Igor Mirković

Ovo sam ja, Igor Mirković, učenik Obrazovnog centra za jezike, ranih osamdesetih, u vrijeme zbivanja najvažnijeg dijela ove priče. Dvije godine poslije, otišao sam u Sarajevo, gdje sam u kasarni "Viktor Bubanj" odslužio trinaest mjeseci vojnog roka, najprije kao pripadnik antiterorističke jedinice, a poslije kao brico koji šiša regrute. Po povratku u Zagreb, studirao sam i diplomirao politologiju na Fakultetu političkih znanosti, sa stalnom namjerom da od tamo pobjegnem na studij glume, što mi na kraju nije uspjelo. Nekih šest-sedam godina poslije, počeo sam raditi na televiziji: najprije kao reporter u lokalnom programu, pa sam bio politički izvjestitelj, ratni reporter, urednik emisija Vijesti, TV Dnevnik, Slikom na sliku, autor emisija "U potrazi", "Javna stvar". Trajalo je to dobrih sedam godina. Dvanaest, trinaest godina poslije nastanka ove fotografije, pukao mi je film na HTV-u, pa sam dao otkaz, onda sam nakratko sudjelovao u jednom sumnjivom projektu, pa sam i od tamo otišao, i onda slijede dvije čudne godine u kojima sam pisao za novine, pravio radio emisije, neki neovisni TV-magazin... svašta. Onda sam četrnaest, možda i petnaest godina poslije dospio na Imaginarnu akademiju u Grožnjan, gdje sam napravio prvi dokumentarac (Orbanići Unplugged). To mi je u priličnoj mjeri promijenilo ideje što bih sa sobom. Tu sam upoznao družinu s kojom ću raditi Motovun Film Festival. U vrijeme ove fotografije, bio sam čvrsto uvjeren da se o dvadeset i prvom stoljeću ne isplati razmišljati, jer ću tada već biti prestar. Početkom novog stoljeća napravio sam još jednu TV-emisiju ("007"), a zaboravio sam napomenuti da sam pet godina prije toga radio za CNN-ovu emisiju World Report, za što sam dobio nagradu te postaje. Osim toga, u životu su me nagrađivali rektor, HRT, Hrvatsko novinarsko društvo i žiri filmskih kritičara. Samo jedna od tih nagrada bila je novčana, što smatram simboličnom konstantom moje biografije. Početkom dvadeset i prvog stoljeća u suradnji s Rajkom Grlićem napokon sam završio film Novo, novo vrijeme, koji smo radili pune dvije godine, ali se isplatilo. U vrijeme ove fotografije, još sam živio s mamom, tatom i sestrom, pa tako još dobrih desetak godina. Poslije sam živio kao podstanar u Sopotu, onda u šogorovom stanu u Vrbanićevoj, pa iznad banke u Draškovićevoj i sada me evo u Martićevoj. Zajedno sa mnom, selila se i Silvana, s kojom sam se u međuvremenu vjenčao. Filip se rodio kad smo bili u Vrbanićevoj. Na ovoj se slici također ne vidi ožiljak na čelu, koji sam zaradio prije mjesec i pol, kada me udario automobil, a ostatak će života biti važan detalj mog osobnog opisa. U vrijeme ove fotografije, ništa od toga nisam mogao znati. Tada sam bio uvjeren da će život biti rock’n’roll.