Charles Baudelaire
1759. U varošici La Neuville-au-Pont (departman Marna, na sjeveru Francuske) rodio se François Baudelaire, otac Charlesa Baudelairea.
1793. U Londonu se rodila Baudelaireova majka Caroline Archenbaut-Defayis (ili Archimbaut-Dufaÿs).
1819. Ostavši udovac, François Baudelaire stupio je s Carolinom Archimbaut-Dufaÿs u svoj drugi brak.
1821. U Parizu se 9. travnja rodio Charles Baudelaire.
1827. Smrt Baudelaireova oca.
1828. Baudelaireova majka ponovno se udaje, za visokog časnika francuske vojske Jacquesa Aupicka, rođenog 1789.
1832. Baudelaire dolazi u Lyon, gdje ga očuh, koji je premješten u garnizon u tom gradu, smješta u privatni pansion Delorme. Iste godine, pošto je upisan u Kraljevski licej u Lyonu, Baudelaire prelazi u internat tog liceja.
1836. Aupick postaje načelnik stožera pariškog garnizona, a Baudelaire, upisan u Licej Louis-le-Grand, živi u internatu tog liceja.
1837. Baudelaire je nagrađen za stihove na latinskom.
1838. S majkom i očuhom Baudelaire ljetuje u Pirenejima, gdje piše jednu od svojih prvih pjesama pod karakterističnim naslovom “Nespojivost” (“Incompatibilité”).
1839. Baudelairea izbacuju iz Liceja Louis-le-Grand, i to zbog sitnice: nije htio predati ceduljicu koju mu je dodao jedan drug.
Aupick postaje general.
Baudelaire uspješno polaže maturski ispit.
1840. Baudelaire se u privatnom pansionu u koji ga je smjestila obitelj upoznaje i zbližava s pjesnicima Ernestom Prarontom i Gustaveom Le Vavasseurom. U to vrijeme počinje i njegova veza s prostitutkom iz Latinske četvrti Sarom zvanom La Louchette (zrikava). O toj vezi, u kojoj je vjerojatno zaražen sifilisom, riječ je u pjesmi “Dok ko leš opružen uz leš, jedne noći…”
1841. Uznemiren Baudelaireovim načinom života, Aupick odlučuje poslati ga u Indiju. Ukrcavši se u Bordeauxu na Brod južnih mora (Paquebot--des-mers-du-Sud), Baudelaire polazi za Calcuttu. U rujnu boravi na otoku Mauricijusu, a u listopadu se iskrcava na otok La Réunion (tada Bourbon) i odbija nastaviti putovanje za Indiju. Međutim, povjesničar književnosti i esejist Pascal Pia u knjizi Baudelaire njim samim ipak dopušta mogućnost da je Baudelaire dospio do Colomba i Calcutte. Mada to Baudelaire nikad neće priznati, boravak u egzotičnim krajevima južne hemisfere i doživljaj Indijskog oceana ostavit će snažan trag na njegovu djelu.
1842. Na brodu Alcide Baudelaire se vraća u Francusku. Malo poslije dolaska u Pariz upoznaje se s mulatkinjom Jeanne Lemer, poznatijom kao Jeanne Duval, statistkinjom u jednom drugorazrednom kazalištu, i započinje s njom vezu koju će održavati skoro do svoje smrti. Sa Jeanne Duval on će povremeno raskidati, ali će joj se uvijek vraćati, a ona će nadahnuti neke od njegovih najljepših ljubavnih pjesama.
Postavši punoljetan, dobiva svoj dio očinskog nasljeđa, za ono vrijeme veoma veliku svotu (75.000 franaka). Na račun tog nasljeđa počinje se raskošnim načinom života sve više zaduživati. Nastanjuje se na otoku Saint-Louisu.
1843. Anonimno surađuje u drugom dijelu zbirke Stihovi Gustavea Le Vavasseura, Ernesta Praronta i Augustea Dozona koja je te godine objavljena.
Zajedno s Prarontom radi na drami u stihovima Ideolus, koja ostaje nedovršena.
Preseljava se u palaču Pimodan, gdje živi i slikar Fernand Boissard de Boisdenier, kojega pored Baudelairea posjećuju mnogi pisci i umjetnici, među njima i Gautier i Balzac. Tu se sastaje i Klub hašišovaca, pa i Baudelaire stječe prva iskustva s drogom.
Zadužuje se kupovinom skupih umjetničkih predmeta.
1844. Uznemiren neumjerenom rasipnošću svog pastorka, Aupick saziva Obiteljsko vijeće, koje Baudelaireu imenuje skrbnika. To je odvjetnik Narcisse-Désiré Ancelle, bilježnik iz Neuillyja. Baudelaire to osjeća kao ponižavajuće ograničenje svoje slobode i protiv te odluke gnjevno će se buniti cijelog svog života, iako je Ancelle, prema svim svjedočanstvima, pa i prema povremenim priznanjima samog Baudelairea, u toj ulozi bio veoma korektan.
1845. U časopisu Artiste pojavljuju se četiri Baudelaireova soneta, od kojih je samo jedan potpisan njegovim prezimenom, dok su dva objavljena pod pseudonimom, a jedan anonimno.
U pismu Ancelleu Baudelaire saopćava namjeru da se ubije, a da prethodno ostavi oporukom svu svoju imovinu Jeanne Duval. Pokušava se ubiti nožem, ali od toga mu ostaje samo ogrebotina. Poslije tog pokušaja živi neko vrijeme s majkom i očuhom.
Objavljen je Salon 1845, kao rezultat njegove posvećenosti likovnoj kritici. Tu se Baudelaire već očituje kao likovni kritičar kojemu u 19. stoljeću neće biti ravnog.
Najavljuje zbirku svojih pjesama pod naslovom Lezbijke (Les Lesbiennes).
1846. Objavljeni: Salon 1846, Savjeti mladim piscima, pjesme “Dun Juan u Paklu” pod naslovom “Impénitent” (“Onaj koji se ne kaje”) i “Djevojci iz Malabara”, pod naslovom “A une Indienne” (“Jednoj Indijki”).
Ovo je godina do koje je Baudelaire, prema sasvim proizvoljnoj i krajnje netočnoj ocjeni iz poznatog Sartreova eseja, navodno već rekao i napisao sve što je imao, i od koje počinje samo “mučno preživljavanje” i “prežvakavanje već rečenog”.
1847. Objavljena je Baudelaireova novela “Fanfarlo”.
Baudelaire se upoznaje s glumicom Marie Daubrun, u koju se zaljubljuje, ali ta će ljubav ostati neuzvraćena (uspješni suparnik bit će mu pjesnik Banville). Marie Daubrun nadahnut će neke od najljepših Baudelaireovih ljubavnih pjesama.
Upoznaje se i sprijateljuje sa slikarom Gustaveom Courbetom, koji izrađuje njegov portret.
1848. Godina revolucije: Baudelaire na barikadama objavljuje da “ide ustrijeliti generala Aupicka”. Postaje tajnikom uredništva republikanskog lista Tribune nationale.
General Aupick imenovan je za ambasadora Francuske u Carigradu.
Baudelaire objavljuje svoj prvi prijevod Edgara Allana Poea.
Objavljena je pjesma “Vino ubojice”.
1849. Stupa u kontakt sa svojim budućim izdavačem Poulet-Malassisom, u kojemu će do kraja života imati i najodanijeg prijatelja.
U prosincu boravi u Dijonu, gdje mu se pridružuje Jeanne Duval.
1850. Povjerava jednom krasnopiscu dvije bilježnice sa svojim stihovima.
Objavljuje pjesme “Duša vina” pod naslovom “Vino poštenih ljudi” (“Le Vin des Honnêtes Gens”) i “Kazna za oholost”.
Najavljuje zbirku pjesama pod naslovom Limbovi (Les Limbes).
Gautier upoznaje Baudelairea s Apollonieom Sabatier, veoma lijepom izdržavanom ženom koju su zvali “Predsjednicom” jer se oko nje okupljao širok krug ljudi iz pariške kulturne elite, a bila je i inspiracija likovnim umjetnicima, koji su ostavili njene biste i portrete.
1851. Aupick je imenovan za ambasadora u Madridu, gdje će ostati do travnja 1853.
Objavljeni prvi tekstovi iz budućeg Baudelaireova djela Vještački rajevi (Les Paradis artificiels).
Objavljeno jedanaest Baudelaireovih pjesama.
1852. U časopisu Revue de Paris objavljena obimna Baudelaireova studija o Poeu.
Baudelaire šalje Gautieru, kao jednom od urednika tog časopisa, veći broj pjesama, od kojih su objavljene samo dvije: “Odricanje Svetog Petra” i “Čovjek i more” (pod naslovom “Slobodni čovjek i more”).
Iskrivljujući svoj rukopis da ne bi bio prepoznat, Baudelaire šalje gospođi Sabatier pismo uz koje prilaže pjesmu “Jednoj preveseloj ženi”. Za ovim pismom uslijedit će i druga, s kojima će joj poslati neke od svojih najljepših pjesama.
1853. Objavljuje prijevode Poeove pjesme “Gavran” i novelâ “Crna mačka” i “Morela”.
Aupick postaje senator.
1854. I dalje upućuje anonimna pisma gospođi Sabatier.
Objavljuje nove prijevode Poeovih novela.
1855. U časopisu Revue des Deux Mondes objavljuje osamnaest pjesama pod zajedničkim naslovom Cvijeće zla.
U zborniku naslovljenom Fontainebleau objavljuje svoje prve pjesme u prozi.
1856. U Baudelaireovu prijevodu objavljene Poeove Neobične priče.
Krajem godine Baudelaire i Poulet-Malassis sklapaju ugovor o objavljivanju Cvijeća zla.
1857. Smrt generala Aupicka.
Objavljeno Cvijeće zla, u tiraži od 1300 primjeraka.
U listu Figaro kritičar Gustave Bourdin proglašava Cvijeće zla “bolnicom otvorenom za sve ludosti duha, za sve pokvarenosti srca, ali ne zato da bi te bolesti bile izliječene, jer one su neizlječive”. Ovaj članak bio je poticaj za sudski proces u kojemu su se Baudelaire i njegov izdavač našli na optuženičkoj klupi. Tužitelj je bio Ernest Pinard, koji je istu ulogu imao i u suđenju Gustaveu Flaubertu povodom romana Gospođa Bovary. Na osnovi sudske odluke, svi neprodani primjerci Cvijeća zla su zaplijenjeni; zabranjeno je šest “nemoralnih” pjesama (“Leta”, “Nakit”, “Lezbos”, “Prokletnice”, “Preveseloj” i “Preobražaji vampira”), koje su morale biti izbačene iz knjige, a Baudelaire i Poulet-Malassis su zbog “povrede javnog morala” osuđeni na novčanu kaznu.
Međutim, u časopisu Moniteur kritičar Edouard Thierry objavio je veoma pohvalan prikaz Cvijeća zla.
Victor Hugo s otoka Guernesey piše Baudelaireu: “Vaše Cvijeće zla bliješti i sjaji poput zvijezda.”
Baudelaire otkriva gospođi Sabatier svoj identitet, nakon čega ona uzvraća na njegovu ljubav i postaje mu ljubavnica. Ali on odmah prekida tu vezu. “Bila si božanstvo”, piše joj, “a sad si žena.”
1858. Zdravstvene tegobe: bolovi u nogama i u želucu, otežan hod, gušenje.
Objavljen sonet “Duellum”.
U časopisu Revue contemporaine objavljen prvi dio “Vještačkih rajeva” (o hašišu).
Kraće vrijeme boravi kod majke u Honfleuru u Normandiji.
1859. Ponovno boravi u Honfleuru, gdje je vjerojatno napisao “Putovanje”, najdužu pjesmu u Cvijeću zla, koja će biti uvrštena u drugo izdanje zbirke.
U časopisu L’Artiste objavljena je Baudelaireova studija o Gautieru, koja je uskoro štampana i kao posebna knjižica u izdanju Poulet-Malassisa. Kao predgovor studiji služi pismo Victora Hugoa u kojemu tada najveći autoritet u književnom životu Francuske prepoznaje Cvijeće zla kao “novi drhtaj”.
Revue française objavljuje Salon 1859.
1860. Baudelaire i Poulet-Malassis zaključuju ugovor o objavljivanju drugog izdanja Cvijeća zla, Vještačkih rajeva i dviju knjiga ogleda (Književna mišljenja, djelo objavljeno tek poslije Baudelaireove smrti pod naslovom Romantična umjetnost koji nije Baudelaireov, i Estetičke zanimljivosti).
Pod naslovom Uživatelj opijuma u Revue contemporaine objavljen drugi dio Vještačkih rajeva.
U pismu Richardu Wagneru Baudelaire izražava divljenje njegovoj muzici.
U izdanju Poulet-Malassisa pojavljuju se Vještački rajevi kao knjiga.
U časopisu L’Artiste objavljeno osam Baudelaireovih pjesama: “Alkemija patnje”, “Simpatičan užas”, “Sat”, “Slijepci”, “Jednoj prolaznici”, “Sablast”, “Poslijepodnevna pjesma” i “Himna ljepoti”.
1861. Objavljeno drugo izdanje Cvijeća zla.
U časopisu Revue européenne objavljen Baudelaireov ogled o Richardu Wagneru.
U pismu majci Baudelaire saopćava namjeru da piše i objavi neku vrstu dnevnika pod naslovom Moje ogoljeno srce.
Baudelaire prodaje svoja autorska prava nakladnicima Poulet-Malassisu i De Broiseu.
Časopis Revue fantastique objavljuje nekoliko Baudelaireovih ogleda pod naslovom Razmišljanja o nekim suvremenicima, kao i ogled o Eugèneu Delacroixu i devet pjesama u prozi.
Baudelaire se kandidira za Francusku akademiju, na mjesto koje je ostalo upražnjeno smrću Henrija Lacordairea, što izaziva neku vrstu skandala u književnoj javnosti. Neki prijatelji, među njima i kritičar Sainte-Beuve, savjetuju mu da odustane, što će on i učiniti u veljači sljedeće godine.
1862. U svom intimnom dnevniku naslovljenom Krijesnice (Fusées) Baudelaire bilježi jezivu slutnju onoga što ga čeka u bliskoj budućnosti: “Gajio sam svoju preosjetljivost s radošću i užasavanjem. Sada još uvijek osjećam vrtoglavicu, pa mi je danas, 23. siječnja 1862., upućena neobična opomena – osjetio sam kako me je okrznulo krilo slaboumnosti.”
List La Presse objavljuje dvadeset Baudelaireovih pjesama u prozi.
U članku objavljenom u londonskom listu The Spectator engleski pjesnik Swinburne, jedan od prvih iz buduće “legije” Baudelaireovih poklonika, izražava svoje oduševljenje Cvijećem zla.
Poulet-Malassis uhićen je na zahtjev jednog vjerovnika. Uskoro bankrotira i sklanja se u Belgiju.
1863. Pretpostavljajući da ga stečaj Poulet-Malassisa oslobađa obveze prema njemu, Baudelaire ustupa nakladniku Hetzelu svoja autorska prava nad Cvijećem zla, Malim pjesmama u prozi i Mojim ogoljenim srcem.
Časopis Revue nationale et étrangère objavljuje sedam Baudelaireovih pjesama u prozi.
Umire Delacroix; Baudelaire objavljuje nekrolog u vidu studije o slikaru.
U listu Figaro objavljen Baudelaireov ogled o slikaru Constantinu Guysu pod naslovom “Slikar modernog života”, iznimno značajan tekst u kojemu Baudelaire izlaže svoja shvaćanja o modernom u umjetnosti, dokazujući se kao najdalekovidniji i najpronicljiviji estetičar svog stoljeća.
1864. Figaro objavljuje šest Baudelaireovih pjesama u prozi. Tom prigodom prvi put se pojavljuje naslov Splin Pariza (Spleen de Paris).
Sklanjajući se od nerazumijevanja kojim je okružen u pariškoj sredini, ali i od vjerovnika koji ga progone, Baudelaire odlazi u Bruxelles, nadajući se da će tu naći izdavača svojih cjelokupnih djela. Tu drži pet predavanja (o Delacroixu, Gautieru i o “vještačkim rajevima”). Odziv publike veoma je slab, honorari su mizerni, i Bruxelles postaje za Baudelairea veliko razočaranje, što će pjesnik izraziti u nizu jetkih i sarkastičnih napisa o tom gradu i njegovim stanovnicima.
Dvije pjesme u prozi objavljene su u časopisu La Vie parisienne, i još šest u Revue parisienne.
1865. L’Artiste objavljuje Mallarméovu Književnu simfoniju, čiji je drugi dio posvećen Baudelaireu.
Ogorčen člankom u kojemu je Jules Janin napao Heinricha Heinea, Baudelaire piše oštar odgovor koji nije poslan, ali su ostale sačuvane dvije njegove skice.
Paul Verlaine u časopisu L’Art objavljuje pravi ditiramb o Baudelaireu, kod kojega, međutim, to izaziva samo uznemirenost i odbojnost. “Ti mladi ljudi”, piše on iz Belgije, “zadaju mi pseći strah. Ništa toliko ne volim kao da budem sam.”
1866. Poulet-Malassis objavljuje Baudelaireove pjesme pod naslovom Épaves (Pabirci).
Baudelaireovo zdravstveno stanje sve se više pogoršava. Pretrpjevši moždani udar, on počinje gubiti moć govora. Javlja se i oduzetost, tako da više nije u stanju raditi.
U časopisu Le Parnasse contemporain pojavljuje se petnaest Baudelaireovih pjesama pod zajedničkim naslovom Novi cvjetovi zla (Nouvelles Fleurs du Mal).
Majka i prijatelj Arthur Stevens prebacuju Baudelairea u Pariz, u sanatorij doktora Duvala, gdje ga posjećuju Sainte-Beuve, Maxime du Camp, Banville, Leconte de Lisle i Nadar. Jedina riječ koju je Baudelaire u stanju izgovoriti neka je vrsta psovke kojom izražava sve moguće osjećaje: iznenađenje, ljutnju, ushićenost: crénom, kratica nastala od sacré nom (de Dieu), “sveto ime Božje”.
1867. Poslije duge agonije, Baudelaire umire 31. kolovoza. Sahranjen je 2. rujna na groblju Montparnasse, u grobnici u kojoj već počiva njegov očuh, general Aupick, i u kojoj će četiri godine kasnije biti sahranjena i njegova majka. Posmrtne govore drže pjesnik Banville i Baudelaireov prijatelj i prvi biograf Charles Asselineau.
