Ryūnosuke Akutagawa

Ryūnosuke Akutagawa (芥川 龍之介, 1. ožujka 1892., Tokio – 24. srpnja 1927., Tokio) japanski je pisac kratkih priča, pjesnik i esejist iz razdoblja Taisho (1912. – 1926.) te jedan od prvih japanskih modernista koji je stekao široku inozemnu čitateljsku publiku. Poznat po svojoj stilskoj virtuoznosti i pričama koje reinterpretiraju klasična djela i povijesne događaje s izrazito modernističkih stajališta, smatra se "začetnikom suvremene japanske kratke priče"; napisao ih je više od sto pedeset. Individualist, majstor stila, psihološka raščlamba mračne strane ljudske prirode neke su od odrednica koje se vezuju uz njegov osjećajan, jezovit i intenzivan izraz. Uvelike je utjecao na svoje suvremenike, a svjetsku slavu i niz znamenitih poklonika, poput Borgesa, Brodskog, Murakamija, stekao je pričama "Velike dveri" ("Rashōmon", 1915.), "Rupčić" ("Hankechi", 1916.), "U lugu" ("Yabu no naka", 1921.) itd. Njegov prijatelj Kikuchi Kan ustanovio je 1935. prestižnu japansku književnu Nagradu Akutagawa.

Akutagawa je rođen u Tsukijiju u Tokiju u obitelji Toshiza Niihare, vlasnika nekoliko farmi mlijeka. Dobio je ime Ryūnosuke, u spomen na rođenje u godini zmaja. Akutagawina majka Fuku Niihara sedam mjeseci poslije doživjela je psihički slom, te ga je zbog toga, ali i teških očevih poslovnih prilika, posvojio ujak Akutagawa Dosho (ili Michiaki), po kojem je dobio obiteljsko prezime Akutagawa. Mučni događaji iz ranog djetinjstva ostavili su dubok trag u njemu te izazvali osjećaj srama i nepovjerenja prema drugima, ali i opsesivni strah da je naslijedio majčino ludilo.

Tijekom mladosti, koju je u ujakovoj kući proveo uglavnom pod skrbi tete Fuki, raslo je Akutagawino zanimanje za književnost i umjetnost. Bio je strastveni čitatelj tradicionalne književnosti, posebno ilustriranih knjiga priča (kusazōshi) iz razdoblja Edo (1600. – 1868.), obilježenih pripovijestima o duhovima. Iako je kao dijete bio krhka zdravlja, u školi je bio izniman, a već u osnovnoj počeo je pisati priče i pjesme. U srednjoj školi pasionirano je čitao japansku i kinesku književnost te prevodio europske autore. Uranjajući u zapadnu književnost, sve je više počeo tražiti smisao u umjetnosti, a sve manje u životu. Godine 1913. upisao je englesku književnost na prestižnom Carskom sveučilištu u Tokiju. Sljedeće godine Akutagawa i njegovi srednjoškolski prijatelji obnovili su časopis Shinshichō (Novi duhovni smjer), objavljujući prijevode Williama Butlera Yeatsa i Anatolea Francea skupa s vlastitim djelima. Akutagawa je 1915. objavio svoju čuvenu priču "Velike dveri" u sveučilišnom časopisu Teikoku bungaku (Carska književnost). Njegove prve priče pohvalio je pisac Natsume Sōseki, glavni književni autoritet razdoblja Meiji (1868. – 1912.), i ohrabrio ga da nastavi s objavljivanjem. Akutagawa je počeo odlaziti na okupljanja u Sōsekijevu domu koja su se održavala svakog četvrtka, čime je postao i Sōsekijev učenik.

Akutagawa je prvo javno priznanje dobio 1916. za šaljivu priču "Rupčić". Počeo je pisati i haiku-poeziju pod pseudonimom Gaki, a u toj je godini, kada je i diplomirao na tokijskom Carskom sveučilištu, objavio desetak priča. Njegove najvažnije teme postale su ružnoća ljudskog egoizma i važnost umjetnosti, teme koje su zastupljene u njegovim brojnim briljantnim, čvrsto strukturiranim kratkim pričama konvencionalno klasificiranim kao Edo-mono (priče smještene u razdoblje Edo), Ōchō-mono (priče smještene u razdoblje Heian), Kirishitan-mono (priče koje se bave predmodernim kršćanima u Japanu) i Kaika-mono (priče o ranom razdoblju Meiji).

Još za studentskih dana predložio je brak prijateljici iz djetinjstva, Yayoi Yoshida, ali njegova posvojiteljska obitelj to nije odobrila. Godine 1916., dok je živio u Kamakuri i predavao engleski na pomorskoj strojarskoj akademiji u Yokosuki, zaručio se s Tsukamoto Fumi, s kojom se vjenčao 1918. Njegova teta Fuki živjela je s njima uvelike utječući na odnose u obitelji. Imali su troje djece: Akutagawa Hiroshi (1920. – 1981.) bio je poznati glumac, Akutagawa Takashi (1922. – 1945.) poginuo je u Drugom svjetskom ratu, a Akutagawa Yasushi (1925. – 1989.) postao je slavni skladatelj.

Godine 1917. Akutagawa je sastavio dvije zbirke svojih ranijih priča. Izdavač novina Osaka Mainichi sklopio je s njim 1918. ekskluzivni ugovor, pa je 1919. napustio profesuru i posvetio se isključivo pisanju. Produktivno razdoblje u kojem je objavio niz velikih priča potaknulo ga je da svoju pozornost više okrene modernoj književnoj građi. To je, uz introspekciju uzrokovanu sve većim zdravstvenim i psihičkim problemima, dovelo do niza autobiografskih priča poznatih kao Yasukichi-mono (nazvanih prema glavnom junaku), djela poput "Daidōji Shinsuke: rane godine" ("Daidōji Shinsuke no hansei").

Na vrhuncu popularnosti, 1921., Akutagawa je privremeno prekinuo spisateljsku karijeru kako bi četiri mjeseca proveo u Kini kao izvjestitelj za Osaka Mainichi Shinbun. Putovanje je bilo teško i stresno te se razbolio i nikad se nije potpuno oporavio. Ipak, zaokupila ga je povijest Kine i nakon povratka u Japan, u prosincu 1921., napisao je jednu od svojih najpoznatijih priča "U lugu" (a koja je objavljena već početkom 1922. u jednom od japanskih književnih časopisa).

Godine 1923. Akutagawa je s obitelji preživio Veliki potres, no od tada pa do kraja života patio je od halucinacija. Njegova posljednja važna priča, "Kappa" (1927.), iako je satirična bajka o vilenjačkim stvorenjima, napisana je u turobnom duhu i odražava njegovo duševno stanje potkraj života. Dana 24. srpnja 1927. počinio je samoubojstvo uzevši preveliku dozu Veronala koji mu je propisao obiteljski liječnik, psihijatar i pjesnik Saitō Mokichi. Njegove posljednje riječi u oproštajnom pismu bile su ぼんやりとした不安 – "nejasni osjećaj tjeskobe".

Paradigmatski izbor Akutagawinih priča Nada i strah velikog poznavatelja japanske književnosti i kulture te vrsnog prevoditelja Voje Šindolića, koji uključuje i priče "U lugu" i "Velike dveri" koje su inspirirale filmRashōmon Akira Kurosawe iz 1950., prikazuje hladan i gotovo intelektualan odnos prema životu, cinizam, uzvišenu bol i apsurdni humor Akutagawina pisanja. Pomno je to izgrađen svijet tuge i svojevrsne beznadne ljepote; izvan Japana, usporediv možda tek s Kafkinom prozom i Celanovom poezijom.

Kupujte po
Opcije kupovine
Kategorija
  • Novo
  • Bodoni
    • Suvremeni klasici
  • Beletristika
    • Klasici & suvremeni klasici
      • Strani autori
      • Kratke priče