Balada o zvjezdanom moru
Special cijena
16,61 €
Redovna cijena
18,45 €
-
Jezik izvornika: njemački
-
Prijevod: Anda Bukvić Pažin
-
Broj stranica: 256
-
Datum izdanja: lipanj 2014.
-
ISBN: 978-953266570-3
-
Naslov izvornika: Das Gedächtnis der Libellen
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 390 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 18,45 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Nadežda je nepopravljiva romantičarka koju nijedan poraz neće natjerati na predaju. Nadežda je Corto Maltese naših dana – hrabra, pametna, tajnovita i magična. Prvi je put iskreno zaljubljena te putuje cijelom Europom, od Amsterdama i Pariza do Splita i Berlina, da bi ulovila trenutke sreće s IIjom, piscem, bonvivanom i oženjenim muškarcem. To dvoje ljudi iz bivše Jugoslavije, ona iz Dalmacije, on iz Sarajeva, strastvenih i melankoličnih, traga za srećom noseći teret prošlosti – no jesu li uistinu srodne duše?
Marica Bodrožić, jedna od najnagrađivanijih suvremenih njemačkih književnica, u Baladi o zvjezdanom moru na čudesan način oživljava svjetove koje svatko od nas skriva duboko u sebi. Ovaj roman veličanstvena je posveta ljubavi, književnosti, djetinjstvu, nostalgiji, putovanjima i gradovima.
“Čudesna knjiga, ne samo kao ljubavna priča nego i kao tajnovito štivo.”
3sat
“Marica Bodrožić čarobnica je zvuka i slikovnih svjetova.”
Madame
“Roman nalik na eksploziju poezije!”
Nordwestradio
“Ovaj je roman ustvari filozofsko razmišljanje o ljubavi, sjećanju i zaboravu. Njezine su rečenice jednostavne, a potresno duboke.”
Stuttgarter Zeitung
Marica Bodrožić: Kratka priča manje laže
Večernji list, Katarina Brajdić, 20.5.2014.
Marica Bodrožić dobitnica je mnogih nagrada i priznanja uključujući nagradu Hermann Lenz 2001. godine, nagradu Initiativpreis Deutsche Sprache za doprinos njemačkom jeziku 2008., posebnu nagradu fundacije Bruno Heck 2009., državnu nagradu Liechtensteina za poeziju 2011. i nagradu LiteraTour Nord 2013. godine. Njezin roman Kirschholz und alte Gefühle nagrađen je Europskom nagradom za književnost 2013. godine. Marica Bodrožić živi u Berlinu i Parizu kao profesionalna spisateljica, a od 1. do 6. lipnja bit će dio 13. Festivala europske kratke priče.
Što Maricu Bodrožić privlači u formi kratje priče i gdje ju je ona najdalje odvela saznajte u kratkom intervjuu kojeg je priredila Katarina Brajdić.
Kratka priča – što je ona zapravo i što vas privlači ovoj formi? S čime biste usporedili kratku priču?
Kratka priča ima drugačiji dah nego recimo roman, taj dah je nešto jako dragocjeno jer nije sklon manipulaciji (što je kod pjesme još jasnije) – ritam, dah i jezik moraju na vrlo malom prostoru relativno brzo doći k “sebi”, tako da kratka priča, radikalno mišljeno – manje laže. Isto se događa u pjesmi, ona mora oživjeti brzo (na malom prostora u čitatelju), a ostati za vječnost. Roman to nikada ne može, on se u biti baš zbog toga sve više i više gubi, nema tu auru. A aura je sve, jer dolazi iz unutarnjeg svijeta.
Kamo vas je kratka priča najdalje odvela?
Najdalji put za čovjeka i naravno za svakoga pisca put je prema sebi – sve ostalo su putovanja u vanjskom svijetu, ali svaki život i svaki tekst koji je autentičan vodi u unutarnje epohe, tako da me je puno prvih priča dovelo u taj tihi svijet za koji ne postoji nijedan dokaz. Dalje čovjek ne može putovati. To je to. Amerika, Sibir ili Indija nisu ništa prema tome. (Ali su zanimljivi, na drugi način dragocjeni.) Drugi put koji je životno važan i bez kojega nema nikakvog drugog put je prema čovjeku i kroz njega prema – čovječanstvu. Tako da sve ono što sam “ja”, jesam samo zbog onoga što su drugi ljudi unijeli kao dar u moj život.
Na koje karakteristike usmjeravate pozornost dok pišete? Kakvi likovi žive u vašim pričama?
Moji likovu nisu klasični, oni su u biti uvijek fraktali, muzikalnost, sjećanje, ritam unutarnje dimenzije, prirode itd. Želim time pokazati da je sve što nas okružuje i dio nas. Možda jednog dana možemo pokušati “misliti” kako bi “mislila” jedna livada ili obala mora – sve što je oko nas ima svoju poruku, sve smo mi, to postoji i u nama – moramo samo gledati unutarnjim očima; mene zanima baš taj eho, jezik iza jezika, svijet iza svijeta. Ništa nije objektivno, zato je sve zanimljivo.
U Njemačkoj, zemlji u kojoj živite od svoje desete godine, doživjeli ste veliki književni uspjeh koji potvrđuje i znatan broj prestižnih književnih nagrada, a u njemačkom jeziku pronašli ste slobodu za poetiziranje izraza i stvaranje novih riječi. Što to ima njemački, a što nemaju drugi jezici?
Njemački je sasvim jednostavno jezik u kojem živim već 30 godina, mislim da je jasno da nemam za književnost ništa drugog osim svog života, a sve što sam ikada mogla misliti (u filozofskom smislu), to sam mogla samo na njemačkom jeziku. Možda bi, da su mi roditelji iz Dalmacije otišli u New York ili London, tu ulogu odigrao engleski, to se nikada ne može znati. Ali sad mi je ovaj jezik zadatak i sudbina u jednom i puno ga volim, ima jednu prekrasnu dubinu koja je npr. i Hanni Arendt poslije Drugog svjetskog rata pomogla da ne mrzi taj svoj prvi jezik, a to je bio i jezik Auschwitza. A hvala Bogu da Auschwitz nije imao zadnju riječ, njemački je bio i ostaje jezik Goethea i Hegela, Heinricha Heinea i Friedricha Schillera, Hölderlina i Nietzschea, znači on ima svoju metafizičku dubinu koja je kao stvorena za mene i koja me – nekada čak u mističkom smislu – inspirira.
U vašoj prvoj knjizi Tito je mrtav, koja je prevedena i u nas, nalaze se tople i nostalgične priče o djetinjstvu osamdesetih godina u Dalmaciji, a o hrvatskoj obali pisali ste i u drugoj zbirci priča Der Windsammler (Sakupljač vjetra). Što je za vas bila i što jest Dalmacija?
Osamdesete godine su transformirane ušle u mene, ja ih lokaliziram u sjećanju kao literarnoj kategoriji. Ni na jednom mjestu u pričama ne spominjem Dalmaciju kao riječ ili nešto što bi pokazalo odakle točno dolazim. Te su priče pomalo više pjesme nego proza. Slično je sa Sakupljačem vjetra – to su duhovne terase, stepenice i duhovna mora u kojima pokušavam hodati, i to što radim je paradoksalno, kako je to jednom rekao njemački filozof Karl Jaspers – hodati po jednom dnu kojega nema. To me i općenito i zanima u književnosti i u životu, sve što se može dokazati postane jednog dana rutina.
Rutina je najveća izdaja. Zato nikada ne tražim staru Dalmaciju svog djetinjstva, nego ono što je ona sa mnom napravila, način na koji me promijenila, naučila nešto – a to nije konkretan pejzaž, već samo njegovo ogledalo – a to se ogledalo mijenja sa svakim mojim dahom. Nostalgija je nešto što boli, nostos algos, patnja za nečim što je izgubljeno, a ja Dalmaciju nisam, niti ću je ikada izgubiti – ja sam ona, a ona je ja; još uvijek. Ne trebam biti fizički tamo, tijelo ne dokazuje ništa.
Ne mislim da sam izdala svoj prvi jezik
Večernji list, Denis Derk, 9.6.2014.
Na upravo završenom 13. Festivalu europske kratke priče bila je i Marica Bodrožić, njemačka književnica rođena u Dalmaciji 1973. godine. Predstavila je hrvatsko izdanje romana “Balada o zvjedanom moru” koji je objavila Fraktura u prijevodu Ande Bukvić.
U prvoj knjizi “Tito je mrtav” objavili ste kratke priče. Pišete li i danas priče?
- Iako završavam romanesknu trilogiju, sve više se vraćam kratkoj formi ili nekoj vrsti pjesme u prozi. U formi kratke priče ima nešto jako autentično, što je bliže pjesmi ili tzv. istini. Na romanima radim po četiri, pet godina. Ja i sumnjam u roman kao formu. Kratka forma je više vezana uz ljepotu i brzinu izraza, brzinu koja je kod mene i dubina.
Da li u romane umećete priče?
- Pošto ne vjerujem u kronologiju pričanja niti u životu niti u literaturi, priče su mi male uličice u većem kontekstu kao što je to roman, ali su povezane s cjelinom. Ne zanimaju me fraktali koji nemaju nikakve veze sa cjelinom.
Pišete li uglavnom na njemačkom jeziku?
- Samo na njemačkom jeziku. Kao dijete sam bez problema savladala njemački jezik. Bilo mi je to osvajanje zanimljivog i nepoznatog terena. No, pisanje je nešto drugo. Njemački ima dubinu koja mi odgovara. No, sa svakom se knjigom borim da ne budem pisac, jer to nije nešto što želim biti.
A što želite biti?
- Čovjek koji iskreno živi. Moram biti pisac, ali ne da bih bila pisac, nego čovjek koji se nalazi kroz iskrenost, dubinu i metafiziku jezika. Karijera me uopće ne zanima, ali me zanima korijen u čovjeku iz kojega on postaje čovjek. Kada pročitate Tinovo “Pobratimstvo”, a on je iz Imotskog u čijoj sam blizini i ja rođena, to je duh te dimenzije o kojoj govorim.
Zašto u romanu “Balada o zvjezdanom moru” imate i likove iz Sarajeva?
- Bilo mi je osamnaest godina kada je počeo rat u našim područjima. U Njemačkoj sam upoznala puno izbjeglica, a neki su bili i iz Sarajeva. Moji roditelji su u kući u Taunusu imali izbjeglice. Sarajevo je u mojoj glavi postalo simbol barbarizma našega svijeta. Svijeta koji gleda kako se ljudi ubijaju i koji ne pomaže ako mu nema koristi. Ono što su dileri radili s drogom, to su Europa i svijet radili sa istinom. Ali jedva da sam u romanu spomenula Sarajevo.
Zašto skrivate toponime?
- Ne volim imenovati. S velikom mukom spominjem Sarajevo ako već moram. Zanimljivo je da ljudi to ipak prepoznaju. A što se tiče mojih junaka, uvijek tražim imena koja zvuče i malo slavenski i malo strano. Ni ja ne mogu pripadati samo jednom svijetu. Za mene postoji svijet u pluralu. Ne volim singular.
U romanu pišete o junakinji koja susreće Kunderu u Parizu. Jeste li vi sreli Kunderu?
- Živjela sam u Parizu i mislim da sam ga jednom mogla vidjeti. Iz te ideje nastala je ta mala scena. Kundera ima zanimljivu sudbinu. Isto je promijenio jezik i moj lik ga zbog toga osuđuje. Ja sam kao dijete otišla u Njemačku i ne mislim da sam izdala svoj prvi jezik. Ali Kundera je promijenio jezik kao renomirani, stariji pisac. Mogu ga razumjeti i ne mislim da je izdao prvi jezik, nego da je tražio nešto novo. Ali razumijem i ljude koji iz češke perspektive to gledaju kao izdaju.
Bavite se i filmom i radio emisijama. Otkuda ta potreba?
- Sa radijem je sve počelo dok sam studirala u Frankfurtu. Bio je to najbolji način za zarađivanje malih svota novaca. Iako sumnjam u izraz i iskrenost filma, u našem su vremenu jako važni dokumentarci. Igrani filmovi me uopće ne zanimaju. Ali, dokumentarci mogu doprijeti do ljudi. Danas je pravi užas što su Amerikanci napravili od sebe pomoću frackinga. Sada i Nijemci razmišljaju hoće li potpisati ugovore o frackingu. U Poljskoj se to već i radi, a to je opasno za prirodu, totalni otrov. Moralno bi me zanimalo napraviti dokumentarac o frackingu.
U Hrvatskoj još polemiziramo oko našeg nastupa u Leipzigu 2008. godine?
- Ozbiljno? To je u Njemačkoj bio veliki uspjeh. Naši su pisci tamo jako prezentni. Odjednom su ljudi shvatili da postoji hrvatska književnost i da imamo dobre autore. Delimir Rešicki ima divne lijepo prevedene pjesme te status poeta doctus.
Jesu li Nijemci primijetili da je Hrvatska ušla u EU?
- Jesu. I ja sam bila pozvana za komentar, pa sam polemično rekla da Hrvatska ima talenat u apokaliptičnom trenutku ući u EU. Mislim da će i Nijemci i Francuzi naučiti da njihova definicija EU više ne funkcionira, te da će zemlje poput Hrvatske u pozitivnom smislu promijeniti EU. EU ne može biti samo financijska kontrola Europe.
Zašto uz prozu pišete i poeziju?
- Uvijek sam pisala poeziju, ali je nisam publicirala. Poezija je moj život. Ovih sam dana rekla mužu da vjerujem da ću uvijek ostati pisac jer će uz mene uvijek biti poezija. To je moj način života. Nikada ga ne bi mogla prodati jer onda ni mene ne bi bilo.
To zahvaljujete imotskim korijenima?
- To zahvaljujem mom djetinjstvu i iskustvu života u Dalmatinskoj krajini. Tamo gdje sam odrasla nije bilo ničega osim poezije. Ako ste sami, ako ste odrastali kako sam ja odrastala, bez televizije, na početku bez radija i bez telefona, možete biti usamljeni, tužni ili pokušati svijet opisati poezijom. Ja sam se odlučila za poeziju.
Na njemačku literarnu kartu uvela sam Dalmaciju
Aktual, Tamara Borić, 10.6.2014.
Nadežda je nepopravljiva romantičarka koju nijedan poraz neće natjerati na predaju. Nadežda je Corlo Maltese naših dana - hrabra, pametna, tajnovita i magična. Prvi je put iskreno zaljubljena te putuje cijelom Europom, od Amsterdama i Pariza do Splita i Berlina, da bi ulovila trenutke sreće s lijom, piscem, bonvivanom i oženjenim muškarcem. To dvoje ljudi iz bivše Jugoslavije, ona iz Dalmacije, on iz Sarajeva, strastvenih i melankoličnih, traga za srećom noseći teret prošlosti - no jesu li uistinu srodne duše?
Novi roman Marice Bodrožić „Balada o zvjezdanom moru”, koji je u prijevodu Ande Bukvić u Hrvatskoj upravo objavila Fraktura, drugi je dio trilogije ove njemačke književnice rođene u Hrvatskoj. Marica Bodrožić - u sklopu prošlotjednog Festivala europske kratke priče - osim stoje predstavila knjigu, sudjelovala je u tribini Razotkrivanje, te s gostima porazgovarala o tome kako se u njezinu djelu došaptavaju poezija i proza, gdje se u njoj susreću “domaći” i “strani” jezici te zašto je piscu uvijek iznova potrebno propitivati sjećanje i zaborav.
Marica Bodrožić, jedna od najnagrađivanijih suvremenih njemačkih književnica, u „Baladi o zvjezdanom moru” na čudesan način oživljava svjetove koje svatko od nas skriva duboko u sebi. Ovaj roman veličanstvena je posveta ljubavi, književnosti, djetinjstvu, nostalgiji, putovanjima i gradovima.
Marica Bodrožić rođena je 1973. u Svibu u Dalmaciji. Odrasla je u Hercegovini i Dalmaciji. U dobi od deset godina preselila se u Njemačku, gdje su joj roditelji živjeli već od kraja šezdesetih. Školovala se za knjižara te studirala kulturnu antropologiju i slavistiku. Njemački, na kojem stvara svoja djela, smatra “drugim materinjim jezikom”.
Piše eseje, romane, pjesme i priče, radi kao književna prevoditeljica, poučava kreativno pisanje i snimila je dokumentarni film. Napisala je esejističke tekstove za radio i tisak o Danilu Kišu, Marini Cvetajevoj, Dubravki Ugrešić, Anne Sexton, Nazimu Hikmetu i mnogim drugima. Već za svoje prve literarne radove, pjesme objavljene 2001., dobila je stipendiju Hemann Lenz. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja, uključujući Nagradu Europske unije za književnost 2013. za roman „Kirschholz und alte Gefühle” (2012.), “poetsko djelo koje detaljno istražuje sjećanja i uspomene”.
Uz zbirku priča „Tito je mrtav” te romane „Tišina, rastanak” i „Balada o zvjezdanom moru”, koji su prevedeni na hrvatski, objavila je i zbirku priča „Der Windsammler”, knjige poezije „Ein Kolibri kam unverwandelt”, „Lichtorgeln” i „Quittenstunden”, esej “Sterne erben, Sterne färben” i roman “Kirschholz und alte Gefühle”. Živi u Berlinu.
AKTUAL: Vaša knjiga „Balada o zvjezdanom moru” upravo je objavljena u Hrvatskoj. Jeste li uzbuđeni što ste je imali priliku predstaviti?
Naravno da jesam. Za mene je svaki prijevod moje knjige na hrvatski nešto stvarno posebno jer sam rođena u Hrvatskoj i posve sam povezana s jezikom i ljudima, pa je to ipak drugačiji korak od onoga kad se knjiga prevede na, primjerice, francuski jezik. Svaka mi je knjiga zanimljiva jer je zapravo iznova čitam.
Pa kakav je osjećaj čitati svoju knjigu prevedenu na materinji jezik?
Prve dvije knjige u prijevodu Latice Bilopavlović Vuković su predivne, ovu novu još nisam uspjela pročitati. Mislim da je prevođenje prava umjetnost, i sama sam prevodila Mirka Kovača, Igora Štiksa, Ivanu Simić Bodrožić, posve tri različita autora, pa znam koliko je truda potrebno da bi ušao u drugu dimenziju, drugi rukopis. Latica je savršena, ima talent. Svaki čovjek ima neki talent, a predivno je kad ga uspiješ prepoznati.
U „Baladi o zvjezdanom moru”, kao i knjizi „Tišina, rastanak”, pišete o bivšoj Jugoslaviji, ali ne o političkim prilikama već o ljudskim sudbinama, običajima, posebno o emigraciji. Zašto vas to toliko fascinira? Što otkrivate u tom svijetu?
Svaki čovjek ima neko iskustvo koje je povezano s nekim koordinatama. Za mene je to moje djetinjstvo, prvo iskustvo življenja i dodira s ljudima. Ta prošlost u Zagori, Hercegovini, prije telefona, prije televizora, sve to kod mene još uvijek igra veliku ulogu jer sumnjam u cijeli taj digitalni svijet.
Zašto?
Mislim da su se ljudi pomalo izgubili u njemu i u ritmu koji taj digitalni svijet nameće. A ako imate iskustvo sa sela, kad niste imali telefon, televizor, ili kupaonicu kao ja, imate dodir sa životom na neki drugi način, a to je način prirode. To je nešto jako jako duboko, i to je snaga. Mi često mislimo da je sve što je brzo, tehnološki verzirano, da je bolje. Ali nije. To je sve vezano uz ono o čemu pišem, brzina tehnologije je protivnik sjećanja osobne priče, a osobna priča je korijen, centar svega sto možemo biti i činiti kao biće koje komunicira sa svijetom, kako u nekome prepoznati sebe. A tehnologija je tako brza da su ljudi nekako, što je tipično za kapitalizam, ušli u neki drugi ritam. Sve što ja radim sa svojim jezikom, u mojim romanima ili pjesmama, jako je sporo, treba vremena da se nešto shvati, da nešto naraste. Što sam starija to više uviđam koliko je život bio bogat, koliko sam imala vremena, ali i prostora, rasti. Ljudi u gradovima to nemaju. Sve ide brzo, sve se mora riješili brzo, moraju raditi, sve je definirano, već postoje koordinate. Ali moj život nije bio definiran, bio je slobodan. Na to se pitanje uvijek vraćam i ne bojim se pisati priče koje nisu kronološke, obične. Ne zanima me ništa na površini, samo ono ispod.
Kako Nijemci gledaju na vaše priče? Oni, vjerujem, taj svijet vide na posve drugačiji način.
Istina je to. Oni pokušavaju pronaći ono što misle da je Dalmacija ili Hercegovina, ali mislim da pronalaze ono što nas sve povezuje. Mi nismo ljudi jer imamo jednu putovnicu. Ljudi smo zato što smo svi stranci na planetu. Svi smo mi mali u relacijama sa zvijezdama. Moje priče nisu vezane za iskustvo u Dalmaciji, ali svatko od nas ima neku baku sa sela i ima neka sjećanja na to kako je to nekad izgledalo, ta neka povezanost, ljubav u obitelji. Stoga mislim da Nijemci više vide tu poeziju, nego da imaju potrebu reći da je to Dalmacija. Kažu da sam na njemačku literarnu kartu uvela Dalmaciju. To mi je jako drago jer ja Dalmaciju stvarno volim. Kad sam tamo odmah osjetim taj ritam, mentalitet ljudi, ima nešto jedinstveno u njima. To sam znala i prije, ali sad to sve više otkrivam u sebi. Obožavam povijest Dalmacije, sve transformacije kroz koje je prošla i u povijesti, i kulturi, arhitekturi. Mislim da ljudi pomalo znaju što je Dalmacija kroz ono što donosim u knjigama, kroz taj mentalitet.
Što vas je inspiriralo za „Baladu o zvjezdanom moru”? Priča je to o Nadeždi, njezinoj ljubavi prema Sarajliji Ilji, te o njezinoj najboljoj prijateljici Arjeti, koja je glavni lik prvog dijela trilogije.
Pišem i treći dio, iz perspektive muškarca. Zanimalo me što može promijeniti život jednog čovjeka ili žene. To je, naravno, ljubav. Tu je putovanje, što je posebno izraženo kod Nadežde koja je Dalmatinka, živjela je u Parizu, pa se onda seli u Berlin. Naravno da se jednom mora potegnuti pitanje o tome što ostaje kad se sve drugo izgubi. To me dovelo do ljubavne priče, do oproštaja, do pitanja što čovjek ima od sebe kad umre. Ta je ljubavna priča zapravo neka vrsta smrti, oproštaju, prijateljstvu. Nadežda mora pronaći sebe. Možemo izgubiti i živote, i putovnice, i države u kojima živimo - posebno mi na ovim prostorima znamo kako se brzo granice mijenjaju - ali te granice koje su geografske, imamo i u duši. Nadežda to mora naučiti, da duh nije u nekom drugom. Roman je most između početka i kraja, života i smrti. To ne možemo sami, zato nam pomaže ljubav.
Rekli ste da vam je njemački drugi materinji jezik. Ograničava li vas ipak pisanje ili ste posve slobodni?
Apsolutno sam slobodna Taj njemački jezik je tako duboko u meni, a to mogu jedino objasniti time da je majka kad je bila trudna sa mnom bila u Njemačkoj, pa se nakon toga vratila u Dalmaciju, pa smo onda kad je meni bilo deset, otišli u Njemačku, u siječnju 1983. Osjećam taj jezik kao muzikalan, jako nježan. Ljudi s Balkana ne mogu shvatiti zašto je nježan.
Baš ga vide suprotno.
Baš ga vide suprotno. Ali nije. Ponekad je hrvatski, primjerice, limitiran jer na njemačkom postoji pet varijanti za jednu hrvatsku riječ. Njemački je toliko diferenciran, nijansiran, da ponekad imam osjećaj da stvaram neku glazbu kad ga pišem. Mislim da svaki čovjek ima svoju sudbinu i da je moramo pronaći, da ona nije nešto čarobno ili apstraktno, već vrlo konkretno. Njemački je jezik Goethea, Hegela, ima dubinu pomoću koje se može razmišljati o životu, u filozofskom smislu. Nekako me dodiruje, imam osjećaj da sam doma kad pričam njemački.
Osjećate li se Njemicom ili Hrvaticom?
Njemicom nikako, iako imam njemačku putovnicu i dio sam te politike. Osjećam se kao Dalmatinka, to je moj identitet.
Spomenuli ste politiku. Nedavno su održani izboru za Europski parlament i u Europi, posebno u Francuskoj, vrlo dobro su prošle stranke ekstremne desnice. Kakva je situacija s Njemačkom? Kako oni gledaju na emigrante?
Nijemci su drugačiji od Nizozemaca koji su danas grozni, a prije dvadeset i nešto godina bili su tako tolerantni. Nijemci znaju naučiti nešto iz svoje povijesti. Iako, mogu se s vremena na vrijeme osjetiti neke ružne tendencije, pa da se i nakon 30 godina i dalje osjetim kao stranac. Imaju tendenciju okrivljavati strance za neke stvari, ali nije to ni blizu onome kako je u Francuskoj. Francuzi su ponosni, ali na neki čudan način, dok su Nijemci spremni naučiti štošta toga. Mislim da bi za Nijemce najbolje bilo da se ne angažiraju u ratovima nego da samo svima pomažu. Baš bi im to bilo dobro. U Njemačkoj se danas stvari mijenjaju i nadam se da desnica u Njemačkoj neće biti tako uspješna kao u Francuskoj. Treba biti oprezan jer sve se mijenja, a ljudi žele da sve ostane kako je bilo. To, naravno, dovodi do straha da će sve izgubiti. Tko je za to prvi kriv? Naravno, neki tamo stranac koji možda dobro živi. Ali takve homofobične strukture su univerzalne. Mislim da je njemačko društvo dosta naučilo, ali opreza nikad dosta. Ima dosta ljudi u Njemačkoj koji misle da se treba vratiti njemačka marka, da će se Europa ruinirati ako se ovako nastavi, ali ništa to nije radikalno.
Živite u Berlinu, što vas najviše fascinira u tom gradu?
Taj grad ima posebnu energiju. Ta energija je jaka zbog toga što u gradu ima strašno puno različitih naroda, religija, ljudi sa svih strana svijeta. Svi oni koji dođu u Berlin, barem koliko sam ja primijetila u ovih 15 godina koliko sam tamo, žele započeti novi život. Baš kao i moje Nadežda i Arjeta. Ljudi koja sam upoznala u Berlinu su zaista oni koji su u taj grad došli s jednim kovčegom To je tako lijepo, taj grad to omogućava, ima svoju vitalnost, otvorenost, dobrotu. Ljudi nisu toliko sumnjičavi, kao primjerice u Parizu, gdje sam također živjela. Drugačiji je zrak, opušten.
Spomenuli ste Nadeždu i Arjetu, ima li u vašim knjigama autobiografskih elemenata?
Nema u smislu da je to baš moja životna priča, ali ne mogu pisati o nečemu što nisam doživjela. Gradovi, zemlje, ono što je autobiografski te moj način razmišljanja, ispitivanja života, ispitivanja vrijednosti, onoga što nam ostaje u životu i onoga što je važno. Uvijek razmišljanje, u filozofskom smislu, smatram autobiografijom. Dalmacija, Berlin, Sarajevo koje isto tako poznajem jer sam ondje nekoliko godina radila u sklopu Goethe instituta. Sva ta mjesta dio su mog života, pa je to sve nekako spojeno u moje knjige.
Zašto ste se uopće odlučili početi pisati romane?
Dobro pitanje. Nikad nisam htjela biti pisac, i svakom knjigom se branim od toga.
Baš vam ne polazi za rukom.
Znam. Ali u početku sam rekla da čovjek ima neku svoju sudbinu, putokaz. Uvijek sam mislila da je nešto drugo moj putokaz. Studirala sam kulturnu antropologiju i etnologiju, i to me uvijek zanimalo - ljudi, kako žive, njihova kultura... Ali jednog dana, baš je tako bilo - jednog dana, osjetila sam da ću zaboraviti lice svoga djeda ako ga ne opišem. Moj je djed bio jako važna osoba u mom životu, sama sam provodila s njim ljeta u Dalmaciji. To je bio tako snažan osjećaj boli - što ako izgubim sjećanje na djeda? Kad sam počela opisivati njegovo lice, i to kako smo živjeli, kao da je počelo nešto novo iz mene. Jednostavno sam morala pisati, a djed je bio moj anđeo čuvar, uvijek je bio tu negdje, uz mene. Ali unatoč tomu što pišem i od toga živim, svako toliko pitam se ima li nečeg zanimljivijeg što bih mogla pisati, raditi? Ali nema, pišem zato jer moram, uvijek naučim nešto o naravi, kulturi ljudi, svaka nova knjiga donese mi nešto novo. Snimila sam i dokumentarni film, to me isto zanima jer je i to neka vrsta jezika. Dakle, kad pišem, pisac sam. Dok radim nešto drugo, nisam pisac.
Pisac je stranac u cijelom svijetu
Vijenac, Lidija Lacko Vidulić, 12.6.2014.
Na ovogodišnjem Festivalu europske kratke priče gostovala je njemačka književnica hrvatskih korijena Marica Bodrožić te predstavila netom objavljen roman Balada o zvjezdanom moru u prijevodu Ande Bukvić i nakladi Frakture. Marica Bodrožić rođena je 1973. u Svibu u Dalmaciji. Odrasla je u Hercegovini i Dalmaciji, a s deset godina seli se roditeljima u Njemačku. Uz zbirku priča Tito je mrtav i roman Tišina, rastanak, koji su prevedeni na hrvatski, objavila je i zbirku priča Der Windsammler, knjige poezije Ein Kolibri kam unverwandelt, Lichtorgeln i Quittenstunden, roman Kirschholz und alte Gefühle te esej Sterne erben, Sterne färben. Živi u Berlinu.
Na Festivalu europske kratke priče predstavljate svoj novi roman. Osim kratkih priča i romana redovito objavljujete i poeziju. Kakav je za vas odnos književnih formi?
Proza u zadnje vrijeme dominira u mojem pisanju. Moj upravo objavljeni roman u Hrvatskoj prvi je dio trilogije, a to znači da sam uvučena u malo dulji spisateljski projekt. No što duže pišem prozu, to me više privlači poezija. Čini mi se da nakon ove trilogije više nikada neću pisati romane, nego samo pjesme i kraću prozu. Nedavno sam izdavaču predala svoju desetu knjigu i sve intenzivnije osjećam da me ne zanimaju definirane forme, nego hibridne dimenzije teksta. Zapravo oduvijek miješam poeziju i prozu, pokušavam naći novi ritam i melodiju jezika. Najbliža mi je pjesma, zatim dolazi kratka priča, ali u mojoj interpretaciji, a to je uvijek neka vrsta pjesme u prozi. Ne zanima me kratka priča kako je shvaćaju Amerikanci, kao zadana forma koja se puni sadržajem, nego potraga za adekvatnim izrazom u formi. Osim toga, kratku priču doživljavam kao iskreniju jer se moj unutarnji dah i dah priče preklapaju bolje nego u romanima. Upravo pišem treći roman trilogije i shvaćam da ne vjerujem toj formi. Roman je anakrona vrsta, imam osjećaj da je njegova konstrukcija zastarjela. Postoje, naravno, izvrsni pisci koji na divan način pišu u toj formi, ali ja ipak mislim da ta forma odumire i da moramo naći nešto novo, kao što je Nathalie Sarraute našla tri točkice u nouveau romanu...
U programu Festivala najavljeno je predstavljanje vašeg romana Sjećanje libelâ, što bi bio izravan prijevod njegova originalnog njemačkog naslova. No netom objavljen prijevod naslovljen je Balada o zvjezdanom moru. Kako je došlo do tog, očito, nedavnog zaokreta i jeste li uspjeli zaviriti u prijevod?
Mislim da je prvobitni naslov prijevoda bio samo radni i meni je jasno da izravan prijevod na hrvatskom ne zvuči dobro. Bila sam potpuno otvorena za rješenje prevoditeljice i sviđa mi se jer je ovaj roman poput pjesme, barem na njemačkom. Hrvatski mi je jezik jako blizak, tako da sam uzbuđena i skupljam snagu za čitanje hrvatskoga prijevoda. Svaki me prijevod uzbuđuje, a posebno hrvatski, jer znam da se moje djelo sada pretvorilo u nešto drugo – svaki je prijevod novo djelo. Dok čitam prijevode svojih tekstova, intenzivno uočavam sve razlike jer zatvorenih očiju znam što stoji u originalu. No ne zadirem u prijevode, ostavljam im njihovu autonomiju. Pročitala sam tek malen dio ovog prijevoda i uočavam koliko je njemački uistinu nježan jezik, iako ljudi na Balkanu imaju suprotnu predodžbu. Hrvatski je mnogo tvrđi jezik, tako da se njemačke riječi poput Empfindung ili Vorstellungskraft ne daju prevesti. No koliko mogu zaključiti prema pitanjima koja mi je uputila prevoditeljica Anda Bukvić i na temelju pročitanih pedeset stranica, ona je ovaj roman sjajno prevela.
Roman Balada o zvjezdanom moru prvi je dio trilogije, pretprošle ste godine objavili i njezin drugi dio, roman Krischholz und alte Gefühle, a sada radite na trećem dijelu. Na koji su način povezani ti romani? Kakav je izazov osmisliti konstrukciju trilogije i realizirati je s obzirom na to da je riječ o dugoročnom projektu?
To je prilično složena zadaća, ali na sreću to nisam znala na početku, upuštajući se u to s nekom vitalnom energijom, a sada više nema povratka. Tema trilogije je sjećanje. Svaki čovjek ima svoje sjećanje, možemo dijeliti sjećanje u određenom prostoru i vremenu s drugim ljudima, ali nikada ne dijelimo isto sjećanje. To je presudno u ljubavnim pričama i u prijateljstvima. Moje junakinje Nadežda i Arjeta sjećaju se iste epohe, svaka na svoj način. Prvi dio trilogije pisan je iz Nadeždine perspektive, drugi iz Arjetine, i to ih čini posve različitima. Treći dio bit će pisan iz perspektive Ilje, Nadeždine ljubavi. Junak je te trilogije – sjećanje.
Poveznicu prvih dvaju romana vaš münchenski izdavač Luchterhand naznačio je već naslovnicom: na prvoj je pupoljak, na drugoj rascvjetali cvijet – možemo pretpostaviti da će na trećoj naslovnici nešto uvenuti. Hrvatski izdavač nije preuzeo to rješenje.
Dobro da nije! Ne sviđa mi se estetika mog njemačkog izdavača, ali nisam imala snage angažirati se na tom (cvjetnom) polju. Pisanje je bilo toliko naporno da sam pomislila: ja sam obavila svoj posao – a oni neka rade svoj.
Kako izgleda suradnja autora i izdavača u Njemačkoj? Više puta s njemačke strane čula sam prigovor da su hrvatske knjige „neuređene“, odnosno da slaba mjesta nisu otklonjena ni dorađena, dok je u Njemačkoj uobičajen rad urednika ili agenta s autorom na tekstu. Kakvo je vaše iskustvo i jeste li zapazili spomenuti nedostatak u Hrvatskoj?
S obzirom na to da prevodim s hrvatskoga na njemački, uočila sam tu razliku. Tekstovi nisu uređeni ili su možda malo odveć brzo objavljeni. Svaka moja knjiga odleži barem pet-šest godina prije nego što je objavim. Drugi roman moje trilogije, Kirschholz und alte Gefühle, postoji u četiri verzije. Pisala sam je iz različitih perspektiva i potrebno je jako mnogo vremena u kojem se sve u nekom tekstu doista razjasni. Kad urednik dobije takav tekst, nema potrebe u njega dirati, što ja uostalom ne bih ni podnijela. Na kraju dugotrajna procesa pisanja znam je li to to ili nije. Ne pišem kako bih polučila određen uspjeh ili zadovoljila zahtjeve publike, to me uopće ne zanima. Pišem iz unutarnje potrebe, to je moj način življenja i moja jedina mogućnost izraza. Imam osjećaj da sa svakom knjigom rastem kao osoba i dolazim do nove svijesti, novoga razumijevanja jezika i života. Toliko toga vezano je uz taj moj tekst, da bih dobila slom živaca da netko počne raditi na njemu. Sretna sam što urednici prihvaćaju moje tekstove, a vjerujem da je to tako jer ne predajem tekst za koji nisam sigurna da je dorađen i dobar. Imam toliko rukopisa koji mi leže kod kuće, ali znam da je to samo proces, a ne knjiga. S druge strane, ima dosta autora, pogotovo mlađih, koji jedva čekaju da se na njihovim tekstovima počne raditi. To je sasvim u redu ako je to njihov proces. Ja ne volim da mi se itko miješa u moj rad. Pogled izvana me iritira. Posljednjih sam godina imala ugovore za četiri knjige i smetalo me čak i to što oni znaju što ja planiram.
Na samu početku našega razgovora dali ste do znanja koliko vam je važan rad na jeziku. Kritičari redovito hvale poetičnost i gustu asocijativnost vašega pisma. Vaš su roman opisali kao „pjesmu koja eksplodira“. Kažu da unosite osvježenje u njemački jezik i otkrivate nove mogućnosti, i to zato što vam je on istodobno i blizak i stran.
Kritičari to tako interpretiraju zbog moga podrijetla, ali mislim da je tu riječ o egzistencijalnoj dimenziji. Nisam stranac jer dolazim iz Dalmacije, nego zato što sam čovjek i strano mi je ljudsko postojanje po sebi. Kad pogledam zvijezde, more, život oko sebe, pitam se zašto sam tu. To je ono što me u pisanju i poeziji odvlači u dubine iz kojih razmišljam. Etnološke dimenzije uopće me ne zanimaju. Moje se knjige mogu bilo gdje razumjeti, u Hrvatskoj, Njemačkoj ili Australiji jer čak i kad spominjem neku zemlju, ne radi se o toj zemlji, nego o mijeni i životu koji se razvija. Osim toga, ne pišem da opišem nešto što znam, nego pišem jer ništa ne znam. Svaki dan sjedim po osam ili deset sati za stolom i ne znam tko sam. Ne vjerujem ni u što definirano, pa tako ni u nacionalnost. Kod mene je sve s prefiksom supra-: supranacionalno, suprareligiozno... možda će jednom i Nijemci to shvatiti.
Alida Bremer u razgovoru na sličnu temu ustvrdila je da su Nijemci kad je riječ o jezičnom pitanju vrlo konzervativni. Migrantskim autorima nazivaju pisce koji su rođeni u Njemačkoj ili su se doselili kao djeca, a roditelji su im stranoga podrijetla, iako je tim autorima njemački prvi jezik. S druge strane, Aleksandar Hemon relativno je kasno promijenio jezik i postao američki autor, Velibor Čolić je s 35 godina naučio francuski i postao francuskim piscem.
Slažem se s tom ocjenom! Živim trideset godina u Njemačkoj i ne mogu pisati ni na jednom drugom jeziku osim na njemačkom. U Njemačkoj objavljujem i ne bi mi nikada palo na pamet reći da nisam njemačka spisateljica. Iako se Nijemci tomu dive i to vole, uvijek nađu neka mala vrata za pisce poput mene iznad kojih bi se mogao postaviti natpis exit kako bi nam se dalo do znanja da ipak nismo Nijemci. Ja i ne želim biti Njemica, ali moj jezik je njemački. Unatoč tomu, često me pitaju pišem li uistinu na njemačkom ili prevodim sa svoga prvog jezika, što bi bilo apsurdno i posve nemoguće.
Junakinja vašeg romana Nadežda ima slično jezično iskustvo kao i vi. Svoj prvi jezik, kaže Nadežda, ne povezuje s mišljenjem – njime govori bez previše razmišljanja, rafalno. Je li vaše iskustvo usporedivo? Jeste li na svakom jeziku i u svakoj sredini ista osoba?
To je središnje pitanje jer svaki jezik ima svoju dubinu, ali ima i svoju površinu. U njemačkom jeziku sam i u dubini i na površini, živim i s licem i s naličjem jezičnih slika. Onaj odjek iza rečenice koji riječima udahnjuje život prepoznajem u njemačkome jeziku. Hrvatski mi je kronološki prvi jezik, ali s obzirom na to da mi je bilo deset godina kad sam se odselila u Njemačku, nikada na hrvatskom nisam razmišljala u nekom dubljem filozofskom smislu. To iskustvo mi je vrlo zanimljivo i važno i zato sam ga pokušala ispitati i zaokružiti u svojoj junakinji. Ono ima egzistencijalnu dimenziju.
Prvih devet godina proživjeli ste s nepismenim djedom, rekli ste u jednom razgovoru, i naglasili da vam je upravo on usadio ljubav za jezik i da ste zbog njega zapravo i počeli pisati.
Da, moj se djed znao samo potpisati. Kad sam krenula u školu, pokušavala sam ga naučiti abecedu, ali sa svojih sedamdeset godina nije više imao volje za to. Ali upravo djed je aktivirao moju ljubav prema jeziku – jer je bio pored mene. Svaki čovjek treba u životu jednu osobu koja ga stvarno voli, a to je meni bio baš moj djed. Njegove silne priče pokrenule su moju imaginaciju. Bio je vrlo jednostavan čovjek, ali s nekom dubokom sviješću o životu, o prolaznosti, o tome što je važno, a što je nevažno.
Podučavate kreativno pisanje. Što znači takva edukacija, kako možete pomoći mladim piscima?
Mislim da se ne može nekoga naučiti pisanju, ali mu se može pokazati odakle dolazi jezik i kako izgleda taj proces. Nije riječ o apstraktnom, nego o vrlo konkretnom procesu koji je vezan uz osobno iskustvo i specifičan dodir svijeta. Pokušavam dodirnuti ljude u njihovu korijenu, tako da osjete sebe, da osjete tko su i zašto žive. Iz te duboke dimenzije trebaju naći nešto što je vrijedno izraza. Ako to ne postoji, u redu je jer nisu svi ljudi pisci, niti je pisanje moralno vredniji posao od bilo kojeg drugog. Ja već dugo maštam o vrtlarenju i mislim da ću, ako mom pisanju dođe kraj, raditi s cvijećem. No ako je pisanje uistinu čovjekovo zvanje, onda treba naći svoje središte, jezgru života, dodirnuti razlog zbog kojeg živi, način na koji osjeća svijet... Većina polaznika mojih radionica dođe do spoznaje da ne želi pisati za javnost, što je vrlo zanimljivo jer na početku svi misle suprotno. Primjerice, nekoliko sam godina u Goetheovu institutu u Sarajevu podučavala kreativno pisanje u skupini od petnaestak mladih autora iz cijele zemlje. Samo jedna polaznica i dalje piše i sigurna sam da će jednoga dana nešto objaviti. Za druge je pak dobro što su shvatili da pisanje ipak nije njihovo zvanje.
Dobitnica ste niza književnih nagrada. Što one piscu znače i možete li izdvojiti najdražu?
U slučaju svoje zadnje knjige, drugog romana trilogije, jako sam se radovala nagradama jer sam se oko tog romana jako namučila. Pisala sam ga u četiri verzije i jako sam sumnjala je li uopće za objavu. Taj me roman toliko iscrpio da sam zaključila da je to maksimum koji mogu dati i da ću, ako nije dobar, odsad pisati samo pjesme. Stvarala sam ga možda s malo previše snage i zato su me prošlogodišnje nagrade jako obradovale, osjetila sam da je roman postao dio svijeta. Osim toga, shvatila sam da moram iznaći drukčiji način pisanja svoje iduće knjige, jer sam čak i na dodjelama nagrada za prošli roman bila zaokupljena mišlju – kada otići kući i odmoriti se.
Putovanje u intimu zaljubljene i ostavljene žene
24express, Tina Barbarić, 13.6.2014.
Na romanu Balada o zvjezdanom moru kao upozorenje trebalo bi stajati: “Nije knjiga za plažu”. Jer zbog imena i korica te zbog toga što je ljeto skoro već počelo, ovaj bi roman nekoga mogao navesti na pogrešan zaključak. Nije lagano, što se kaže - “pitko” štivo. Kroz ulomke Marice Bodrožić treba se probijati s malo više truda, kroz njene unutarnje monologe, intimna previranja i psihološka seciranja.
Bodrožić je, za one koji ne znaju, mnogo puta nagrađena njemačka književnica podrijetlom iz Dalmacije. U Njemačku se preselila s deset godina i od tada “piše i misli” na njemačkom, kako stoji u jednom tekstu o njenoj Baladi. Tako da je ovo prijevod, za koji je prevoditeljica Anda Bukvić izjavila da je bio izazovan zbog načina na koji se autorica izražava, računajući na “inteligentne” čitatelje. Bili inteligentni ili ne, Balada o zvjezdanom moru donijet će vam priču koja se prelijeva, nekad i razbacuje iz jednog u drugo, u fragmentima ili tek skicirano, na tragu poezije u prozi. U “ja-formi” čitatelju se obraća Nadežda, ljubavnica, “ona druga”, koju je voljeni napustio zbog supruge, pišući joj: “Ona nije samo moja žena. Ona je moj život”. Ostavljena, Nadežda zaglavljuje u vremenu i tumba po sjećanjima u potrazi za nečim što bi ispunilo prazninu, nastalu, kako se čitanjem doznaje, i traumom iz djetinjstva, kad su je roditelji, zbog mračne obiteljske tajne, bez ijedne riječi napustili.
Autorica je spomenula kako je u pisanju posebno zanima jezik, odnos daha i ritma, što se čitanjem Balade osjeti. U nekim trenucima njezina izlaganja izazivaju osjećaj hitnosti, kao da se napisano u brzini moralo izbaciti iz sebe, pa to tako treba i čitati. Cijeli je roman ritmičan, dinamičan, s puno poslovičnih zaključaka, poput onoga “Ljubavnici koji previše govore govornici su, ne ljubavnici”. Knjiga je gotovo filozofska meditacija, putovanje u, kako je Nadeždu ljubavnik Ilja opisao, nekoga “tko fantaziju nosi toliko duboko u sebi da se ona pretvori u krajolik u koji možeš i izvana ući”.
'Dalmacija se promijenila, ali mentalitet je ostao isti'
tportal.hr, Gordan Duhaček, 10.7.2014.
Spisateljica hrvatskih korijena Marica Bodrožić, rođena 1973. u Svibu u Dalmaciji, jedna je od najcjenjenijih suvremenih autorica u Njemačkoj. U povodu izlaska njezina romana 'Balada o zvjezdanom moru' na hrvatskom jeziku, a u izdanju Frakture i prijevodu Aide Bukvić, razgovarali smo s Bodrožić o ljubavi, mentalitetu ovih prostora i 'našim ljudima' te ljubavi i neprimjetnim revolucijama koje proživljavamo.
Kada smo dogovarali ovaj intervju, spomenuli ste kako upravo dovršavate književnu turneju. Kako iz perspektive autora izgleda taj 'book tour', je li to za Vas obaveza koju morate odraditi ili uživate u tome?
Vanjski svijet je za mene, kao možda za svakog pisca i umjetnika, uvijek vezan s konfliktom koji može biti i kreativan i naporan. S jedne strane je lijepo putovati, biti u dodiru s ljudima koji se zanimaju za estetičke procese u jeziku, a s druge uvijek tražim tišinu. To je za mene vječni konflikt koji ne osjećam dok se nalazim u stvaralačkoj dimenziji i dok pišem svoje knjige. Kao za sve u životu, uvijek ni treba vremena. Kad sam na putu dan za danom, pomalo taj put postaje važan i svi detalji, svaka scena, svaki dodir s ritmom života je važan. Vanjski svijet mi je potreban za balans izraza.
Vaš roman 'Balada o zvjezdanom moru' ima vrlo poetičan naslov. No u njemačkom originalu naslov glasi 'Das Gedaechtnis der Libellen'. Što Vam znači jedan, a što drugi naslov?
Oba naslova lijepo pokazuju posebnu melodioznost tih jezika, nekada u prijevodu treba napraviti veći korak prema ritmu ideje koja stoji iza jednog romana. A to je na hrvatskom jako lijepo riješeno, jer je roman baš i neka vrsta balade, velika unutarnja pjesma otpjevana u momentu rastanka koji postaje tišina.
Corto Malteze poznatog strip-autora Huga Pratta predstavlja važan motiv u romanu. Jeste li ljubiteljica stripova, otkud fascinacija Cortom Maltezeom?
Corto Malteze ima poseban izraz i jako je fascinantan, a meni je zanimljivo da ga Nijemci skoro i ne poznaju dok Francuzi i Talijani odmah imaju tu referencu u glavi - možda zbog načina života koji Hugo Pratt pokazuje. Nisam baš ljubiteljica stripova, ali Corto Maltese je iznimka, jer je arhetip putnika - a to je moja vječna tema.
U knjizi ste spojili dvoje ljudi iz bivše Jugoslavije. Zašto ste se odlučili tako odrediti porijeklo likova, jesu li ljubavnici 'Balade o zvjezdanom moru' mogli biti, recimo, Šveđanka i Francuz? Nose li jedna Dalmatinka i jedan Sarajlija drugu vrstu emocionalnosti sa sobom?
Ljubavnici su ljubavnici, to je u prvom koraku njihov identitet; tek onda su nešto drugo - a to drugo je vezano uz njihov život, njihovu biografiju, uz sve kolektivne i osobne priče koje mi ljudi sebi pričamo dok živimo. Možda je baš to i definicija života: mi živimo jer pričamo. Dobro poznajem unutarnji svijet ljudi iz naših krajeva, zbog toga mi je lakše i sasvim prirodno pisati o tome to poznajem. Ima u mojim knjigama i Francuza i Nijemaca, ali, eto, ima i naših ljudi, to mi je potrebno, ali ne zbog emocionalnosti, nego zbog iskustva tog mentaliteta. Nisu ljudi s Balkana senzibilniji ili nježniji; to je bajka koju ljudi sebi rado ponavljaju. Možda nekada imaju više snage za veće odluke, što je vezano uz odlaske i dolaske koji u našem svijetu postaju sve više i više normalni.
Vaša junakinja Nadežda zapravo se nalazi u ljubavnoj vezi koja nije sretna niti doista ima budućnost. Zašto je Nadeždina ljubav za oženjenog Iliju tako snažna, zbog čega se ona tu žrtvuje?
Ljubav je tako snažna jer je simbol granice; svaka ljubav otvara nova vrata, ali i postavlja nove granice, svako 'ja' je u ljubavi limitirano i samo osobe koje su spremne otkriti svoju ličnost mogu ostvariti onu pravu ljubav koja ništa ne traži. Ilija još nešto traži, dok Nadežda shvaća da se za nju radi o svemu - o životu i o smrti, o lucidnosti i o sreći, o mraku i o svjetlu. Ta ljubav nije samo romantična, ona je eksplozija, metafizički vulkan; činjenica da je Ilija oženjen nije toliko važna koliko je granica u njihovoj vezi. Ta je ljubavna veza limitirana, transformacija je važnija, nego neka slika sreće. Nadežda to dobro shvaća, gleda i traži već vrata iza bola, iza te granice koja je vodi do unutarnje pjesme. Također, ova je knjiga hommage Andréu Bretonu i njegovu romanu 'Nadja' u kojem žena koja voli odlazi u ludnicu. Nadežda poznaju priču Nadje i odlučuje se ići u život; to je košta više snage nego ludnica. I to je za mene ovaj roman: za pravu sreću čovjek treba više snage nego za strah i za suze, strah je još daleko udaljen od granice o kojoj pričam, strah je zatvor i ludnica u jednom, a većina ljudi se samovoljno nalazi baš tu. Moja junakinja pak samovoljno ide u nepoznato, u pravi život. Taj prostor se ne može objasniti, on se samo može živjeti. Ljubavna priča u svemu je tome katalizator.
U romanu prođete skoro cijelu Europu, od Amsterdama do Splita. Gdje se osjećate da ste kod kuće, da ste doma, je li to Berlin, Hrvatska ili pak cijela Europa?
Doma sam tamo gdje su ljudi koje volim, a to je prvo u Berlinu, onda i u Dalmaciji, a nekada i u Zagrebu, no kako mi je život prošao i kroz Francusku, Španjolsku, Ameriku, imam i tamo svoje omiljene osobe, moja draga osobna svjetla - tako da mi je dom gdje je radost i duhovna povezanost.
U zbirci priča 'Tito je mrtav' opisali ste odrastanje u malom dalmatinskom selu. Jesu li se ta mjesta u međuvremenu promijenila, čini li Vam se, kad ste u Hrvatskoj, da ste došli u nešto poznato i blisko ili u nešto što Vam je u međuvremenu postalo strano?
Da, mjesta su se promijenila, ali mentalitet ljudi je još uvijek isti, priroda se nije promijenila, ona je za konstantno ogledalo ljudi, jer kroz nju i njenu ljepotu vidim destrukciju, ali i snagu. U našim krajevima postoji neka vrsta čudnog fatalizma, jer ljudi misle da ništa ne mogu promijeniti. Ali samo pojedinac mijenja svijet u kojemu živi, ta alkemija nije samo apstraktna niti samo poetična, ta alkemija unutarnjeg svijeta je konkretna koliko je i važna - treba ono što osjećamo na neki način materijalizirati, a to se ne može kukanjem, nego samo konstruktivnim djelovanjem. U našim krajevima ljudi se više koncentriraju na svijet koji vide i misle da im je određen. A to nije tako! Ništa nije određeno, sve se mijenja ako se mi mijenjamo.
Suvremena njemačka književnost ima nekoliko odličnih autora s prostora bivše Jugoslavije, poput Vas, Saše Stanišića, Nicola Ljubića... Osjećate li se ponekad kao 'Auslaender' u njemačkoj književnosti, koliko Vašu percepciju među čitateljima i kritikom određuje Vaše nenjemačko ime?
Svaki čovjek je stranac na ovom planetu. Ja formalno gledano jesam stranac u Njemačkoj, ali po svemu što znam o životu ne želim biti identična s nečim. Ja sam po prirodi promatrač, volim gledati stvari sa strane. Tako se vide svi detalji, sitnice - one su važne, odlučuju o svemu. To Dostojevski lijepo kaže, sitnice pokvare sve. Ali sitnice i grade sve, sitnice su kao koraci koji vas konačno vode do cilja, a svaki korak je važan, jer pokazuje naš osobni način hodanja. Obratite pozornost na način na koji hodate - to je roman bez kraja!
Kako iz Vaše perspektive izgleda ulazak Hrvatske u Europsku uniju i ta prva godina? Koliko se uopće u njemačkoj javnosti percipira postojanje nove, 28. članice EU-a?
Da je Hrvatska u Europskoj uniji, to se itekako primijetilo u Njemačkoj. Za mene osobno taj je moment bio jako lijep, konkretan, ali i simboličan. Mislim da je dobro spajati svijet, a ne razdvajati ga. Mi živimo u eri u kojoj se sve odlučuje za čovječanstvo, a mi spavamo! Imamo izbor sinteze ili destrukcije. Za sintezu treba više snage, više svijesti i uma, više zrelosti u duhu. To su skoro nevidljive revolucije u kojima danas živimo, a koje ne primjećujemo.
Briljantan esejistički roman o nesretnoj ljubavi koja truje kao što se ubija štakora
najboljeknjige.com, Tanja Tolić, 19.7.2014.
Nadeždi je kestenjasta kosa ujutro razbarušena, kad je gladna, a ničega nema za jelo, postane nemirna. Nokte lakira u crveno, kao da se natječe sa Cézanneom i planinom Sainte-Victoire, svaki novi film gleda u drugom kinu, osjeća prezir prema ljudima koji skupljaju nekakve bodove kako bi nešto dobili povoljnije od ostalih, potrebni su joj veliki prostori, brzo joj postane tijesno s jednim čovjekom, ne može odoljeti skupoj odjeći, silno je trebala haljine da bi osjetila vlastitu kožu, kao dijete je patila jer su ostali imali i majku i haljine, morili su je snovi o krađi i brige da nikada neće imati crvene sandale kao svi drugi. Jednom ih je, doduše, imala, ali ih je otac isjekao sjekirom da je kazni. Otac je volio sjekire.
Nadeždu, ovakvu Nadeždu - kojoj to, uostalom, i nije pravo ime - Ilja nikada neće upoznati. Jer, Nadežda je ljubavnica, jedna od onih žena koje imaju pravo samo na ukradene trenutke omotane lažima i koje toliko žeđaju za istinskom bliskošću sa svojim ljubavnicima da su ekstatične, i najbolje, za vrijeme susreta i potpuno očajne, i izgubljene, kad se "njihovi" muškarci iskradu iz kreveta i vrate doma.
Kakav je Ilja? Ilja je od onih ljudi koji puno govore, a malo toga rade. Vidi se to po rečenicama koje je jednom rekao, rečenicama poput "Obziran sam prema ljudima", "Potrudim se da oni koje volim ostanu u mom životu, svejedno kako." Ništa od toga nije ispunio, jednostavno te otrovao poput štakora, piše Nadežda, medicinski hladno uspostavljajući dijagnozu ličnosti. Ilja nije bio muškarac, bio je još dječak kad su se upoznali, kao što je i Nadežda prije negoli je srela Ilju bila djevojčica koja je upravo s njim postala žena. Ilja je znao i da ga Nadežda nikad neće moći voljeti onako kako njega treba voljeti. Ilja bi volio da Nadežda nekad šuti, svakako da ne plače, a osobito da ne razotkriva ono što on skriva.
Ilja svagdje ima po jednu ljubavnicu. Nadeždu je, rekao joj je, volio. Oboje su pisci. Pokazalo se da Nadeždu nije volio - dovoljno. Ako ju je uopće volio.
Ilju u "Baladi o zvjezdanom moru" Marice Bodrožić (1973.) nikad nećemo upoznati u prvom licu - on nam se ne obraća, isključivo zato što je ovo Nadeždina priča, a Ilja je i tema, i perspektiva, i atmosfera, i kontekst, i zaplet, i rasplet. Baš sve se vrti oko njega, toliko da jedan dječak - da, postoji i dječak za kojeg Ilja nikad neće saznati - potpuno pada u drugi plan. Spominje se tek mjestimično, kao podsjetnik na Iljine oči i izraz lica.
Nadeždu, za razliku od Ilje, upoznajemo već u prvoj sceni, dok u Berlinu ulazi u vlak za Amsterdam, u čizmama s najvišom potpeticom koje je uspjela naći. Nadežda je prvi put u životu doista zaljubljena, u muškarca koji je oženjen i ne planira ostaviti svoju ženu, jer ona nije samo supruga, "ona je moj život", kaže joj. Nadežda je naš jedini izvor informacija o Ilji: ne znamo ni je li on doista toliko izniman da zaslužuje njezinu ljubav, niti toliko slab i manipulativan što ona stidljivo, štedeći ga, a opet brutalno razotkriva kako roman odmiče.
"Balada o zvjezdanom moru" je površinski "sve o Ilji"; podugačak ispovjedni tekst, poetično-fragmentaran. Postoje tu poglavlja, ali zapravo nema fabule, niti narativa u klasičnom smislu. Da je Marica Bodrožić netko drugi, a ne Marica Bodrožić, bilo bi ovo možda smrtno dosadno štivo, nesvakidašnja jadikovka jedne u osnovi inteligentne, šarmantne žene koja se zaljubila u slabića i budalu. No, Marica Bodrožić spisateljica je izvanserijskog talenta i vještine, pa čak i kad čitatelju, negdje oko 150. stranice ovog romana, postane više dosta Ilje i njegovih laži i manipulacija, svejedno ostaje uz Nadeždu, do kraja, još stotinu stranica. Ako vam bude išlo teže, isplati se, izdržite; jer ovo ipak nije tipična ljubavna priča, nego raskošna, referencama nabijena literarna gozba - perfektni esej o djetinjstvu i gubitku, o ljepoti kolovoških dana koji ljudima daju snagu da prežive rat i smrt, o izbjeglištvu, o gradovima u kojima smo rođeni i gradovima koji nam pokušavaju zamijeniti dom, o identitetu koji se mijenja ovisno o tome na kojem se jeziku govori i piše, o okrutnom ocu i slijepo poslušnoj majci, o pisanju kao spasu i strasti, o gledanju koje je nužno da bi se upoznao život, a ponajviše o ljubavi - njezinim krivim i pravim oblicima i promjenama koje nam donosi.
Stil Marice Bodrožić, njemačke književne zvijezde hrvatskog podrijetla (rođena je u Svibu u Dalmaciji, odrasla u Hercegovini i Dalmaciji, a u dobi od 10 godina preselila se u Njemačku, gdje su joj roditelji živjeli od kraja 60-ih), jasno otkriva da je (i) pjesnikinja. U trenucima gdje se ne bavi filozofskim ili romantičnim, kroz roman će vas nositi poetičnošću i ne jednom posegnut ćete za olovkom da zapišete neki citat. Žao mi je zapravo što ne znam njemački jezik jer me silno zanima kako taj stilski perfekcionizam zvuči na Maričinom "drugom materinjem jeziku", leksiku kojeg tradicionalno smatramo tvrdim i hladnim - usprkos Goetheu i Schilleru. Ovako mogu samo reći da slutim kako je prevoditeljica Anda Bukvić obavila sjajan posao.
Marica Bodrožić, recimo i to - jer s trećom prevedenom knjigom na hrvatski polako postaje i naše kulturno "dobro" - školovala se za knjižara te studirala kulturnu antropologiju i slavistiku. Osim što piše romane i pjesme, piše i eseje i priče, radi kao književna prevoditeljica, poučava kreativno pisanje i snimila je dokumentarni film. Napisala je esejističke tekstove za radio i tisak o Danilu Kišu, Marini Cvetajevoj, Dubravki Ugrešić, Anne Sexton, Nazimu Hikmetu i mnogim drugima. Te njezine široko rasijane interese naći ćete i u "Baladi o zvjezdanom moru", kao što je i nakon pročitane "Balade" jasno zašto je dobitnica brojnih nagrada i priznanja, među kojima su nagrada Heimito von Doderer 2002., nagrada zaklade Robert Bosch 2004., nagrada za književnost Umjetničke akademije u Berlinu 2007., nagrada Initiativpreis Deutsche Sprache 2008. za doprinos njemačkom jeziku, književna nagrada Lihtenštajna za poeziju 2011., nagrada LiteraTour Nord 2013. i Nagrada Europske unije za književnost 2013. za roman "Kirschholz und alte Gefühle" (2012), "poetsko djelo koje detaljno istražuje sjećanja i uspomene".
"Balada o zvjezdanom moru" - koja je dobila ime po Iljinom omiljenom svesku stripa Corto Maltese, "Balada o slanom moru", ali i po "širokom zvjezdanom moru" kojeg je Nadežda, po struci fizičarka, vidjela u očima umirućeg čovjeka, zazivajući odsjaj kozmosa - jedna je od onih knjiga koje otvaraju čitatelja, kako to Nadežda pronicljivo zamjećuje na početku romana. Vjerujem da dobro znate koje su to knjige - one na koje konačno i s olakšanjem "nabasate" nakon što danima, ili tjednima, prebirete po polici knjižnice u potrazi za štivom koje će vam baš sjesti, s rečenicama koje rezoniraju unutar vas, s temom koja vam je poznata ili bliska, s porukom ili idejom koja vam otkriva nešto novo o svijetu.
Nadežda je, u tom kontekstu - knjige koja otvara - pripovjedačica koja je primarno usmjerena na unutarnje. Baš kad pomislimo kako joj je Ilja uništio život i kako ništa nije čula od pametnih savjeta svoje najbolje prijateljice Arjete, dolazimo do odlomka koji, vjerujem, najbolje sažima sve tragične ljubavi ovoga svijeta i boli i patnji konačno daje smisao. "Pamćenje je nalik odavno zaključanoj kući. U njoj ima nepoznatih soba, ključeva koji još nikad nisu bili upotrijebljeni. Očigledno je Ilja bio prvi čovjek koji je posjedovao ključ prašnjavih soba u arhivu moga sjećanja. Dao mi ga je, dao mi je ključ, a da možda ni sam nije znao da je to učinio. Ilja me nije iskoristio niti pokrao. I mogao je sa mnom činiti što je htio, kod njega je bio ključ. Bilo mi je draže da ga jednom da meni. I to je značilo da mora nestati iz moga života. Drukčije nije išlo. Morala sam naučiti izbjeći usud."
Čitanje i govor (o) ljubavi
Zvonko Lončar, Zarez, 24.4.2015.
Djelo njemačke spisateljice Marice Bodrožić Balada o zvjezdanom moru prije svega je govor o ljubavi. No, kako to biva, govor o ljubavi češće je govor o nama samima mnogo više nego o onim objektima prema kojima se pružaju silnice naših ljubavnih nastojanja.
Predstavljanje romana Balada o zvjezdanom moru Marice Bodrožić
Tribina Razotkrivanje, u suradnji s Festivalom europske kratke priče, povodom objavljivanja romana Balada o zvjezdanom moru
Marice Bodrožić.
Jedna od najnagrađivanijih suvremenih njemačkih književnica Marica Bodrožić razgovarala je s prevoditeljicom Andom Bukvić i urednikom Seidom Serdarevićem o romanu Balada o zvjezdanom moru, o tome kako se u njezinu djelu došaptavaju poezija i proza, gdje se u njoj susreću "domaći" i "strani" jezici te zašto je piscu uvijek iznova potrebno propitivati sjećanje i zaborav.
Slične knjige
-
-
Soba za djevojčiceSpecial cijena 16,19 € Redovna cijena 17,99 € -
-
-
-
Zatočenik NebaSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
-
