Imre Kertész

Imre Kertész (Budimpešta, 1929. – Budimpešta, 2016.). Kao dječak bio je zatočen u Auschwitzu i Buchenwaldu. Nakon povratka u Mađarsku, radi kao novinar i prevoditelj. Prvi roman Čovjek bez sudbine završava sredinom 60-ih, no zbog nepoćudnosti režimu objavljen je tek 1975., a tada zbog radikalno drukčijeg odnosa prema temi Holokausta prolazi relativno nezapaženo. U Čovjeku bez sudbine, Kertészovu najpoznatijem romanu, dječaka Györgyja Kövesa odvode u koncentracijski logor, ali on – zbog mladosti i neiskustva – često nije svjestan užasa u kojem se našao, pa se posve prilagođava jedinom, njemu prirodnom okruženju. I dok priča istovremeno prati neopisive strahote te izobličene stvarnosti, dječja svijest u takvoj svakodnevici pronalazi čak i neke nezamislive oblike sreće. Činjenica da glavni junak događaje kroz koje prolazi ne drži nimalo neprirodnima ni neuobičajenima romanu daje šokantnu autentičnost. Godine 2005. režiser Lajos Koltai snimio je po tom romanu istoimeni film. Nakon Čovjeka bez sudbine Kertész je napisao metaroman Fijasko (1988.) o lošoj prihvaćenosti prvoga romana. Zatim su uslijedili Kadiš za nerođeno dijete (1990.), posvećen djetetu koje junak nije želio imati u svijetu poslije Holokausta, napisan pod utjecajem austrijskog pisca Thomasa Bernhardta, te Likvidacija (2003.) u kojoj postavlja pitanje je li umjetnost nakon Holokausta uopće moguća. I danas je najpoznatiji po toj tetralogiji, iako je odbijao svoja djela svrstati u tzv. književnost Holokausta, smatrajući da se iskustvo logora ne da uhvatiti književnim djelom.
Kertészovi romani važni su i univerzalni jer je stradanje Židova držao svevremenskim i općesvjetskim fenomenom, o čemu svjedoči i rečenica koju je izrekao povodom dobivanja Nobelove nagrade: Holokaust se u mojim tekstovima nikada nije mogao javljati u prošlome vremenu. Izbjegavao je i ustaljene etičke, povijesne, a često i šablonizirane “logorske” teme
i situacije. Znao je iskoristiti naivni, infantilni i začudni ton kako bi postigao snažnije i grotesknije slike užasa. Poput mnogog srednjoeuropskog, urbanog Židova, i Kertésza je, osim mađarske, snažno oblikovala i njemačka književna i jezična misao i kultura. U poratnim je godinama (od konca 1940-ih, pa sve do 1970-ih) slovio kao vrsni prevoditelj zahtjevnih njemačkih književnih i filozofskih tekstova (Nietzschea, Wittgensteina, Freuda, Canettija, Schnitzlera i dr.). Tijekom 1980-ih i 1990-ih posvećuje se pitanjima čovjekove slobode u totalitarističkom okruženju, ali i globalnim problemima svjetske povijesti, jezičnim i civilizacijskim nepomirljivostima. Slijedi zbirka pripovijedaka Engleska zastava (1991.) i intimističke, autobiografske proze Dnevnik s galije (1992.) i Drukčiji ja: kronika metamorfoze (1997.), kao i vrlo zapažene zbirke eseja Holokaust kao kultura (1993.) i Jezik u progonstvu (2001.). Jedna od posljednjih Kertészovih knjiga, Dosje K. (2009.), nešto između dijaloga, romana i autobiografije – ili sve to odjednom, dobar je uvod u djelo i svjetonazor ovoga pisca koji je život posvetio pitanju što Holokaust znači za europsku kulturu. Autor tu govori o svome odrastanju, odnosu prema židovstvu i pisanju, knjigama koje su na njega najviše utjecale te o iskustvu Auschwitza nakon kojega je doživio neku vrstu “izlaska iz povijesti” i morao prisvojiti vlastiti život. Jedna od najupečatljivijih misli iz te knjige je (…) gdje počinje Auschwitz, tamo prestaje sva logika. Od 1980-ih redovito prima nagrade i priznanja. Dobitnik je književne nagrade Brandenburga (1995.), Sándor Márai (1996.), Velike nagrade Leipziškog sajma (1997.), Herderove nagrade (2000.), nagrade Robert-Bosch-Stiftunga (2001.) te nagrade Hans Sahl (2002.). Iste je godine za cjelokupan spisateljski rad ovjenčan Nobelovom nagradom za književnost. Primajući Nobelovu nagradu “za književno stvaralaštvo koje donosi iskustvo ranjiva pojedinca sučeljenoga s barbarskom samovoljom povijesti”, Imre Kertész u govoru je – između ostaloga – naglasio: “Davna proročanstva govore o tome da je Bog mrtav. Neosporno je da smo nakon Auschwitza ostali sami. Svoje vrijednosti moramo stvarati sami, iz dana u dan, uporno, no s nevidljivom etičkom radinošću, koja će te vrednote na kraju iznjedriti na svjetlo dana i možda posvetiti u novoj europskoj kulturi.” Rečenica je to koja najbolje sažima život i djelo ovog velikog pisca. Ni nama, koji ostajemo iza njega, ne preostaje drugo, nego sjećati se, svjedočiti, vrijednosti stvarati sami i ne dopustiti da nam razni demagozi i falsifikatori povijesti zamagljuju pogled na prošlost, oduzimajući nam time humaniju budućnost.

Imre Kertész na hrvatskome
Čovjek bez sudbine (Sorstalanság), Fraktura, 2003. (prev. Xenia Detoni)
Imre Kertész / Péter Esterházy: Ista priča: dvije pripovijetke, Fraktura, 2003. (prev. Xenia Detoni)
Kadiš za nerođeno dijete (Kaddis a meg nem született gyermekért), Fraktura, 2004. (prev. Xenia Detoni)
Likvidacija (Felszámolász), Fraktura, 2004. (prev. Xenia Detoni)
Jezik u progonstvu (A száműzott nyelv), eseji, Durieux, 2004. (prev. Xenia Detoni)
Fijasko (A kudarc), Fraktura, 2005. (prev. Xenia Detoni)
Engleska zastava (Az angol lobogó), tri pripovijetke, Fraktura, 2006. (prev. Xenia Detoni)
Dnevnik s galije (Gályanapló), Fraktura, 2008. (prev. Xenia Detoni)
Dosje K. (K dosszié), memoarski, autobiografski razgovori, Fraktura, 2009. (prev. Xenia Detoni)