Andrzej Stasiuk

Andrzej Stasiuk jedan je od najvažnijih i najprevođenijih poljskih pisaca svoje generacije. Rodio se 1960. u Varšavi, a od 1986. živi u malom selu u podožju Karpata, na granici između Poljske, Ukrajine i Slovačke. Odustavši od formalne naobrazbe, za služenja vojnoga roka 1980. dezertirao je, legenda kaže u tenku, zbog čega je, kao i zbog intenzivnog poličitkog djelovanja u mirovnom pokretu, proveo godinu i pol u vojnim i civilnim zatvorima. Po izlasku na slobodu počeo je pisati za ilegalne novine, a njegova prva knjiga Mury Hebronu (Hebronski zidovi, 1992.), zbirka od dvanaest priča temeljenih na njegovom zatvorskom iskustvu, zadobila je kultni status. Od tada redovito objavljuje prozu, eseje i poeziju, te se njegov opus već približio broju od trideset knjiga, među kojima su i: Wiersze mitosne i nie (/Ne/ljubavni stihovi, 1994,), Biały kruk (Bijeli gavran, 1994.), Dukla (1997.), Jak zostałem pisarzem. Próba biografii intelektualnej (Kako sam postao pisac. Skica za intelektualnu autobiografiju, 1998.), Devet (Dziewięć, 1999.), Moja Europa. Dva eseja o takozvanoj Srednjoj Europi (Central'no-schidna rewizija, Dziennik okretowy, s Jurijem Andruhovyčem, 2000.) Na putu za Babadag (Jadąc do Babadag, 2004.), Taksim (2009.), Istok (Wschód, 2014.) i Lađar (Przewóz, 2021.). Dobitnik je brojnih poljskih i međunarodnih nagrada, dok je njegova proza prevedena na sve važnije svjetske jezike. Sa suprogom vodi nakladničku kuću Czarne, u kojoj objavljuju probrane naslove istočnoeuropskih pisaca. Također je scenarist, književni kritičar i novinar. Njegov uzbudljivi lirski talent i sposobnost da životu udahne metafizičku dimenziju učinili su ga nezaobilaznim autorom nove europske naracije, kojom artikulira jedinstvenu srednjoeuropsku perspektivu svijeta.