Trabajos del Reino, Senales que precederán al fin del mundo, La transmigración de los cuerpos

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 370 g

O poslovima kraljevstva, Znaci koji prethode smaku svijeta, Razmjena tijela

Jedno je sigurno: Yurija Herreru i njegov Meksiko nećete tako skoro zaboraviti!

Balade o teškim vremenima donose romanesknu trilogiju jednog od najzanimljivijih suvremenih latinoameričkih autora, ali one su ponajprije pozivnica na neusporedivu književnu fiestu, karta za Meksiko u kakav niste putovali.

Tri svijeta sklapaju se u jedan, a tri lika stupaju na čelu Herrerine halucinantne procesije: Vuk je trubadur na dvoru narkobosa, Milena djevojka koju putovanje vodi u srce mita, a Otkupitelj čovjek čije riječi mogu zaliječiti sve osim smrti.

Iza njih troje niže se sve ostalo: pustinje, rijeke i gradovi; granice se prelaze i putuje se duboko, tamo gdje nasilje susreće poeziju, a bogovi se pretkolumbovske Amerike na ulicama, u kantinama i kuplerajima miješaju s božanstvima ove današnje – s narkodilerima, otmičarima, krijumčarima i carinicima.

Balade o teškim vremenima Yurija Herrere vrtoglava su i fascinantna proza koja stvarnost suvremenog Meksika otkriva u istoj mjeri kao i prirodu ljudskoga bića i njegovih snova – književno slavlje koje ne smijete propustiti!

Yuri Herrera najvažniji je meksički doprinos suvremenoj svjetskoj književnosti.
The Big Issue

Kratko, napeto... čudesno i srcolomno.
New York Times

Mogla bi to biti Odiseja, nanovo ispričana na meksičkoj granici.
The Millions

Snovite krajolike Yuri Herrera spaja s moćnim književnim stilom.
Times Literary Supplement

Herrerina proza ima nešto od mračnih tonova Cormaca McCarthyja, njegova konciznog i efektnog impresionizma... Pejzaži su im isti, obojica nervozno pocupkuju na rubu alegorije, a da se nikad ne odluče na skok, ali Herrera je – eto – jednostavno bolji.
The Quietus

Yuri Herrera najveći je meksički romanopisac.
– Francisco Goldman

Samo dvije riječi: pročitajte ga.
Guardian Books Blog

U Zagrebu gostovao meksički pisac Yuri Herrera

Hina, tportal.hr, 2. 6. 2016.

Meksički pisac Yuri Herrera, jedan od najzanimljivijih suvremenih latinoameričkih autora, gostovao je u Zagrebu gdje je u sklopu programa 15. festivala europske kratke priče (FEKP) o sličnostima i razlikama meksičke i hrvatske suvremene stvarnosti kroz temu književnosti razgovarao s književnikom i novinarom Ivicom Đikićem.

U Hrvatskoj je upravo izašla Harrerina knjiga 'Balade o teškim vremenima' u izdanju nakladnika Frakture, a Đikić je nedavno predstavio svoj roman 'Beara' (Naklada Ljevak), u kojemu u dokumentarističko-fikcionalnoj formi analizira okolnosti genocida u Srebrenici srpnja 1995. i ulogu načelnika Uprave za sigurnost Glavnog štaba Vojske Republike Srpske pukovnika Ljubiše Beare u njemu.

Glavni urednik Frakture Seid Serdarević kazao je kako je cilj stavljanja u dijalog te dvojice književnika bio razgovor o tome što je zajedničko hrvatskoj i meksičkoj stvarnosti, te pokazati da te dvije udaljene i posve različite zemlje spajaju mnoge poveznice. 'Riječ je o autorima iznimno zanimljivog i raznolikog opusa koji pišu o zlu, sreći, suzi i smjehu, siromaštvu juga i lažnoj nadi sjevera, odnosno zapada. Obojica su stvorili baladne junake usporedive s onima epskih pjesama u kojima se miješaju i zlo i dobro', kazao je Serdarević predstavljajući pisce u Medijateci Francuskog instituta.

'Također, i jednom i drugom važno je imati neku ljubavnu priču, njihovi junaci žude za ljubavlju, za erotskim. No, nije im samo ljubav kontrapunkt, već su obojica majstori humora, koji često graniči s groteskom', dodao je.

Književnost kao potraga za odgovorima

'Balade o teškim vremenima' najavljene su kao romaneskna trilogija koja čitatelja vodi na 'fascinantno književno putovanje Meksikom'. 'Herrerini romani pokazuju Meksiko iznutra, Meksiko kojim vlada nasilje i podzemlje. Njegov je književni svijet na jednoj razini snovit, dok je s druge stane utopljen u realnost', napomenuo je Serdarević.

Knjiga zapravo objedinjuje tri Herrerina romana, 'O poslovima kraljevstva' (2008.), za koji je nagrađen Dvonacionalnom nagradom Border of Words i nagradom 'Drugi glasovi, drugi prostori' za najbolji roman na španjolskom jeziku te godine; 'Znaci koji prethode smaku svijeta' (2009.) i 'Razmjena tijela' (2013.), u prijevodu na hrvatski Željke Somun. Roman 'Znaci koji prethode smaku svijeta' ušao je u finale nagrade Rómulo Gallegos 2011., te je 2016. proglašen najboljim proznim djelom prevedenim na engleski jezik i objavljenim u Velikoj Britaniji.

Objedinjeni pod jednim naslovom, njihova se tri svijeta sklapaju u jedan, razotkrivajući stvarnost suvremenog Meksika u jednom pravom književnom slavlju koje opća mjesta meksičkog društva – narkokartele, narcocorrido pjesme u čast velikim šefovima kartela i otmice – miješa s mitovima predkolumbijske Amerike, istaknuo je Serdarević.

'Prvi bi se roman mogao nazvati nekom vrstom trubadurske knjige, drugi je pomaknuta verzija pikarskog romana s elementima legendi, dok je treći neka suluda meksička varijanta 'Romea i Julije'. Sva ta tri romana na neki su način povezana iako ne govore o istim junacima. Herrera se u svakom od njih bavi pitanjem kriminala, traženja odgovora zašto se ljudi njime bave', dodao je.

Herrera je istaknuo kako u svakom svojem tekstu pokušava pronaći različit oblik rasprave o međusobno povezanim temama. 'U prvom je romanu osnovna tema veza između umjetnosti i vlasti kroz lik jednog umjetnika koji radi za šefa narkobosa. U drugome se bavim transformacijom jedne osobe kroz putovanje, te kako pritom otkriva razne stvari i o samoj sebi i o svojoj državi', pojasnio je pisac.

Treći je pak roman 'priča o osobi koja treba pronaći jedan niz etičkih pravila u svijetu koji se raspada'. 'Vjerujem da ta tri lika imaju zajedničko to što se pokušavaju oduprijeti valu cinizma u ovom modernom svijetu, te to što pokušavaju u samima sebi i žrtvama koje vide svuda oko sebe pronaći taj dogovor', dodao je.

No, iako piše o kriminalcima, Herrera, kako je istaknuo, ne smatra književnost odgovornom za stvaranje 'dobrih ili loših likova'. 'No, ona nam može dati alate da budemo kritičniji, promišljeniji, kroz nju možemo ispričati priče o nasilju iz perspektive iz koje se može i suosjećati s drugima', kazao je.

'Književnost se suprotstavlja stvarnosti, ona odgovara na zahtjeve novinarstva, sociologije, statistike. Ono što ona čini je da zapravo stvara jednu emocionalnu stvarnost, ona ne govori o specifičnim činjenicama, o nečemu što se može kvantificirati, već o društvu koje se ne može interpretirati brojevima i grafovima i zato je ona toliko snažna kao jedna dokumentarna istina', kazao je.

Herreru (1970.) kritika smatra najvećim suvremenim meksičkim književnikom, čije knjige osvajaju 'kratkim, napetim, čudesnim i srcolomnim poetskim narativima u kojima snovite krajolike spaja s moćnim književnim stilom u dirljive alegorije epskih dimenzija komprimiranih u jedan savršeni udarac'.

Đikić, koji u svojem romanu 'Beara' pokušava istražiti mehanizme koji čovjeka vode u zločin, pronaći odgovor na pitanje kako je tako nešto uopće moguće, također smatra da pronaći odgovor ne treba biti krajnji cilj književnosti. 'Mislim da je cilj i uloga književnosti baviti se pokušajem pronalaženja odgovora, pokušati razumjeti stvari, shvatiti što se događa u čovjeku, jer ona jedina može pokušati ući u takvu vrstu zla kao što je recimo Srebrenica', kazao je.

Susret Herrere i Đikića bio je dio programa 15. FEKP-a, koji se od 29. svibnja do 3. lipnja održava u Zagrebu i Osijeku s ovogodišnjom temom 'On/No Trespassing: o granicama i ljudima'.

Herrera će posljednjeg dana festivalskih događanja u petak, 3. lipnja sudjelovati u čitanju i razgovorima s piscima u Polukružnoj dvorani Teatra &TD, u kojima će mu se pridružiti Rumena Bužarovska (Makedonija), Afonso Cruz (Portugal) i Ivan Jozić (Hrvatska), nakon čega slijedi veliki završni parti i zatvaranje festivala.

 

'Prevođenje je pisanje novog djela'

Neven Svilar, Booksa.hr, 10. 6. 2016.

Jedan od najzanimljivijih gostiju ovogodišnjeg izdanja Festivala europske kratke priče svakako je bio Yuri Herrera, meksički književnik rođen 1970. godine, s doktoratom iz književnosti s Berkeleyja. Herrera je prošle godine doživio boom nakon što je izašlo englesko izdanje njegova romana iz 2009. godine - Señales que precederán al fin del mundo iliti Znaci koji prethode kraju svijeta. Roman je potpuno razoružao kritičare koji su se natjecali u razbacivanju pohvalama, što je dovelo i do proglašavanja romana remek-djelom suvremene latinoameričke književnosti.
S novom velikom zvijezdom ionako izuzetno zanimljive meksičke književnosti razgovarali smo nakon književne večeri na kojoj je sudjelovao.

Sasvim logično, pisci su u pravilu prepuni pozitivnih impresija kada je riječ o književnim festivalima, pogotovo manifestacijama koje zaista imaju specifičnu auru poput FEKP-a. No koliko su književni festivali doista važni piscima? Koliko znači komunikacija izvan samog teksta?

Uvijek će vrijediti činjenica da je, kada govorima o piscima i komunikaciji, daleko najvažnija stvar sama knjiga. No ona nije sve, i zaista su događaji poput ovog festivala jako važni piscima. No stvari idu i mnogo dalje od samih književnih manifestacija. Velik dio globalnog književnog diskursa danas se zbiva upravo preko medija kao što je vaš portal Booksa.

Svjestan sam činjenice da objavom knjige započinje nova faza u životu teksta. Ili je to možda bolje nazvati drugim životnim ciklusom knjige. A taj drugi život uključuje doticaj teksta s čitateljima, koji se ne odvija isključivo putem samog teksta, već i popratnim sadržajem koji čitatelju nadopunjuje sam tekst, poput direktnog kontakta s piscem, slušanja teksta na književnim večerima ili našeg razgovora.

Postoji li opasnost da intervju postane lađa autofikcionalizacije, i je li to uopće loše? Koliko je iskrenost, da ne kažem istina, važna za intervju?

Teško je dati jednoznačan odgovor na to pitanje. Primjerice, gotovo nikada ne čitam svoje intervjue, ne zato što mislim da sam posebno neiskren, već zato što imam osjećaj kao da sam previše toga rekao i da se ponavljam, bilo da je riječ o starim tekstovima, drugim razgovorima ili izjavama. Ali često nije stvar ni u tome. Neki ljudi su brži, a neki sporiji. Katkad čovjek suočen s pitanjem biva zatečen jer naprosto nema vremena razmisliti o tome. Mislim da je i to jedan od razloga zašto katkad nastaju intervjui koji ostavljaju dojam patvorenosti.

No sve to ovisi i o kontekstu, pa i o mediju. Jer što je komunikacija? Zapravo uživam u razgovoru poput ovoga, licem u lice, jer su moguće neočekivane i interesantne stvari. S druge strane, znam se osjećati i dosta bijedno, pogotovo ako nije riječ o pravom, živom intervju. No, kao što sam rekao, sve je to dio drugog života knjige.

U Hrvatskoj je upravo objavljena knjiga Balade o teškim vremenima. Ona sadrži tri vaša djela (O poslovima kraljevstva, Znaci koji prethode smaku svijeta, Razmjena tijela), koja u međusobnom fizičkom suodnosu stvaraju kontekst koji nije postojao u originalu. Gubitak kontrole nad tekstom nakon što je dovršen sigurno utječe na pisca, jer je to i svojevrsni fenomen odricanja, rezanja tekstualne pupkovine. Je li dovršavanje knjige poput slanja poruke u boci, gdje se tekst potpuno prepušta valovima slučaja?

I to ovisi. Iako nije sve pitanje slučaja, jer kvalitetan tekst često će isplivati i onda može započeti drugi, povratni proces - prevođenja. Ja sam imao sreću da mi se to dogodi, što znači da opet radim na tekstu koji je odavno dovršen i sudjelujem u njegovom mijenjanju. Na neki način radim na pisanju novog romana, u kojem nemam toliku kontrolu nad tekstom, ako je to uopće prava riječ.

To se vama dogodilo s prošlogodišnjim prijevodom romana Znaci koji prethode kraju svijeta koji je postigao veliki uspjeh. U kojoj mjeri surađujete s prevodiocima?

Moram reći da je roman zaista postigao značajan uspjeh, u čemu ogromnu ulogu igra upravo prevoditeljica romana Lisa Dillman. Pisac se može samo nadati dobrom prijevodu. No, na koncu je sve ionako na prevodiocima. Uostalom, roman koji je sada postao Signs Preceding the End of the World prije dva tjedna dobio je nagradu za najbolji prijevod u SAD-u.

Ja jesam sudjelovao u radu na prijevodu, baš kao i urednici koji su radili na tekstu, no to je zaista ništa u usporedbi s radom prevoditeljice. Naravno, mnogo je lakše sudjelovati u prijevodu na jezik koji autor originala zna, i to je glavna razlika između prijevoda na engleski i, recimo, prijevoda na hrvatski jezik.

Pisac se u procesu prevođenja, naravno ako se odluči na aktivnu ulogu što bi trebalo biti poželjno, mora opet uključiti u tekst, uštekati u ono što je naoko bilo gotovo. Mora porazmisliti o brojnim odlukama koje je donio, a tu neminovno iskrsavaju brojne nedoumice i problemi. Također, postajete svjesni nekih stvari na koje vas prevodilac može upozoriti, kojih uopće niste bili svjesni kada ste pisali tekst: stvari koje su bile intuitivne, i gdje ste se možda u potpunosti prepustili ritmu teksta.

László Krasznahorkai tvrdi da su prevodioci u najmanju ruku jednako važni kao i autori originalnog teksta, da bi ih trebalo uvijek zajedno potpisivati. Međutim, njihov status ipak nikada nije na razini koju zaslužuje. Zašto?

Prevodioci uvijek imaju ogromne zasluge i zaista ih se nepravedno zanemaruje. Oduvijek govorim o važnosti posla kojim se bave, a riječ je o zaista izuzetno teškom i zahtjevnom poslu. Prevođenje je izuzetno blisko pisanju 'originala' jer se zbiva proces invencije, otkrića i spoznaje, baš kao i kod pisanja originalnog teksta. Naprosto s nekim drugim parametrima i pod drugim uvjetima. To je samotan posao, iako je prevođenje kolektivan pothvat, jer u pravilu u tom procesu sudjeluje više ljudi. Mislim da prevodilac treba surađivati s autorom ako želi zaista pogoditi pravi ton originala, pravi duh koji dolazi iz ritma i gramatike.

No, kada govorimo o kreaciji knjige, odnosno pretvaranju teksta u socijalni objekt što je knjiga, postoji čitav lanac ljudi koji moraju uložiti ogroman napor da se to ostvari – od pisca i prevoditelja, preko urednika pa do distributera, knjižara i tako dalje. Dakle, knjiga je u tom smislu pogon jer ona je već u tom smislu socijalni objekt, prije nego što se pretvori u knjigu koja je sama socijalni objekt.

Taj proces se stoga može promatrati i na taj način. Vjerojatno mnogo pisaca ne razmišlja previše o tome, no ja sam uvijek svjestan upravo tog aspekta teksta i književnosti, da sam ja kao autor tek prvi u lancu i tek začetnik onoga što se ima dogoditi, upogonjenja cijelog jednog izuzetnog mehanizma koji nam donosi ono što nazivamo knjigom.

Iako se sastoji od tri zasebna djela, knjiga Balade o teškim vremenima je skladan spoj različitih tekstova kojima je zajedničko otvaranje (ili rastvaranje) Meksika, koji je uvijek konkretan prostor, čak ako nalikuje pejzažu snova, prostor koji se uvijek čini kao granica života i smrti. No, katkad je prisutan i humor, koji se ne čini kao strategija, već gotovo kao krajnje prirodno stanje. Koliko je humor važan u sudaru života i smrti?

Različite stvari su važne u ovim knjigama, ali Meksiko zaista jest ono što ih povezuje. U tim knjigama sam pokušavao obuhvatiti perspektivu pripovjedača, kao i perspektivu protagonista. I tu bih se još jednom vratio na pitanje tona koje smo dotaknuli. Mislim da je ton ključan, jer upravo ton ima moć totalne inkluzije, obuhvaćanja političke perspektive, etičke perspektive i cjelokupnog odnosa prema stvarnosti.

Taj stav uključuje mnogo životne radosti usprkos svim životnim nedaćama. Tu određenu ulogu ima humor, koji dolazi s nekim glasovima, kao sredstvo afirmacije života pred smrću i nasiljem. Iako ne razmišljam o tome kada pišem, možda sve to ima veze s meksičkim tradicijama i našim odnosom prema smrti. U Meksiku je normalna neka vrst zaigranosti koja konstantno obigrava oko smrti, bez da joj se ikada izruguje.

 

Narkobos je Kralj, Amerika preko rijeke... Ovo je put u neki novi Meksiko

Bojana Radović, Večernji list, 19. 6. 2016.

Svijet narkobosa sreće vitezove Camelota, tako bi se na najkraći mogući način mogao opisati roman “O poslovima kraljevstva”, meksičkog književnika Yurija Herrere. Time počinje zbirka “Balade o teškim vremenima” (urednik Roman Simić Bodrožić, prijevod Željka Somun) u kojoj tog autora hrvatski čitatelji upoznaju kroz njegova tri nagrađivana (kraća) romana, a koji na najbolji mogući način predstavljaju svijet književnika kojem svjetska kritika govori kao o najzanimljivijem (i najboljem) suvremenom latinoameričkom piscu. Uz već spomenuti roman “Balade...” donose još dva naslova: “Znaci koji prethode smaku svijeta” i “Razmjena tijela”.

Roman “O poslovima kraljevstva” doslovno je pisan kao neka viteška saga, gdje Umjetnik zadivljen dolazi na dvor Kralja, a Kralj je moćni kriminalac na čijem se dvoru kroji sudbina mnogih, priređuju zabave, plaćaju novinari i lokalni moćnici, slušaju naredbe Vještice, pjevaju pjesme u čast Kralja i njegove moći...

Znaci koji prethode smaku svijeta” svojevrsni su roman ceste, prepun meksičkih legendi, priča o tome kako se ilegalno prelazi meksičko-američka granica i traži neki bolji svijet, drugačiji život.

Razmjena tijela” je pak otkvačena, i seksi, meksička varijanta “Romea i Julije”. Čitani kao cjelina, ovi romani su moćna priča o suvremenom Meksiku danas, priča u kojoj ima i smijeha i suza, muškaraca koji su brzi na pištoljima, ali i onih koji pišu ljubavne pjesme. Tako objedinjena zbirka (sve zajedno nešto više od 250 stranica) zapravo je sjajan uvid u djelo autora čiji stil jasno slijedi tradiciju velikih latinoameričkih pripovjedača na čelu s velikim Marquezom.