Thomas Mann

Thomas Mann (Lübeck 6. lipnja 1875. - Zürich 12. kolovoza 1955.) jedan je od najvažnijih pisaca 20. stoljeća. S njegovim je djelima njemački moderni roman uvršten u vrh svjetske literature, a pozitivan odjek njegova slojevita djela širom svijeta gotovo je nenadmašan. Nagrađen je Nobelovom nagradom 1929. Bježeći pred nacizmom, otišao je u egzil, što je utjecalo i na profinjenost njegova jezičnoga umjetničkog izričaja. U Europu se vratio tek 1952. Umro je 1955. u Zürichu.
Prvu pripovijetku “Gefallen” Thomas Mann objavio je 1894., a 1898. i prvu zbirku pripovijedaka Mali gospodin Friedemann. Godine 1901. objavio je svoje najveće prozno djelo, koje je kritika dočekala s oduševljenjem, roman Buddenbrookovi, kroniku patricijske obitelji koja u susretu s umjetnošću i duhovnom kulturom zaključuje svoje propadanje. Prikaz propadanja građanskih tradicija toliko je produbljen da se u svijetu romana našla cijela građanska Europa sredine 19. stoljeća. Drugu zbirku pripovijedaka Tristan objavio je 1903. U pripovijetki “Tonio Kröger” gradi opreku između umjetnika ili boema i konzervativnoga građanina, karakterističnu za veći dio njegova stvaranja. Godine 1905. oženio se Katharinom Pringsheim, s kojom će imati šestero djece, od kojih će troje postati pisci. U sve većoj esejističkoj produkciji elaborira svoju umjetničku poziciju. U najpoznatijemu novelističkom djelu, pripovijetki “Smrt u Veneciji” (1912.), doseže vrhunac njegovo umijeće da gustim tkivom simboličkih motiva stvori osebujnu atmosferu. Izbijanjem Prvoga svjetskog rata pridružuje se nacionalom valu oduševljenja ratom. Vrhunac njegova nacionalno-konzervativnoga političkog stava, zbog kojega se sukobio s bratom Heinrichom Mannom, zbirka je esejističko-političkih priloga pod naslovom Betrachtungen eines Unpolitischen. Takav politički stav odbacuje u doba Weimarske Republike te se priklanja demokratskim uvjerenjima. Nova politička i duhovna orijentacija očita je i u romanu Čarobna gora (1924.), na kojem je radio od 1913. Kao protivnik nacionalsocijalista 1933. napušta Njemačku, 1936. oduzeto mu je njemačko državljanstvo i počasni doktorat u Bonnu. Godine 1938. emigrira u SAD, gdje dovršava dvadesetih godina započetu romanesknu tetralogiju Josip i njegova braća te piše roman Lotta u Weimaru. Nakon Drugoga svjetskog rata objavljuje roman Doktor Faustus, u kojem duboko zahvaća u njemačku prošlost kako bi pokušao odgovoriti na pitanje zašto plemenita ćudljivost u darovitih Nijemaca katkad poprima značajke fanatizma. Slijede parodistički roman Izabranik te Ispovijesti varalice Felixa Krulla, koji je ostao nedovršen.