Bal u operi

Special cijena 45,00 kn Redovna cijena 50,00 kn
  • Jezik izvornika: njemački

  • Prijevod: Ana Šunjara

  • Broj stranica: 428

  • Godina izdanja: 2007.

  • ISBN: 978-953266026-5

  • Naslov izvornika: Opernball

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 560 g

Za vrijeme televizijskog prijenosa najspektakularnije i najglamuroznije europske priredbe, bečkog Bala u operi, izveden je teroristički napad otrovnim plinom. Politička, ekonomska i estradna europska elita, tisuće ljudi koji borave u zgradi Opere umiru pred očima milijuna gledatelja. Redatelj TV-prijenosa koji je u Operi izgubio sina u svojoj privatnoj istrazi o kojoj snima i dokumentarac traži krivce za napad, ljude koji su mu uništili život.
Josef Haslinger napisao je briljantan triler o terorizmu, realityju, politici.
Bal u operi napeti je roman o svijetu u kojem je terorizam glavna prijetnja, a ono čega nema na malom ekranu zapravo i ne postoji. Ovaj triler istovremeno je i velika osobna drama oca koji je izgubio sina, ali prije svega to je roman koji do krajnjih granica dovodi pitanja o nama danas i ovdje. Bal u operi čita se bez daha, a kada se zna da je pisan šest godina prije 11. rujna onda zvuči kao prokleto proročanstvo svijeta dvadeset i prvog stoljeća.

Haslinger u Zadru predstavio "Bal u operi"

www.057info.hr, N.Rogoznica, 29.11.2007.

"Bal u operi" govori o Europi i Austriji, o strahu, o desničarenju koje je bilo potisnuto, ali je stalno latentno u europskoj povijesti. Strah od stranaca, strah od drugih, stalno je prisutan u ovom romanu.

Za vrijeme televizijskog prijenosa najspektakularnije i najglamuroznije europske priredbe, bečkog Bala u operi, izveden je teroristički napad otrovnim plinom. Politička, ekonomska i estradna europska elita, tisuće ljudi koji borave u zgradi Opere umiru pred očima milijuna gledatelja. Redatelj TV-prijenosa koji je u Operi izgubio sina u svojoj privatnoj istrazi o kojoj snima i dokumentarac traži krivce za napad, ljude koji su mu uništili život. Ovako je na portalu knjigoljub.blog.hr opisana radnja romana "Bal u operi" austrijskog pisca Josefa Haslingera. Haslinger je u Zadru, pred uglavnom studentskim auditorijem, u Gradskoj knjižnici pročitao ulomak knjige pod nazivom "Snimatelj". Bez konteksta kojeg su, govoreći prije samog autora dali sveučilišna profesorica Slavija Kabić i predstavnik izdavača Seid Serdarević, bilo bi neupućenom čitatelju (slušatelju, u ovom slučaju) možda pomalo i odbojan realizam opisanog masakra. No, riječ je o načinu kojim nas autor suočava s našim pojedinačnim okrutnostima i adrenalinom kojeg pokreće meso, a krvavo meso tim više, bilo da u procesu razmjene informacija sudjelujemo kao oni koji vijest stvaraju, koji je prenose ili konzumiraju.

- Knjiga je to koja s jedne strane govori o terorizmu, a s druge o kanibalizmu medija, o nečemu što je Haslinger pije više od 15 godina predvidio, a što se događa krajem 20. i početkom 21. stoljeća, u vrijeme kada je bigbraderizacija medija jedino što je moguće i što primjećujemo, i kada je naslađivanje nad tuđom nesrećom jedno što gledamo. To je Haslinger briljantno opisao u "Balu u operi".

"Bal u operi" govori o Europi i Austriji, o strahu, o desničarenju koje je bilo potisnuto, ali je stalno latentno u europskoj povijesti. Strah od stranaca, strah od drugih, stalno je prisutan u ovom romanu. Haslinger je uspio dohvatiti čitav raspon vrlo opasnih, vrlo teških tema koje govore o našim zapadnoeuropskim društvima jednakom snagom kao i '95. kada je napisan, kada je bio proročanski. Teroristički napad kakvog je Haslinger zamislio, takvog intenziteta, dogodio se 11. rujna na WTC i imao potpuno isti učinak, a mediji su preuzeli onu ulogu koju imaju u Haslingerovom romanu, kazao je predstavljajući roman Seid Serdarević, predstavnik izdavačke kuće Fraktura iz Zaprešića. Iako se prilikom predstavljanja knjige eksponent izdavača orijentirao uglavnom na proročansku autorovu viziju napada na Svjetski trgovinski centar, valja se prisjetiti kako, govoreći Serdarevićem rječnikom, bigbraderizacija ratnih sukoba počinje već dobro desetljeće prije napada na WTC kada smo specijalne emisije koje su dan po dan prikazivale razvoj revolucije u Bukureštu i Zaljevski rat gledali kao telenovelu.Predstavljanje romana u Gradskoj knjižnici Zadar organizirano je u suradnji s Austrijskim kulturnim forumom iz Zagreba. 

Povratak masovnog terorizma

Booksa.hr, 30.11.2007.

Svojim političkim trilerom 'Bal u operi' Josef Haslinger proročanski je najavio zbivanja s kraja 20. i početka 21. stoljeća.

Jučer je u Booksi gostovao jedan od najzanimljivijih suvremenih austrijskih pisaca, filozof, teatrolog, germanist i profesor s njemačkom adresom Josef Haslinger. Povod njegovog dolaska hrvatski je prijevod romana Bal u operi iz 1995., za čije je objavljivanje zaslužna izdavačka kuća Fraktura. Na promociji su, osim autora i izdavača Seida Serdarevića, govorili i prevoditeljica romana Ana Šunjara te direktor Austrijskog kulturnog foruma u Zagrebu Christian J. Ebner.

U uvodnoj riječi Christian J. Ebner je Haslingera okarakterizirao kao odličnog filozofa kulture i društvenog kritičara, čiji je roman puno više od političkog trilera. Njegova se višeslojnost, smatra Ebner, očituje u velikom dijapazonu obrađenih tema koje variraju od migracija, ekstremnog nacionalizma i beskrupuloznosti medija do intimnijih tema poput odnosa oca i sina. Izdavač Serdarević za roman Bal u operi ima samo riječi hvale: "Bal u operi je politički triler, roman kojim je Haslinger gotovo proročanski, poznavajući političku kulturu, najavio ono što će se zbivati krajem 20. i početkom 21. stoljeća."

Roman govori o napadu plinom na Bečku operu u kojoj se u tom trenutku nalazi sva politička krema. Iako počinitelji nedjela nisu muslimani, već neonacisti, paralele sa službenom verzijom događaja koji su se zbili 9. rujna 2001. su neizbježne. Druga važna tema o kojoj roman progovara su današnji mediji, lešinarstvo medija tj. bigbraderizam medija. Serdarević je naveo da je Haslinger u roman uveo i niz drugih politički zanimljivih tema, ali smatra da je osnovna bit romana, bez obzira na njegovu slojevitost, jedna obiteljska priča tj. odnos glavnog lika romana i njegova sina. Izdavač je progovorio i o stilu romana, za kojeg reče da nimalo ne nalikuje uobičajenim trilerskim konstrukcijama nego da je pisan postmodernističkim stilom - priča nam je dana u obliku mnogobrojnih intervjua.

Prevoditeljica Ana Šunjara dala je svoje viđenje romana kroz prizmu problema na koje je nailazila tijekom prijevoda. Ona reče da je roman jako obilježen Austrijom i da je zbog toga što se sve zbiva u Beču morala istraživati ne samo bečki dijalekt nego i plan grada. Izjavila je i da se malo namučila sa stihovima, i da su akronimi korišteni u romanu maltene ostali onakvi kakvi su u originalu. Njoj osobno je više bila zanimljiva intimna strana priče nego senzacionalistički triler.

Da ne duljimo, donosimo vam transkript razgovora između Seida Serdarevića i austrijskog profesora Halsingera, koji je odmah izjavio da mu se jako sviđa u Booksi jer se osjeća kao kod kuće i simpatičnoj je prevoditeljici skromno zahvalio riječima da misli da za svakog autora postoji druga šansa, a to je prevoditelj.

Vi ste u relativno kasnim godinama napisali svoj prvi roman. Ranije ste rekli da ste prvu rečenicu ovog romana napisali već 1989. godine. Koliko ste ga dugo spremali? 

Da, istina je da sam o njemu počeo razmišljati već tada. U to sam doba radio u Americi i mnogo sam putovao. Putem sam načuo nešto o razvoju desnice i tada mi je palo na pamet da pišem o povratku masovnog terorizma u Europu.

U romanu opisujete sve slojeve austrijskog društva: od kulturno-političke elite, lijevo orijentiranih studenata koji protestiraju protiv bala, ovisnika, nižih državnih službenika poput policajaca pa sve do terorista. Slika društva u romanu jako je kompleksna. Koliko su vam u radu pomogla vaša istraživanja i teme kojima ste se ranije bavili. 

U pozadini romana krije se moj interes za austrijsku politiku. Radio sam na romanu pet godina. Pratio sam desne radikale koji su se u Europi počeli pojavljivati sredinom 90-ih. Od njih sam napravio vjerske fanatike. Kad sam pisao knjigu, nisam ni slutio da ću dotaknuti temu koja će kasnije biti aktualna.

Knjiga je prevedena na dvadesetak jezika. Zanimljivo je da su je Japanci preveli prvi. Možete li nam opisati svoj posjet Japanu koji se zbio svega par mjeseci nakon napada plinom u tokijskoj podzemnoj željeznici? 

Kad je knjiga izašla u veljači 1995. kritičari su govorili: "To je stvar mašte", i takvim komentarima čovjek nije mogao odoljeti, ali svega mjesec dana poslije zbio se taj napad u Japanu. Ja sam za pola godine otišao u Japan i doživio nevjerojatno iskustvo jer su me Japanci gledali kao stručnjaka za napade plinom. Paralale s mojim romanom su brojne i zastrašujuće. Sekti Aum Shinrikyo koja je to počinila, taj je incident trebao biti proba prije napada na vladu helikopterom gdje bi pobili cijeli japanski politički vrh. Djelovali su pod šifrom 'armagedon', baš kao i teroristička organizacija u mojem romanu. A i tretman izdajica je isti: uništavaju se da od njih ništa ne ostane. (Spominjalo se da su Japanci mljeli svoje izdajnike, dok su Haslinegorovi likovi civiliziraniji pa svoje samo pale, op.a.).

Otac u romanu iskupljuje svoje grijehe prema sinu i kroz cijeli roman pokušava dokučiti srž njihovog odnosa. Koliko vam je taj odnos koji je okosnica romana bio bitan? Glavni junak je Židov koji je emigrirao u Englesku. Koliko je taj element bio važan u gradnji romana? 

Odnos je doista središnja okosnica romana. Bitna mi je bila ta priča o tri generacije austrijske obitelji. Djed nije bio vjernik, ali je morao napustiti zemlju jer je bio Židov. U Engleskoj je oženio Čehinju, a njihov sin je otac-pripovjedač u romanu. Moram spomenuti da tu ima dosta paralela i s izbjeglicama s ovih prostora. Zanimljivo je da se upravo taj lik vraća u onaj grad iz kojega je njegov otac protjeran. Roman želi prikazati kontradiktornosti austrijskog društva.

I za kraj, pitanje o desnici. U romanu nema polarizacije u karakterizaciji likova. Oni nisu crno-bijeli. Zanima me taj motiv mržnje prema strancima. U Austriji je ona posebno izražene prema stanovnicima iz država bivše Monarhije. Koliko je ta tema bila prezentna u Austriji dok ste tamo živjeli? 

Tijekom 90-ih u Austriji se javila mržnja prema Slavenima. U Njemačkoj je pak ekstremna desnica bila više orijentiran protiv Turaka, muslimana... Danas je drugačije. Imigracija u Austriju je ojačala, pa desničarima u oči više upadaju imigranti iz drugih kultura. m.m.

Josef Haslinger proročki o austrijskom društvu

Radio 101, 13.12.2007.

Bečki Opernball, to jest bal u slavnoj Državnoj operi, jedan je od najvažnijih društvenih događaja godine u Austriji. Riječ je o paradi buržujsko-aristokratskog kiča, koja slavi davno propalu i zaboravljenu Austrougarsku, te monarhističke rituale i manire. S druge strane, Opernball je i djelomično osuvremenjen na potpuno odgovarajući način. Naime, svake godine austrijski milijunaš-redikul Richard Lugner, inače i zvijezda reality showa u kojem se prikazuje njegov bizarni obiteljski život, na ovaj događaj dovede jednu, manje ili više, slavnu osobu, konkretni primjeri čega su Pamela Anderson i Paris Hilton. Tako se na jednom mjestu mogu naći praznoglave blondine, čije pornografske uratke možete pogledati na internetu, i krema austrijske konzervativne više klase, svi zajedno plešući uz zvuke valcera u anakronim toaletama. Taj groteskni prizor uživo se prenosi na državnoj televiziji, dok ispred opere tada, odvojena policijskim kordonom, redovito prosvjeduje skupina nekoliko stotina ljevičara, koja goste pri dolasku zna gađati jajima. Kada se sve to zbroji na jednom mjestu, dobija se reprezentativan presjek cijelog austrijskog društva.

Zapravo je iznenađujuće da se famoznim balom nitko nije književno pozabavio sve do 1995. godine, kada je sveučilišni profesor estetike Josef Haslinger objavio svoj politički triler “Bal u operi”. Ovaj opširni roman opisuje teroristički napad radikalnih desničara na Opernball i njegove posljedice, no taj okvir Haslinger koristi kako bi dodirnuo razne teme koje su i danas aktualne u austrijskom društvu, ali i šire. Baš to bogatstvo tema naglašava i urednik hrvatskog prijevoda ovog romana, Seid Serdarević iz Frakture koji spominje medije i njihovo lešinarstvo, bigbraderizaciju svijeta oko nas, koja rezultira prijenosom uživo masovnog pokolja. Također, Haslinger se bavi i radikalnom desnicom, što je bila tema koja se ignorirala dugi niz godina.

Iako vrlo širokog zamaha, Haslingerov roman svoju okosnicu nalazi u jednoj obiteljskoj priči, odnosu sina i oca. Otac je redatelj televizijskog prijenosa bala, a napad plinom dovodi do emitiranja uživo umiranja nekoliko tisuća ljudi, dok je sin jedna od žrtava. Odnos oca i sina ključan je u cijeloj priči, predstavljaći i, kako sam autor kaže, jednu od njegovih opsesija, a to je licemjerni austrijski odnos prema Hitleru i Anschlussu. Tamošnji katolički konzervativci, poput bivšeg kancelara Wolfganga Schuessella, redovito ponavljaju kako je Austrija prva žrtva nacističke Njemačke, iako činjenice govore drukčije.

“Priča o ocu i sinu centar je romana. Ta obiteljska priča je tipično austrijska, i proteže se zapravo na više generacija. Prisilna emigracija koju je doživio otac glavnog lika 1938. godine, zbog svojeg židovskog porijekla, povijesna je činjenica. Dolaskom nacista na vlast svi Austrijanci židovskog porijekla su preko noći postali nepoželjni. Mnogi od njih se uopće i nisu osjećali Židovima, niti su bili praktični vjernici, ali to za naše naciste naravno nije bilo važno” – kaže Hasslinger. Zato treba podsjetiti kako je Hitler u Beču dočekan ovacijama, te je na Trgu heroja pred milijun ljudi održao govor nagrađen ekstatičnim skandiranjem. Sa standardnim uljepšavanjem sramnih dijelova austrijske povijesti uzaludno se borio Thomas Bernhard, a danas to čini i nobelovka Elfriede Jelinek, oboje od političara poput Joerga Haidera prozvani nacionalnim izdajicama.

Haslinger je jednako oštar u svojoj kritici, a početni impuls za pisanje “Bala u operi” dobio je nekoliko godina prije objavljivanja romana: “Počeo sam ga pisati 1989. godine. Tada sam bio u Sjedninjenim američkim državama kao gostujući predavač i čitao sam novinske tekstove o izranjanju desnog ekstremizma u Europi, čak i u istočnoj, koji je opet izašao na ulice. U glavi mi je ostala misao o povratku masovnog ubijanja u Europu, što je onda postala i prva rečenica romana.”

S obzirom na tematsku raznovrsnost “Bala u operi”, koji se, dakle, dotiče terorizma, povijesti, medija, podivljalih desničara, klasnih razlika i obiteljskih odnosa, postavlja se pitanje potrebe istraživanja kako bi roman bio uvjerljiv. “Doista sam u roman nabacao mnogo tema, a mnoge od njih su unutra svoj put našle preko mojeg kritičkog interesa za aktualnu političku situaciju. Neke sam stvari naravno morao istraživati, ali mi je u konačnici bilo najvažnije u svojoj mašti ovu skupinu terorističkih desničara odvesti do krajnjih granica”, objašnjava Haslinger.

U proteklih dvanaest godina, otkako je “Bal u operi” objavljen, dogodilo se mnogo toga o čemu je Haslinger tada namjerno pisao s pretjerivanjem, no stvarnost je ispala mnogo gora. Jedan od primjera, osim neizbježnih asocijacija 11. rujna i rušenja Svjetskog trgovačkog centra, jest i napad 2002. godine na moskovsko Nord-Ost kazalište, u kojem je otrovnim plinom usmrćeno više od 150 ljudi. Da se “Bal u operi” pokaže proročanskim, trebalo je, kako kaže pisac, tek tridesetak dana: “Kada je knjiga izašla u veljači 1995. mnogi su joj najviše zamjerali neuvjerljivost osnovne premise, dakle teroristički napad otrovnim plinom. U ožujku iste godine, takav se napad dogodio u tokijskoj podzemnoj željeznici, što je nažalost pokazalo da nisam dovoljno pretjerao.”

Haslingerov prvijenac tri godine kasnije doživio je i uspješnu ekranizaciju, a i nakon dvanaest godina nimalo ne gubi na aktualnosti u svijetu koji je istovremeno ugrožen i opsjednut terorizmom. U okvirima trilera, koji se usredotočava na istragu navedenog zločina, Josef Haslinger uspio je ispričati priču o austrijskom društvu, koju je ono što je uslijedilo od Tokija preko New Yorka pa do Moskve i Madrida, učinilo i globalno relevantnom.

Etika kao najmračnija od svih urota

Zarez, Dario Grgić, 29.05.2008.

Opisujući teroristički koncipiranu ćeliju koja plinom potruje sudionike tradicionalnog bečkog društvenog događaja ovaj roman ukazuje na nepromjenjivost osnovne društvene konstelacije u kojoj se potisnuti, poraženi elementi, ponovno pojavljuju na prvoj liniji fronte i odnose živote takozvanih nevinih, površnih i ravnodušnih.

U upravo objavljenoj knjizi O nasilju (Naklada Ljevak, Zagreb, 2008.) poznati slovenski filozof Slavoj Žižek piše i o anti-imigracijskoj politici kao posljednjih godina dominantnom političkom žanru. Sve su se velike europske zemlje “u novom duhu ponosnog kulturnog i historijskog identiteta” vrlo lako usuglasile s inače radikalno desničarskim stavom kako su imigranti gosti kojih se treba riješiti u slučaju da se odbiju prilagoditi kulturnim vrijednostima zemlje u koju su se doselili. Taj obrat spram poznate liberalne tolerancije koja prije svega podrazumijeva uvažavanje razlika – stav koji Žižek također izvrgava kritici jer smo tolerantni samo do granice na kojoj drugi doista ne postane Drugi – austrijski je pisac Josef Haslinger u svom romanu Bal u operi, na izvorniku objavljenom 1995., obradio opisujući teroristički koncipiranu ćeliju sastavljenu od devet članova koji plinom potruju sudionike tradicionalnog bečkog društvenog događaja po kojemu je naslovio roman.

Ksenofobija kao naličje sretnih devedesetih u kojima je poštivanje razlika bilo sankrosantnim političkim i kulturnim kriterijem svjedoči da stanje različitosti ni približno nije izglađeno spretnim kulturo-politološkim frazama. Neuralgične točke, da ostanemo kod frojdističke terminologije, nisu pojedinačni eksces, mali incident na inače neproblematičnom putu u doba u kojem će vladati kultura a ne politika, nego su upozoravajući simptom neuspjele simbolizacije opće društvene klime. Strah od balkanizacije, kao jedan od najpoznatijih popratnih fenomena tako diferenciranog svijeta te zidovi koji dijele Europu od ostatka svijeta, samo su vidljiva očitovanja vrlo stvarnih unutrašnjih ksenofobičnih fenomena.

Sve rasprave kojima smo sami svjedocima zadnjih dvadesetak godina podsjećaju nas na to kako je osuda netolerancije spram drugoga zapravo relativna: ne počinje li Balkan svim balkanskim narodima istočno od njihovih granica? I sami, kao što nam je odlično poznato, ponizno klečimo prema Zapadu i bahato pljujemo prema Istoku. Haslinger roman većim dijelom ispisuje trijadno: očima svjedoka i žrtve, čuvara zakona te prekršitelja. Freud bi bio presretan: ego, super-ego i id sa svojim neopisivim čudovištima.

Dionice koje su posvećene skupini nazvanoj Pokret narodu vjernih stoga su, logično, najzanimljivije, iako bi se upravo ovdje, što je također logično, mogla rojiti pitanja i potpitanja. Konspirativne stranice evociraju Dostojevskijeve Bjesove, pogotovo kada se Najmanji, vođa Pokreta narodu vjernih, vrati iz Amerike i počne govoriti na izobličenom njemačkom pa njegov arhaični govor podsjeti na istu semantičku strukturu jednog od junaka Bjesova, Kirilova. Naravno, iza akcija Haslingerovih junaka ne stoji težnja da se na zemlji izgradi Novi Jeruzalem nego se radi o jasnoj provali segregacionističkih težnji naroda koji je pred provalom imigranata u strahu za svoj identitet. Hitler, Bloch, teološki mistici, mormoni tek su dijelovi ideoloških zakrpa preko ovog iskonskog straha koji ih potiče na djelovanje. Haslinger, međutim, odbija pojednostaviti pristup temi: vođa grupe povezan je i s policijom od koje dobiva uredna obavještenja, sprega vlasti i terorističkog podzemlja posve je u skladu s konstatacijom jednog od likova kako je danas policija jednostavno prejaka za bilo kakvu revoluciju. Svijet realne akcije premrežen je odozgo i odozdo, i tu nema izdaje, a ni pogrešnog koraka. Svijet običnih, kojemu je Haslinger također posvetio prostor, prije da je svijet ispražnjen od realnosti i opsesivno orijentiran na sekundarne probleme emocionalne ili ovisničke prirode. Njihova imigrantska prošlost samo je podupljavanje ishodišne tematike Bala u operi. Teroristi su ljudi neskloni, kako zapisuje Haslinger, “učiteljevanju”: ne žele od pokreta napraviti “dosadnu udrugu za obrazovanje koja ološ želi odstraniti abecedom umjesto TNT-om”.

Haslinger nije lišen humora, Najmanji jednom od članova posebno sklonom edukaciji preporuča da si kupi i sobni bicikl, “kako mu tijelo ne bi kaskalo za duhom”. Jasnoj odijeljenosti “barbara” i “civiliziranih”, osim posredno, kroz komentare urotnika, Haslinger nije posvećivao posebnu pozornost tako da njih vidimo isključivo kao alkoholu i psovkama ekstremno sklone šljakere na baušteli. Naš se domaći prostor pojavljuje, kroz refleksije junaka koji je bio ratni snimatelj, kao mjesto sablasnih falsificiranja istine, gdje se civila presvlači u uniformu neprijateljskog vojnika ne bi li se opravdalo njegovo smaknuće i slično tome.

Iako situiran u takozvano realno vrijeme, Haslingerov roman ima zastrašujuću distopijsku dimenziju, i to upravo kroz svoje stvarnosne momente, koji kod njega dobivaju na veličini i plaše svojom mogućnošću realiteta. Umjetnici kupljeni od tvorničara, urotnici kontrolirani od policije, obični ljudi ispunjeni samosažaljenjem, očevi koji umiru od raka, sinovi koji umiru otrovani plinom i koje tako stiže sudbina namijenjena djedovima, ukratko, nepromjenjivost osnovne društvene konstelacije u kojoj se potisnuti, poraženi elementi, ponovno pojavljuju na prvoj liniji fronte i odnose živote takozvanih nevinih i površnih i tako ravnodušnih, svi bi ih sigurno nazvali dobrima, pa je na kraju romana etiku doista moguće doživjeti kao najmračniju od svih urota.