Pedro Lemebel

Pedro Lemebel najvažniji je queer pisac Latinske Amerike 20. stoljeća i uopće. Nacionalnu i međunarodnu slavu stekao je višestrukim životnim ulogama, od čileanskog pisca (esejista, kroničara i romanopisca), umjetnika performansa i queer aktivista do ikone književne, kulturne i popularne scene. Rođen je 21. studenoga 1952. u siromašnoj četvrti Santiaga, u obitelji pekara Pedra Mardonesa Paredesa i Violete Lemebel. Kasnih osamdesetih uzeo je majčino prezime, Lemebel. Pohađao je industrijsku srednju školu za stolariju i kovani metal, a diplomirao na Umjetničkoj školi Sveučilišta u Čileu, nakon čega je kratko radio kao nastavnik umjetnosti u srednjoj školi, odakle je otpušten pod pretpostavkom homoseksualnosti. Odrastao u kući bez knjiga, počeo je pisati na radionicama koje je organiziralo Društvo čileanskih pisaca. Prvo mu je spisateljsko priznanje nagrada za kratku priču “Porque el tiempo está cerca” (“Jer je vrijeme blizu”, 1982.), dok je njegovo prvo veće djelo objavljeno kao knjiga Incontables (Neizrecivi, 1986.), izbor ilustriranih kratkih priča u okviru feminističke edicije Ergo Sum. Posebno je zapažen u javnosti u rujnu 1986. kada je izveo ono što je sam nazvao “intervencijom” na sastanku ljevičarskih oporbenih stranaka. U visokim potpeticama i sa srpom i čekićem naslikanim preko pola lica, prekinuo je sastanak i pročitao svoj “Manifest: Govorim u ime svoje različitosti”, u kojem je optužio ljevicu za homofobiju i seksizam. “Ali nemoj mi govoriti o proletarijatu,” rekao je, “jer je gore biti siromah i peder.” Godine 1987., uoči plebiscita koji će dovesti do svrgavanja Pinocheta i kraja vojne diktature u Čileu, Lemebel je osnovao umjetnički kolektiv s pjesnikom i vizualnim umjetnikom Franciscom Casasom Silvom. Tijekom sljedećeg su desetljeća njih dvojica u dvadesetak akcija prekidali i ometali kulturna i politička događanja skrećući pozornost na povijesno marginalizirane i ignorirane skupine u čileanskom društvu: siromašne, queer osobe, HIV pozitivne osobe, transvestite i seksualne radnice. Prozvali su se Las Yeguas del Apocalipsis, Kobile Apokalipse. Ime je asociralo na poigravanje s povezanosti AIDS-a i pošasti apokalipse, ali i na vulgarnu upotrebu riječi yegua za označavanje žene i, u homofobnoj verziji, homoseksualnih muškaraca. Nastupi Las Yegua bili su inventivni, urnebesni i lirski, ponekad raskošni i stilizirani, ponekad brutalni. U jednom od svojih najsnažnijih djela, La Conquista de América (Osvajanje Amerike, 1989.), Las Yegua su bosi i goli do struka, s walkmanom zalijepljenim na prsima, plesali cuecu, nacionalni čileanski ples, na bijeloj karti Latinske Amerike posutoj krhotinama stakla od razbijenih boca Coca-Cole, tako da se krv njihovih stopala razlijevala po karti. Komad je evocirao noviju povijest Latinske Amerike, ali i njezinu prošlost obilježenu masakrima, od konkvistadora do Pinocheta. Pored kreacija Las Yegua Lemebel je nastavio pisati. Pohađajući spomenute radionice pisanja koje je organiziralo Društvo čileanskih pisaca, Lemebel se sprijateljio s istaknutim čileanskim spisateljicama i feministicama – Diamelom Eltit, Nelly Richard, Píom Barros – te izbrusio svoj karakterističan stil i preferirani žanr, kroniku. Krećući se na tragu Gabriela Garcíje Márqueza između novinarstva i književnosti, Lemebelove su kronike isprva objavljivane u novinama i časopisima u Čileu, kao i na radiju (1996. vodi emisiju Cancionero na radiju Tierra), da bi potom bile objedinjene u prve tri njegove publikacije, La esquina es mi cora­ zón (Ulični ugao moje je srce, 1995.), Loco afán: crónicas de sidario (Ludi žar: kronike sidaša, 1996.) i De perlas y cicatrices (O biserima i ožiljcima, 1998.). Poslije je, pa i posmrtno, objavljen niz knjiga njegovih već kultnih kronika. U hibridnom, bastardnom stilu koji kombinira poeziju, memoare, reportažu, javni govor, sociopovijesnu analizu i ekstravagantne činove mašte, Lemebelove kronike bavile su se širokim spektrom tema, ali su njegove simpatije uvijek bile uz potlačene i siromašne, uz žene i manjine, uz “ljudski višak koji briše licemjerni smiješak s lica pobjedničkog čuda od Čilea”. Lemebelove kronike s vremenom je primijetio književni establišment u Čileu, posebno nakon što je njegov rad počeo zagovarati njegov sunarodnjak Roberto Bolaño, koji je Lemebela nazvao “najvećim pjesnikom moje generacije, iako ne piše poeziju”. Bolaño je pomogao da se zbirka Lemebelovih radova pojavi u Španjolskoj (1999.). Bila je to prva Lemebelova međunarodna publikacija. Iste godine dobio je Guggenheimovu stipendiju, a sa širim čitateljstvom i sve većim znanstvenim interesom za njegov rad uslijedile su nove počasti: Harvard i Stanford održali su konferencije o njegovu radu, a 2013. dobio je prestižnu čileansku nagradu José Donoso, čime se svrstao uz bok književnim velikanima kao što su Beatriz Sarlo, Ricardo Piglia i Diamela Eltit. Nominiran je 2014. za čileansku Nacionalnu nagradu za književnost. Lemebel je kao pisac najpoznatiji po svom romanu iz 2001. Moj nježni toreadore, koji je 2005. preveden na engleski pod naslovom My Tender Matador i za kojim su uslijedili i prijevodi na druge jezike, francuski, talijanski itd. Godine 2020. na osnovi njega snimljen je hvaljeni film čileanskog redatelja Rodriga Sepúlvede. Umro je od raka grla 23. siječnja 2015. u Santiagu. Pedro Lemebel iza sebe je ostavio, uz niz neobjavljenih radova, značajan i jedinstven opus čijim se dijelom može smatrati i impostacija vlastitog subjekta kao queer simbola. Posebno ostaje zapamćen po tome što je doista ostvario neke od ideala za koje se borio od svoje prve javne intervencije: učiniti vidljivima dotad odbacivane skupine s margine i izraziti različitost.