Autoportret s torbom

Special cijena 132,21 kn Redovna cijena 146,90 kn
  • Broj stranica: 256

  • Godina izdanja: 2012.

  • ISBN: 978-953266393-8

  • Vrsta uveza: tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 480 g

Semezdin Mehmedinović svakom svojom knjigom stvara neki novi prostor, izmiče uobičajenim prosudbama i udaljuje se od naučenih definicija. Njegovi prozni zapisi sadržavaju i stvarno i izmaštano te njima autor stvara sasvim nov pogled ne samo na autobiografsko pismo već i na naš doživljaj književnosti. Crtice u kojima bilježi svakodnevicu, opisuje ljude koje vidi ili ih se prisjeća i u kojima se izmjenjuju autoru bliske i nepoznate osobe u savršenom su skladu s crtežima nastalima na koljenu, u vožnji metrom, na iPadu. I upravo ti nevjerojatno precizni i iznenađujuće lijepi crteži daju knjizi novu dimenziju.
Autoportret s torbom knjiga je koja budi neke potisnute emocije i radosti življenja. Ova je knjiga prije svega Semezdinov autoportret, u njoj se on potpuno razotkriva te dijeli s čitateljem svoje svakodnevne rituale, lektiru, filmove, razmišljanja o prijateljima...

Čitaj u e-izdanju!

Semezdin Mehmedinović: Sve je beznadno

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 15.08.2012.

Početkom ljeta zaprešićka Fraktura objavila je novu knjigu Semezdina Mehmedinovića, sarajevskog pisca s američkom adresom. “Autoportret s torbom” zbirka je proznih krokija, underground bilješki (zapisanih, naime, u metrou) o sebi, svojima i svijetu, ali ponajviše o usamljenosti i nepripadanju. Autor koji je bljesnuo - ako tako razmetljiva riječ uopće pristoji piscu prigušenih registara, zaokupljenom intimističkim temama - knjigom “Sarajevo blues”, i novim se naslovom potvrđuje kao osebujan i moćan književni glas.

Semezdin Mehmedinović rođen je 1960. godine, uređivao je više časopisa, objavio ukupno sedam knjiga, a u suautorstvu s Benjaminom Filipovićem 1994. godine snimio je film “Mizaldo ili kraj teatra”. Djela su mu prevedena na niz jezika, a dugu kolonu njegovih odanih čitatelja predvodi Paul Auster koji ga je svojedobno usporedio s Hemingwayem. Mehmedinović živi u Alexandriji, gradu na domak Washingtona.

Mladi bez perspektive 

Kada ste 1996. napuštali Sarajevo, jeste li pomišljali da će egzil potrajati toliko dugo? Je li u vama barem tinjala nada da će se u nekoj doglednoj budućnosti prilike u zemlji popraviti do te mjere da počnete razmišljati o povratku? 

- Očekivao sam zapravo da će egzil trajati samo onoliko koliko je neophodno da se odmorim od rata. I mislio sam se brzo vratiti. A onda je prošlo šesnaest godina. I to je sve. Ne znam kad se to dogodilo da sam prestao razmišljati o povratku. Povratak je najčešće pitanje koje meni postavljaju, i ja svaki put odgovaram drukčije, nekada kažem da ću se vratiti, a nekada kažem da se neću vratiti. To je zbog toga što ne znam odgovor. Kad bih se odlučio sada vratiti kući, to bi nakon toliko godina opet bio neki egzil.

U Bosni je 1996, čini mi se, manjkalo svega osim nade. Što je od nje preostalo nakon svih ovih godina?

- Nisam siguran šta je od nade preostalo, u međuvremenu je iz godine u godinu bivalo samo gore. I sada je prilično beznadno. Ja rijetko odlazim na internetske portale da provjerim šta se u Sarajevu događa, jer me te vijesti unervoze, i zbog toga je prilično limitiran svaki moj sud o današnjem stanju u Bosni. Ali kad je beznadnost u pitanju, ono što pouzdano znam je ovo: u strašnoj 1993. godini, u vrijeme opsade Sarajeva, postojalo je nekoliko adresa na kojima su se mogli objavljivati književni tekstovi, a danas više nema ni jedne. I znam da se mladi ljudi tamo osjećaju besperspektivno, pa traže načina da se odsele u zapadnu Evropu, u Ameriku, ili bilo gdje drugo.

Međutim, nije nada upitna samo u Bosni, s ovom ekonomskom krizom postalo je jednako tegobno u cijelom svijetu. Nasilje i ekonomija smrti postali su previše unosni. Ovdje su, recimo, nadu budili protesti (Occupy Wall Street), ali se sve to utišalo u međuvremenu. U Americi nije moguće mijenjati stvarnost izlaskom na ulicu, jer je najveći strah ljudi ovdje da će završiti na ulici. Prošlog ljeta se tim protestantima, sjećam se, obratio Žižek, sve su televizije njegovu posjetu prenijele kao važnu vijest. A neki dan sam čitao intervju s njim u kojem je on pokazan kao simpatični mizantrop i kolektivist. Čovjek ima vojsku svojih sljedbenika, a pored uzglavlja u svom stanu drži Staljinovu sliku! Sve je to prilično ludo. I beznadno je svuda.

“Više ne osjećam geografsku nostalgiju, ne postoji ni jedno mjesto na svijetu koje mi nedostaje”, pišete u knjizi. Demantira li taj iskaz onaj slavni aksiom koji poručuje kako možeš istjerati Bosanca iz Bosne, ali ne možeš Bosnu iz Bosanca?

- Ne osjećam nostalgiju, zaista. U vrijeme kad sam došao ovdje, 1996. godine, još su se, recimo, pisala i poštom slala pisma. Jedan prijatelj iz Sarajeva, ovih dana mi je tražio da mu donesem neke poštanske markice. Ja se ne sjećam kad sam zadnji put lijepio markice na koverte. Tada je Atlantik između kontinenata bio puno veći nego danas. Ma gdje bio, danas je dovoljno zaviriti u telefon i već imaš pristup svim svojim svjetovima. Svijet se prilično smanjio. Možda je i to iluzija, ali čini mi se da je nostalgija bila prirodna u vrijeme poštanskih markica, dok je još postojala stvarna daljina. Ja možda osjećam nostalgiju za tim vremenom kad je nostalgija bila moguća.

Samoća knjiga

I puno prije službenog početka, emigracija je bila vaše skoro pa prirodno stanje. U pogovoru knjizi Miljenko Jergović veli: “On piše povijest svoga stranstvovanja”.

- Miljenko se u svome tekstu sjeća vremena s kraja osamdesetih godina, ja sam tada radio u Zenici i svakodnevno iz Sarajeva putovao tamo na posao. Opisi onoga što vidim na tom putu postali su mala knjiga pjesama (objavljena 1990.) koja se zove “Emigrant”. Emigrant je bio sinonim za stranca. U knjizi “Autoportret s torbom” ja ponavljam isti postupak, ovaj put kao realni stranac, na putu do posla opisujem ono što vidim i što mi se događa. Biti stranac podrazumijeva nepripadanje mjestu na kojem si.

Stranac dakle ima iskustvo dva svijeta i dvije perspektive. Jedna je perspektiva svijeta iz kojeg dolazi, u odnosu na svijet u koji je stigao. Druga perspektiva je važnija: iz novog svijeta on gleda stari iz kojeg je došao. Tu perspektivu osjećam važnom i dragocjenom. Zapravo sam vrlo zahvalan zbog toga što odavdje, i s ove udaljenosti mogu pogledati na svoju bosansku prošlost.

“Mislim da sam objavljivao više nego što je trebalo”, kazali ste svojedobno u jednom od rijetkih intervjua. Znam podosta vaših odanih čitatelja koji bi rado udarili kontru toj ocjeni. Kako tumačiti takvu suzdržanost, vaše uporno inzistiranje na “nevidljivosti”?

- To što ja pišem ne može imati puno čitalaca. Pisci koji imaju veliki broj čitalaca osjećaju potrebu za čestim i sistematskim objavljivanjem. Ja taj pritisak nemam. Sve ovo vrijeme pišem jednu knjigu, za jednog čitaoca. I knjige imaju samoću. Više je knjiga koje postoje, a da ih niko ne otvara i ne čita. Objavljivanje knjige je velika odgovornost, i to je moralna odluka. Ne treba objavljivati knjigu koja neće imati barem jednog pouzdanog čitaoca. Ne treba uvećavati samoću u svijetu.

Iskustvo infarkta

“Naočale za čitanje pomažu da se odbranim od samoće. To je zbog toga što se s rijetkim prijateljima srećem u tekstovima”, napisali ste u “Autoportretu s torbom”. No čini mi se da se i cijela knjiga može čitati kao neka vrsta pokušaja obrane od samoće.

- To je tačno. Meni pisanje i čitanje služe da pobjegnem od samoće. Osim toga, svakodnevno opisivati svijet oko sebe, pouzdan je način materijaliziranja samoće. Ovu knjigu sam pisao nakon iskustva infarkta. U protekloj godini, moja stvarnost je bila determinirana svjesnim ili nesvjesnim osluškivanjem srca. Nigdje se vrijeme ne pretvara u prostor tako očito kao na primjeru ljudskog tijela. A ovo je, prije svega, knjiga o tijelu. Svijest o svome tijelu istovremeno je i spoznaja vlastite samoće.

Zašto u knjizi koja je neka vrsta intimnoga dnevnika nema ni jednog jedincatog spomena posla kojim se bavite? Bilješke su nastale na putu prema uredu ili na povratku iz njega, ali vaše radno mjesto čitatelju ostaje terra incognita.

- Razlog za to je, prije svega, mjesto na kojem su ove bilješke ispisane. U metrou, ispod zemlje, na putu do posla, i u povratku kući, pišem kratke dnevničke crtice u kojima najčešće opisujem ono što mi se u tom trenutku događa. U petnaestak minuta putovanja, zapisujem u male bilježnice koje svakodnevno za tu namjenu pravim. Bilježnica je zapravo list običnog papira za kopiranje, savijen na dva dijela, i prerezan. Tako nastaju dva manja lista iste veličine koja kad se polegnu jedan preko drugog i onda saviju po sredini, formiraju malu bilježnicu od osam stranica. U tih osam stranica se možda ne može ispisati puno sadržaja, ali kad se ritualno i svakodnevno piše, onda se bilježnice, i ispisani sadržaj u njima, namnože.

Znači, zapisujem događaje kojim upravo prisustvujem u metrou, ili se sjećam nečega što se tog dana dogodilo na raskršću ulica, na aerodromu, ili nekom drugom javnom mjestu. Na javnim mjestima su svi ljudi stranci, nerado komuniciraju međusobno, i zapravo zaziru jedni od drugih. Svaka interakcija između njih se pokazuje kao mala psihološka drama, i to je ono što mene zanima i što opisujem. Ljudi se osjećaju sigurno samo u svojoj sobi, u svom autu, to je comfort zone iz koje kad izađu osjećaju nesigurnost i strah. U bilježnicama, također, zapisujem i ono što mi se na poslu događa, ali te sam opise izostavio, jer ne spadaju u ovu knjigu, već u neku drugu.

Uz ostalo, knjiga se može čitati i kao uistinu dirljiva posveta obiteljskome životu. Je li, kada se podvuče crta, uski familijarni krug jedina domovina koja čovjeku preostaje?

- To je tačno i lijepo rečeno. Ono što voliš jedino je što preostaje. Sve izvan tog familijarnog kruga je stvarno i simboličko inozemstvo, strani svijet. Ja sam vrlo pažljivo ogradio svijet svojih ljudi, onih koje volim, i često o tom svijetu pišem. Zapravo, pišem o onome što mi je poznato, jer imam strah od izmišljanja. Pišem u skladu sa svojim čitalačkim zanimanjima, a mene kao čitaoca najviše privlače marginalne forme, recimo - rub memoarske literature, koja je bliska poeziji zbog radikalnog prisustvu ličnog. I ja u tom hibridu poezije i memoarske esejistike nalazim neke mogućnosti novih formi.

Nisam za galeriju 

“Autoportret s torbom” predstavlja vas i kao sjajnog crtača. Razmišljate li o ozbiljnijem bavljenju likovnom umjetnošću, golica li vas pomisao na izložbu?

- Kad sam počinjao raditi na ovoj knjizi, crteži su se pojavili kao slučajno rješenje. Moja je prvobitna namjera bila snimati fotografije, da bih njima ilustrirao svoje bilješke. Ali ljudi su ovdje vrlo osjetljivi kad ih se na javnom mjestu slika, doživljavaju to kao ugrožavanje privatnosti, i opiru se. Da sebe poštedim neugodnosti, ja sam umjesto fotografiranja počeo crtati. Tako sam došao do crteža kao zamjene za fotografiju. I mislim da je to na kraju ispalo prilično sretno rješenje. Crtež čak i onda kad je hiperrealan ne kopira stvarnost, i upravo zbog toga u izvjesnoj mjeri fikcionalizira sadržaj i iskustvo u tekstu, a meni je to važno.

Većinu sam ih crtao na iPadu, u programu koji se zove SkechBook Pro. Nekada je crtež prethodio tekstu, a nekad je prvo ispisivan tekst. Crtanje ovdje nije došlo iz potrebe za ilustriranjem, niti se zapisi pojavljuje kao ilustracije crtežima. Mislim da skupa predstavljaju integralni dio cjeline. Nisam razmišljao o izložbi crteža, niti sam siguran da me to privlači. U galerijama izlažu slikari, a ja nisam slikar, premda mi jako prijaju pohvale za moje crteže.

Mehmedinović - 'Autoportret s torbom' nastao je iz iskustva smrti koje mi je pokazalo što je važno

Ilina Cenov i Dora Kršul, najboljeknjige.com, 5.9.2012.

"'Ruski kompjuter' knjiga je koju sam napisao i ne znajući da sam ju napisao. Prvotno nije bila namijenjena objavljivanju, dapače bila je 'izgubljena' na jednoj od starih disketa... Pukim slučajem pružila mi se prilika da dođem do podataka pohranjenih na njoj. Ne pamtim veći ushit i veću radost kad sam uspio dobiti podatke s diskete", ispričao je sinoć Semezdin Mehmedinović na tribini Razotkrivanje u Zagrebačkom kazalištu mladih na kojoj se okupilo toliko posjetitelj da se poznati bosanski pisac i esejist s američkom adresom našalio kako su tolike posjetitelje sigurno okupili njegovi prijatelji.

"Ruski kompjuter", nastavio je Mehmedinović, svojevrsni je dnevnik njegove selidbe iz Sarajeva do Washingtona na samom završetku rata. To je njegov "oproštaj s Bosnom i Sarajevom", iz kojih izbiva zadnjih sedamnaest godina. Kaže da ga je u tih sedamnaest godina "promijenila nova kultura", ali i da se Sarajevo nepovratno izmijenilo. Priznaje da se, u povremenim posjetima Bosni, osjeća kao stranac, i to puno veći stranac nego što je stranac u SAD-u. Ipak, kaže da voli Sarajevo, "to čudesno mjesto koje ga je formiralo"...

Prvenstveni razlog Mehmedinovićeva odlaska bio je njegov, tada dvanaestogodišnji sin Harun, koji je uporno gledao u atlas, tražeći zemlju u koju bi, iz ratom razrušenog Sarajeva, volio otići. Harun se tada odlučio za Grenland, jer "tamo nema ljudi"...

Ipak, njihova krajnja točka selidbe, nakon Praga, Zagreba, Phoenixa i New Yorka bio je Washington D.C., gdje i danas žive. Prve dvije godine Mehmedinović se, kako priznaje, osjećao neispunjenim, jer mu je nedostajalo adrenalina (kojim je ratno Sarajevo obilovalo), zaključujući kako se "u SAD-u ništa ne događa". Dvije godine tražio je izgovor da se vrati u Bosnu, ali nije našao dovoljno dobar... Prema mjestu iz kojeg je otišao nema nostalgiju, ali, kako kaže, žali za dobom u kojem je imao beskonačan broj životnih izbora.

U razgovoru sa Seidom Serdarevićem, vlasnikom nakladničke kuće Fraktura, ujedno njegovim nakladnikom, Mehmedinović je predstavio i svoje novo djelo, "Autoportret s torbom", povodom kojeg je i održan ovaj susret. Baš kao i "Ruski kompjuter", i ovo djelo je njegov iskren i intimistički zapis, svojevrstan autoportret, u kojem podastire svoja razmišljanja o svijetu koji ga okružuje. Žanrovski teško odredivo djelo, sastoji se od crtica, eseja i njegovih zanimljivih crteža, koji daju dodatnu dimenziju. Kako priznaje: "Crteži, crtanje, meni je to prijalo..."

Djelo je proizašlo iz jednog traumatičnog iskustva (srčanog udara). Kako sam pisac kaže, "nastalo je iz iskustva smrti", koje ga je psihološki promijenilo. Naučio je da mu je u životu najvažniji "mali broj ljudi koje voli", naziva ih "svojom religijom". "A sve izvan toga je kozmička pustoš...", dodao je.

Zanimljivo je da je bilješke za ovu knjigu Mehmedinović pisao u metrou, na putu do posla i natrag. Zapisuje "nešto po čemu će pamtiti taj dan". Primjerice, u jednome od eseja pojavljuje se Messi, jer je taj dan dao tri gola Realu. Dao nam je misliti svojom znakovitom rečenicom: "Koliko je dana iz kojih se ništa ne sjećamo." Upravo zato i voli dnevničko pisanje. Bez toga dolazi do pustoši, gubimo događaje iz dana koji su iza nas. Kaže da je kod pisaca bitno da "u sjećanju trebaju zadržati dane". Primjećujemo da svi mi često slijepo jurimo kroz dane, na kraju i sam život, gubeći iz vida one sitnice koje ga čine tako lijepim i vrijednim sjećanja. Dnevničkim zapisima Mehmedinović "produljuje vrijeme", to je njegov otisak kojim stječe osjećaj da je godina dulja nego što zaista jest. Knjiga "Autoportret s torbom" završava nedovršenom skicom, a upravo ta nedovršenost daje nam nagovještaj nastavka.

Mehmedinović je sa Serdarevićem, a samim time i s publikom, vodio vrlo iskren i nadasve intiman razgovor. Na svako je pitanje dao i više nego opširan odgovor, otkrivajući svoje najintimnije misli. Usprkos teškoj tematici rata, života u emigraciji, neizbježne i teške promjene, kroz koju je prošla njegova Bosna i Sarajevo, a i on sam, njegova priča nije ostavila gorak okus u ustima. Štoviše, bilo je lijepo slušati kako pametan i obrazovan čovjek promišlja o životu. Zaista, Mehmedinović je pisac, kojeg je pravi užitak - i čitati, i slušati.

Semezdin Mehmedinović

Ivan Lovrenović, ivanlovrenovic.com, 10.10.2012.

Semezdin Mehmedinović bavi se gledanjem/proučavanjem/opisivanjem sebe, kao što Cezanne gleda/proučava/slika jabuke na stolu. Semezdinu Mehmedinoviću piscu, Semezdin Mehmedinović fizičko i psihičko biće zanimljiv je kao tema, kao objekt. Zato je njegovo JA u tekstu tako radikalno, gotovo šokantno lično i iskreno, i u isti mah tako radikalno ne-privatno. Koga čovjek može bolje znati, koga može tako temeljito i detaljno pretresati, kao onoga tko nastanjuje njegovu kožu 24 sata na dan! To se podrazamijeva, to je notorno. Ali u Mehmedinovića je čudo ono drugo: imati moć da stanara svoje kože gledaš kao što bi gledao unutrašnjost motora, ili sata: egzaktno, bestrasno, tako nadmoćno odvojen od sebe.

Zato, ako se o Mehmedinovićevim zapisima može govoriti kao o autobiografskim, to skoro da iziskuje neku novu definiciju autobiografskoga pisma; takvu iz koje mora biti isključen svaki egotizam i svaki narcisizam. Nešto kao – antiautobiografija, ako je takvo što uopće moguće… Radije bih, ipak, o Mehmedinovićevim zapisima mislio kao o sasvim posebnoj vrsti putopisa; onoj koja otkriva kako nam se najveća tajanstva kriju u najpoznatijemu, i koja pokazuje kako je najizazovniji putopis onaj po putovima i krajolicima što ih prelazimo svakodnevno. Mehmedinović na svoj potpuno inovativan i individualan način potvrđuje ono o čemu književnost svjedoči od svojega praskozorja – da je putopisni princip u samomu temelju njezinoga otkrivalačkoga smisla.

Mehmedinović putuje i promatra – putuje i kad osluškuje otkucaje vlastitoga tijela (tada je najodvojeniji od sebe, demonstrirajući krajnji stupanj nepotkupljivosti i odgovornosti za tačnost opisa), putuje i kad se vozi na posao i s posla. Zbog opisane moći i načina promatranja, zbog te sposobnosti pro-ziranja u unutarnju, atomsku strukturu prizora, događaja, ili vlastitoga doživljaja prizora, događaja, u Mehmedinovićevim zapisima mi dobivamo zapanjujuće izvještaje, oblikovane ohlađenom tačnošću bakrorezačke igle, objektivirane do savršene komunikativnosti, i istovremeno ispunjene drhtajima tajne, neizgovorenom strepnjom.

Ovakvoga pisca naše književnosti nisu imale. Pitanje je imaju li ga i sada, jer Mehmedinović, ovakav, doista je samo-svoj; niti on zna što bi s „našim književnostima“ i u njima (s njima dijeli samo jezik, a i to tek prividno), niti one znaju što bi s njime. Ne znam za njih; za Mehmedinovića sam siguran: taj status za njega je najidealniji.

America by day

Saša Ćirić, Novosti, 2.12.2012.

Ilustrovane dnevničke beleške o svakodnevici, zbirka usputnih portreta nepoznatih ljudi (i ponekog poznanika), rukovet teskobnih američkih snova – to je, u najkraćem, nova knjiga Semezdina Mehmedinovića (1960., Kiseljak pored Tuzle).

Naslovna analogija sa slikarstvom je dvojako opravdana: gotovo svako od poglavlja praćeno je autorovim crtežom a jedan od njih je stvarni autoportret. Poglavlja su kratka, pretežno na jednoj stranici, crteži su većinom crno-beli i ovlašni, poput krokija. Autoportret je kolorisan, deluje kao da je rađen u akvarel tehnici. Autor je sebe naslikao s leđa, u istom je položaju i na fotografiji u praznom stanu pred useljenjem, 17. po redu otkako je 1996. došao u Ameriku. Njegovo lice će se javiti tek na bolničkom autoportretu sa laptopom.

Želja za crtanjem kod autora javila se posle doživljenog infarkta. Lice je ploha na kojoj se ispoljava ličnost, crtež lovi izraze i emocije kao u brzom snimku, zamenjujući upotrebu foto-aparata. Da biste fotografisali neznanca, potrebna vam je njegova saglasnost. A ljudi štite svoju privatnost i “žive u strahu od pogleda nepoznate osobe”. Crtež je produžetak pogleda i izraz nelagode zbog nemogućnosti posvećenog posmatranja koje neće izazvati zazor ili protest. Torba je organski produžetak tela, njegova okrepa i zaštita; torba nosi lekove i beležnicu. Crtež, praćen ruko-pisanjem, povratak je tehnologiji analognog, to je kontakt sa vlastitim telom kao jedinim bedemom realnog.

Predočavajući svoju američku svakodnevicu, Mehmedinović bira naoko obične prizore koji u sebi kriju klicu mikro-devijacije: poslovno odeven čovek na aveniji Njujork raširenih ruku razgovara sa sobom, violinistkinja u atletskoj majci svira na krovu zgrade, čovek u uredu primiče fotelju do prozora da bi posmatrao sneg… U inventar svakodnevice vredan pomena spadaju i majstor za tetovaže iz Urugvaja, taksista iz Pakistana ili Indije, majstor za frižidere iz Čilea, rasejani zubar Lorenco koji bi želeo da bude stolar, kao i poznanici, urednik časopisa “Massachusetts Review” ili Išmail, reditelj kratkog metra.

Posebno bliske osobe označene su inicijalima, poneko i imenom. U neznancima autor prepoznaje dvojnike Sartra, Džojsa, Orsona Velsa, a poznati umetnici postaju protagonisti njegovih snova. Snovi koji su još u realizmu 19. veka predstavljali iskorak u fantastiku zbog svoje nepredvidljive i iščašene logike, kao transparentan i nedešifrovan onirički sadržaj kod Mehmedinovića predstavljaju iskorak u priču. Ponekad i svakodnevica liči na priču: autorova prijateljica posle 30 godina saznaje da ima brata, neki Kinez na ulici gleda uvis što prolaznike i autora tera da neuspešno prate njegov pogled ne bi li otkrili šta je zaokupilo njegovu pažnju, rezidencijalni boravak u Teksasu pun je neočekivanih koincidencija…

Cilj knjige “Autoportret s torbom” nije da nas obavesti šta se autoru događa, da obznani njegovu obnovljenu crtačku veštinu niti da autentičnost uočenog bude povod za refleksiju ili poetski intoniran zapis. Reč je o osobenoj hronografiji, intimnom fiksiranju trenutka koji oslikava neprimetnu evoluciju posmatrača. Hibridna proza, nesumnjivo, ali ne zato što meša činjenice i izmišljaje, već crtež i tekst, svedočanstvo trenutka i snimak efemernog. To je tekst nad kojim stalno lebdi dilema o svrsi zapisivanja, šta mu je cilj i ko mu je adresat. Proza bez velikih pretenzija, za prijatelje i znatiželjnike, proza o tuđini koja je postala trajno utočište.

Semezdin Mehmedinović - Autoportret slučajnog prolaznika

Jasna Dimitrijević, booksa.hr, 17.12.2012.

"Nakon što izmakneš smrti, odjednom ti svijet postane zanimljivo mjesto", kaže Semezdin Mehmedinović u novoj knjizi proze. Autoportret s torbom je zbirka beleški o prolaznim, na prvi pogled nebitnim fenomenima, malim gradskim dramama i intimnim razmišljanjima. Nakon traumatičnog perioda, suočen sa ravnodušnošću kosmosa prema njegovom postojanju, pripovedač odlučuje da taj svet pomno osmotri, onjuši, da ga oseti kao prijateljsko mesto. Ili da barem nauči da se s lakoćom odnosi prema njegovoj agresivnosti, kao Verner Hercog u jednom od fragmenata Autoportreta. Beleške nastale u postinfarktnoj osetljivosti prate crteži, portreti prolaznika i poznanika, a poneka ilustracija dolazi i iz sećanja i snova. "Otkuda je došla potreba za crtanjem? Iz uskraćenosti, kao i sve druge potrebe." Opsesija ne/postojanjem aktivirala je potrebu za realizacijom malih, neostvarenih snova, kao što je crtanje. Ali koren pokretačke promene je u celokupnoj perspektivi, crteži su samo sredstvo. (Uzgred rečeno: najbezbednije sredstvo. Fotografisanje bi se moglo okarakterisati kao ugrožavanje sloboda i privatnosti portretisanih osoba, a ovako je i 'objekat' zadržan u bezbednom neznanju i situacija zabeležena.) Naime, kratke scene prikazane su sa izraženim interesovanjem za detalj kojim autor pokušava, i uspeva, da objasni ceo prizor.

Pisac na osnovu položaja ostavljenih cipela rekonstruiše osobu koja je te cipele nosila, docrtava njen portret i pokret. Konačno, i autoportret iz naslova (i sa naslovnice) urađen je s leđa, u prolazu, kao brza skica stranca čiji prtljag u torbi na ramenu, torbi koja je organski produžetak tela, ni ne naslućujemo. Ono što ga razlikuje od drugih krokija u zbirci, izdvaja kao bitnijeg člana kolekcije, jeste tek dodatak boje koja na drugim crtežima uglavnom nedostaje ili je sačuvana samo za detalje. U svemu ostalom su ravnopravni. Miljenko Jergović u pogovoru kaže da Mehmedinović piše povijest svoga stranstvovanja, a meni se čini da bi najbliže istini bilo reći da je Mehmedinović zapravo pisao o završetku stranstvovanja i pronalaženju nove bliskosti sa svetom, novih pogleda na odnose učesnika u svakodnevnim spektaklima. Posmatrajući golim okom, piše Mehmedinović, a to bi značilo bez 'pomagala' u vidu konvencionalnih tumačenja i reagovanja, od događaja u vanjskom svijetu gradimo svoju ličnu i zajedničku ljudsku povijest. Zašto od svih uličnih svirača prolaznici ostavljaju novac baš onome bez sluha? "Zato što ih je iznenadio, zato što izneverava pravilo." 

Jedan mladi beogradski reditelj prokomentarisao je neki loš film sledećim rečima: "Bolje bi bilo da sam sat i po gledao kroz prozor!" Semezdin Mehmedinović je izabrao upravo tu posmatračku poziciju, bilo da je u pitanju prozor sopstvene sobe ili metroa čiji su vagoni, silom prilika, neizostavni ambijent u kome prođe solidan deo velegradskog života. Najpre nam otkriva prostor u kome živi. U američku svakodnevicu uselio se nakon rata u Bosni i u njoj i dalje traži svoje mesto, menjajući stanište po sedamnaesti put, kako svedoči jedna priča o najnovijoj selidbi i izboru stana na osnovu pogleda: "U radikalnoj iskrenosti, mogao bih reći da je svijet ono što sa svoga prozora vidim." Zatim locira svoju poziciju u tom ambijentu. Nije slučajno što je to baš fotelja za rad, ona iz koje se najudobnije gleda tačka na zidu između pisanja, tačka koja skladišti sve ono što je kroz glavu strujalo. Lični borhesovski Alef. Konačno, konstatuje i svoje telo u tom okruženju, otkriva dotad nezapažene reakcije na život, fascinacije i iritacije kojima nije pridavao previše značaja. Na ulici pronalazi dvojnike njemu važnih umetnika (Džojs, Sartr), ali i likove iz literature, kao što je prostitutka Lupe iz Bolanjove zbirke Romantični psi. Na jednom mestu kaže da se prema strancima odnosi kao da dolaze direktno iz književnosti. Nepoznate ljude koje je, iz različitih razloga, prepoznao kao bitne, uključuje u sopstvenu priču preko fikcionalnih likova koji su ga naveli da ih odredi kao sebi bliske.

U zbirci su snovi predstavljeni ravnopravno sa realnim zbivanjima. Ili bolje: kao pročitana knjiga ili odgledan film o samom sebi. Kao što naše ličnosti ne oblikuje samo naše delanje, nego i naše neostvarenosti (mada se samo po ovom prvom prepoznajemo), tako su i snovi, iako nepriznati zapisi u kartoteci iskustva, neupitno prisutni u ličnom pamćenju. Takođe nam se odriče prijateljstvo sa autorima čiji su nas filmovi, knjige, filozofije odredili i obrazovali, a Mehmedinović upravo insistira na takvom prijateljstvu sa Radomirom Konstantinovićem, jednim od onih koje je upoznao u tekstu i koji su mu tako, bez živog susreta, postali dragi i važni. "Šta bi Verner Hercog uradio?", pitanje je koje autor sebi postavlja kada ga obuzme strah u bezizlaznoj situaciji. Naime, Hercogova hladnokrvnost s početka ovog teksta (koju je pisac zapamtio iz snimka na kome je, u toku intervjua, na reditelja pucao nepoznati napadač) za Mehmedinovića je stabilna tačka oslonca pri donošenju odluke, a savetodavac je pritom potpuno isključen iz procesa rešavanja rebusa. A s druge strane, prestaje da poštuje podrazumevane, mada duboko nelogične, sličnosti. U jednoj od crtica, u holu svoje zgrade nailazi na nepoznatu devojku sa psom koja mu skreće pažnju kada progovori na njegovom jeziku. Ranije bi se, refleksivno, obratio osobi i razmenio nekoliko usiljenih familijarnih rečenica, ali to ovog puta ne čini, svestan da su njih dvoje veći neznanci nego što bi to bio sa, recimo, Dejvidom Linčom. Upravo zbog tog iskrenog odnosa prema devojci, koja je pukim slučajem iz Bosne, pripovedaču i polazi za rukom da joj zapamti lik, što mu obično ne uspeva nakon sličnih susreta i forsiranih razgovora sa zemljacima.

Kompozicija Autoportreta je dobro izbalansirana, u nenametljivom ritmu smenjivanja golih pogleda na ulicu, višeznačnih beleški o ljudima i reakcijama, a zatim i od snova i zapažanja koja, poput Prustovih madlena, aktiviraju mehanizme sećanja. A prošlost samo tako i figurira u Mehmedinovićevoj prozi – kao nesistematizovani registar uspavanog iskustva koje nekontrolisano iskrsava u svesti sadašnjice. Tako ga listanje knjige Majkla Odantjea u potrazi za kratkom pesmom o ženi malih sisa sa srednjeg zapada može dovesti do prisećanja na jedan splitski razgovor o palmama, a potom i do opsade Sarajeva.

U priči dvosmislenog naslova 'Knjiga i jezik' autor se osvrnuo na strahove novog spisateljskog/čitalačkog doba: hoće li elektronski format naškoditi knjizi. Nestanak štampanih izdanja percepira kao nestanak popratnih pojava, kao što je lizanje prsta prilikom listanja, ali neki veći razlog za paniku Mehmedinović ne vidi. Suština pisanja i čitanja ostaje netaknuta. I u taj bi se stav mogao sažeti rezon čitavog Autoportreta. Svet se menja, život i navike se transformišu, i nema pouzdane strategije za predugo trajanje ljudi i pojava. Ako ostanemo budni, uhvatićemo te prelaze i upoznati ekosistem u kom smo se obreli. Gestovi slučajnih prolaznika, stranaca u liftu, javni spavači u metrou i čekaonicama, svi ti epizodni likovi u našoj biografiji (koje iz nekog razloga ipak pamtimo) konstantna su manifestacija života koji se neumorno reciklira. Mehmedinovićeva proza je, u najmanju ruku, apoteoza te reciklaže. I izuzetna umetnička interpretacija takođe.

 

Pisac koji je odlučio istjerati iz zaborava sve svoje snove

Ilina Cenov, najboljeknjige.com, 7.6.2013.

Svako malo u moj literarni život ušulja se neki izniman pisac i njegovo isto tako iznimno djelo, koje me obori s nogu. To je svojedobno bio neponovljivi Meša Selimović i njegov “Derviš i smrt“ (koji je na sramotu sastavljača lektire izbačen iz iste, jer kako je umrla Jugoslavija, tako su i neka besmrtna djela, nažalost, isto tako umrla u našoj lektiri), sjajni Michael Ondaatje i njegov “Divisadero“, Andreï Makine i njegova “Francuska oporuka“ i još poneki...

U tu, meni posebnu kategoriju, svakako spada i bosanski pisac i pjesnik s američkom adresom, Semezdin Mehmedinović. Na njegovo djelo “Ruski kompjuter“ naišla sam (kako to najčešće biva) sasvim slučajno i osupnula me činjenica da takav autor postoji, a ja za njega do tada još nisam znala. Nimalo slučajno namjerila sam se na njegovu najnoviju knjigu “Autoportret s torbom“. Prvo čitanje, potpuno oduševljenje. Drugo čitanje... Može li se biti više oduševljen?

Zasigurno smo svi mi barem jednom u životu upotrijebili onu narodnu “u svakom zlu nešto dobra“. E pa, ta sintagma kao da je osmišljena za Semezdina Mehmedinovića i njegova djela. Naime, sjajni “Ruski kompjuter“ je nastao iz proživljenog (i srećom preživljenog) velikog zla - okupacije Sarajeva. Upravo tako i “Autoportret s torbom“ nastaje iz iskustva preživljenog srčanog udara pisca. Kako pisac sam priznaje, iskustvo (blizine) smrti ga je u potpunosti psihološki izmijenilo, jer “nakon što izmakneš smrti, odjednom ti svijet postane zanimljivo mjesto“.

Prva kratka crtica u ovoj knjizi zapravo je pjesma naslovljena kao “Kozmički infarkt“ u kojoj autor kaže:
“...Godinama ne sanjam.
Otkako sam došao u Ameriku: ne sanjam.
Ali nakon srčanog udara
Opet sam počeo pamtiti snove
Mene je infarkt povezao s kozmosom.“

Potaknut i nepobitnom činjenicom da je u životu “toliko dana iz kojih se ništa ne sjećamo“, Mehmedinović odlučuje zapisivati različite događaje iz svoje svakodnevice. Bilješke je uglavnom pisao u metrou, na putu do posla i natrag, u periodu koji on naziva “jedino vrijeme za pisanje“. I što je to „vrijeme za pisanje“ iznjedrilo? Žanrovski teško odredivu knjigu, prepunu prekrasnih, poetičnih rečenica o tom čudu, koje se jednostavno zove Život. Ali treba li uopće biti sitničav i strogo i točno kategorizirati čistu emociju, koju nam je pisac ponudio na stranicama ove izuzetne knjige?

“Autoportret s torbom“ je knjiga, koja se sastoji od kratih zapažanja iz Mehmedinovićeva života. On piše i o svojim snovima, o ljudima koje susreće i o ljudima koje je nekoć poznavao, u nekom svom prethodnom životu, prije rata u Sarajevu. Piše nam o piscima i njihovim knjigama, o filmovima, o kavi u Starbucksu, o svojim selidbama po raznim stanovima (“...većina ljudi bira novo mjesto kao adresu koja im život čini podnošljivijim“), o uličnom sviraču bez sluha, plavoj fotelji, svojim prijateljima rasutima po svijetu, Davidu Lynchu, Hitchcocku, Messiju, svome sinu, svojoj supruzi... Zapravo, pisac iskreno progovara o naoko običnim i svakodnevnim situacijama, koje uglavnom u svojim životnim “utrkama“ ni ne primjećujemo. A kad jednom podignemo pogled prema njima, shvatimo koliko su zapravo već doživljene, a svaki puta opet beskrajno nove i čudesne.

Primjerice, lik američkog majstora koji popravlja lift, podsjeća ga na, u ratu tragično stradalog, sarajevskog pisca Karima Zainovića, pa kaže da se podsjetio na to “kako ga se u vremenu sjećam“... O svima nama sasvim običnim naočalama za čitanje piše: “Naočale za čitanje pomažu mi da se odbranim od samoće. To je zbog toga što se s rijetkim prijateljima srećem u tekstovima. Ja živim ovdje, a oni žive u drugim zemljama, i na drugim kontinentima.“

Posebno toplo i s neskrivenom ljubavlju piše o sinu i supruzi. Baš kao što je davno Meša ustvrdio da je ljubav “jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog“, tako i Mehmedinović ne objašnjava zašto voli suprugu, ne traži razloge toj trideset godina dugoj vezi. On o supruzi piše iskreno i toplo, s iznimnim osjećajem za detalje. “Od onog što smo bili prije trideset godina, jedva da je išta preostalo. Ali, danas sam volio ovo što smo sada. Od dnevnih rituala samo je jedan preživio. Upravo sam to shvatio, gledajući kako skidaš lak za nokte. Nakon što se nakratko dvoumila oko boje, izabrala je bočicu, i sada na nokte pažljivo nanosi novi lak. To je ritual na kraju dana. Više od trideset godina se ponavlja: miris laka za nokte kao uvod u san. Aceton. Miris ovog svijeta.“ Autor opravdava činjenicu da u životu možda nije napisao onoliko redaka, koliko bi se to očekivalo od pisca njegovog kalibra riječima: “I možda sam pisao malo, ali sam zato puno volio. Valjda je voljeti bilo važnije“. Pa tko bi mu zamjerio?

Ono što daje dodatni šarm ovoj neobičnoj knjizi jesu i ilustracije, koje prate gotovo svaku crticu. Nakon pretrpljenog infarkta, Mehmedinović je ponovno, nakon djetinjstva, počeo crtati. “U pitanju je obični, mali san iz najranijeg djetinjstva, potisnut na rub zaborava. Jedan od mnogih malih snova od kojih sam u međuvremenu bio odustao. Nakon infarkta, odlučio sam da istjerujem svoje male snove. To je sve. Sada sam dijete koje crta.“ Vrlo precizni crteži, koji često djeluju nedovršeno, još su jedan od talenata ovog iznimnog pisca i bez njih ova knjiga nikako ne bi bila potpuna.

“Autoportret s torbom“ je knjiga u kojoj nema uzbuđenja. Mehmedinović ne piše o nepobjedivim tajnim agentima, rješavanju složenih zločina ili o kompliciranim ljubavnim pričama. Ova je knjiga koncentrat Života, život jednog čovjeka, poput vas ili mene. Čovjeka koji se nije bojao, niti libio otvoriti svoju dušu, izliti je na presavijeni papir A4 formata, dok se vozio u pretrpanom metrou. I zaista, sam se život rijetko sastoji od velikih tektonskih promjena. Njih je u životu svega nekoliko. Život nam se i sastoji od sitnica, od malih stvari savršeno utkanih u veliku cjelinu. I upravo je to ova knjiga. Fragmenti svakodnevice su savršeno utkani u jednu neponovljivu cjelinu. Mehmedinović svoju dušu otvara u potpunosti, bez zadrške, darujući nam uvid u svoju intimu, u svoja razmišljanja, snove i događaje.

U ovoj duboko introspektivnoj knjizi, zahvaljujući Mehmedinoviću, postajemo svojevrsni voajeri. On nam opisuje, zapravo daruje, svoje životne trenutke, interesantne sličice, često svega nekoliko minuta duge i daje nam mogućnost da ih i sami, na neki način, doživimo. Ne kazuje nam što se dalje dogodilo, ali to i nije bitno... Smijemo zamišljati daljnje scenarije, sigurna sam da se Semezdin neće ljutiti...

Ako su stranicama sjajnog “Ruskog kompjutora“ galopirale tuga, sjeta i tragična izgubljenost jednog čovjeka, koji više nema ni doma ni domovine, “Autoportret s torbom“ je ipak bitno drugačiji. I ovdje ćemo naići na melankoliju i usamljenost stranca (a mi smo Balkanci uvijek stranci, gdje god pošli i došli, jer nas tako precizno izdaje specifičnost naših imena i prezimena). I u ovoj će knjizi naš stranac sanjati “san o skloništu“ kao rezultat pretrpljene ratne traume, sjećati se Sarajeva, koje u njemu “postoji još samo kao prošlost“, žaliti za umrlim prijateljima. Ali u “Autoportretu s torbom“ taj je naš stranac ipak nastavio živjeti, raditi, seliti se, imati neke svoje rituale, događaje, voljeti... Koliko se god to činilo teško izvedivim, on je u tome ipak uspio.

Što napisati na kraju? Napisati da je ovo knjiga koju svakako morate pročitati, štoviše imati na policama svoje kućne biblioteke i svako toliko posezati za njom? Čisti klišej. Postoje rijetke knjige, na koje naiđete u životu (ukoliko ste dovoljno sretni), koje vam promijene pogled na život i pogled na svijet. Knjige koje vas nečemu nauče. A ovo je takva knjiga. Ovo je knjiga koja je mom životu dodala novu dimenziju. “Autoportret s torbom“ me potaknuo da zastanem, širom otvorim oči i osvjestim sve ono što sam, nažalost, počela uzimati zdravo za gotovo. I, gle, odjednom je moj grad počeo imati zanimljive fasade, kiša svira po prozorima, moja kćer ima pjegice na nosu, moj sin tako smiješno drži prstiće kad nešto objašnjava... Hvala Vam, Semezdine, na tome...

 

Želite samo jednu knjigu za ljeto? Uzmite Semezdina

Tomislav Čadež, Večernji list, 3.8.2013.

"Autoportret s torbom", lirske eseje i crteže, testirajte u autobusu, čekaonici ili vlaku. Svaka će sekunda imati smisao.

Budući da je ljeto i da makar dio građana ima novca za put i odmor, novine im ne smiju propustiti da savjetuju što da pročitaju. Zazirem od sastavljanja takvih preporuka, no u opisu su posla. No zato preporučujem svega jednu knjigu, “Autoportret s torbom” Semezdina Mehmedinovića, u izdanju zaprešićke Frakture. I to isključivo za put. Posrijedi je dakle senzacionalno osvježenje za autobus, vlak ili čekaonicu. Čitao sam je desetak dana, u autobusima, premda broji ne više od stotinjak kartica teksta. Doduše, gledao sam i crteže, budući da je posrijedi knjiga-artefakt od omota, tvrdih korica, fonta i autorovih crteža. Posrijedi je 109 kratkih zapisa, najradije bih ih krstio kao skečeve, zato što je uz njih nepodnošljiva ikakva patetika a ipak podnošljiv pathos.

Uvijek na putu

Ukratko, pisac opisuje svoj boravak u američkoj makro i mikrosredini. I on je zapravo gotovo uvijek na putu, u prolazu, premda je katkad i kući, za računalom.

U zapisima tiho rastu simpatije za začudno bogatstvo različitih kultura i etnija američkih, izbjegavaju se dosadne priče o novcu, standardima, stjecanju. No u njima buja i stanovita gotovo instinktivna osamljenost.

Pripovjedač je pokatkad čisto lirski sociolog na terenu pa uočava sve više ljudi koji u javnom prijevozu zaspu upravo mrtvačkim snom. Njega zanima čak i koliko, i kakvih, kućnih ljubimaca ima u zgradi u kojoj sad živi, i naoko ga svašta zanima, no uvijek dođe obrat prema vlastitome, prema egzistenciji, što se u dobroj literaturi, kao ovdje, realizira uskratom informacija.

Najbolji su ovdje oni lirski feljtoni koji ogledaju znakove iz obje ere - bosanske i američke. Primjerice, priča o nesigurnom siromaštvu Balkana komprimirana je u par naušnica, jer jedna se u socijalizmu kupiti nije mogla. A da se i druga ne stavi u susjedno uho - šteta je. “Da se ne baci” u kontekstu američkom prirodno još dakle dobiva i jači dojam.

Mehmedinović u SAD-u živi gotovo 20 godina, izbjegla mlada obitelj se amerikanizira. Najviše se pak amerikanizirao sam autor koji ovdje piše baš onako kako kohorte naših pisaca i ne slute da piše Raymond Carver: samo o onome što se događa.

Rekli smo, budući da je ovo preporuka za jednu jedinu knjigu, potencijalni adresat mora biti što točnije informiran. Kao što je, dakle, Raymond Carver putni pisac, tako je putan i Semezdin Mehmedinović. To su sličice što se vješto usijecaju u svijest, u njima je opisana nepodnošljiva prolaznost, a kad se konzumiraju recimo u vlaku, otvaraju perspektivu na neposrednu našu sadašnjost upravo nadnaravno plastično. Istodobno, one ne zahtijevaju stalnu koncentraciju, uz njih vam smije zazvoniti mobitel i skladno ih možete mijenjati s pogledom na vanjski pejsaž.

Životi preko bare

Semezdin Mehmedinović (r. 1960.) tek jedan je od dragulja u nažalost prebogatoj niski bosanskih i hercegovačkih pisaca toga naraštaja što su zauvijek spakirali živote preko velike bare, u Ameriku. Cijela ova naša sićušna štokavska i južnoslavenska književnost (skupa s makedonskom i slovenskom) vjerojatno nikad nije dala ni deset pisaca u istoj generaciji koji bi stvarali toliko vrijedno, cjelovito, stilom i sadržajem, koliko stvaraju Mehmedinović i Aleksandar Hemon, drugi pisac čija ne brojna djela evo usput preporučujem, isto za put.

I jedan i drugi pišu visokim, dakle živim, liričnim stilom, s više imenica i glagola a s manje zamjenica i pridjeva. Lirični po stilu, ali nisu obojica lirski pisci. Hemon je epik, a Mehmedinović lirik. Evo zašto. Epskom je piscu prioritet da zabilježi kako se mijenjaju drugi, dok je lirskom kako se mijenja on. Razlika je, dakle, zbilja u rodu. Hemon u svojim i kraćim i duljim prozama iznosi sudbine stotina likova potiskujući svoju nazočnost na pozitivnu poziciju nekoga tko to mora sve zapisati. On će o svojemu ocu i njegovim pčelama ispisati opširnu i napetu epizodu s proširenom perspektivom i na dublje pretke pčelare i na prezent jednoga bosanskog starca, toga oca, koji sad u američkoj nigdini nastoji povratiti stari zanat.

Portret majke

Mehmedinović je cijeli portret majke u knjizi što je ogledamo sažeo u jedva sadržajan interkontinentalni razgovor telefonom, preko svijeta i vijeka, za kojeg ona mimo riječi shvati da joj je sin preživio infarkt. Mehmedinović u svojim lirskim skicama dakle ogleda stotine likova kako postaju dio njegove sudbine. Kao da se njegova egzistencija pisca smiruje tek ako je sudjelovala u prikazanom.

Ali, dakako, uvijek radi dijalektička klackalica, pa je Mehmedinović ujedno introvertna spisateljska osoba. Ono što jedino vidi s time se jedino muči. Oklijeva.

Prikaz ove knjige a i njezin doživljaj nepotpun je ako se ne uvrste crteži što prate svaku anegdotu. Mehmedinović je naprosto crtački, možda i slikarski, talent. Ti crteži, najviše skicozni portreti olovkom, nisu ilustracija teksta. Oni najčešće prikazuju isti slučaj, ali iz različite perspektive. Poezija pak nastaje negdje u međuprostoru (ili iza njega) crteža i teksta. Ona je, poput daleke zvijezde, trajna vrijednost ove lijepe knjige.

 

Scribo et pingo - ergo sum

Davor Beganović, Oslobođenje

Druga prozna knjiga Semezdina Mehmedinovića postavlja kritičaru teško pitanje, pitanje o sistemu. Njega se može formulirati u dva pravca. Koji/kakav se sistem krije iza konstrukcije koja se nalazi pred nama? Kojim/kakvim se sredstvima služi autorska instanca kako bi taj, teško uhvatljivi, sistem prikrila od čitatelja istovremeno mu ga čineći pristupnim? Prvo pitanje se grana u cijeli niz iza kojeg se krije rasprava o sredstvu, drugo, pak, implicira raspravu o metodi. Pripovjedač/crtač koji nas vodi kroz ovo štivo pokazat će se u tome kontekstu kao kartezijanska individua, uvijek u potrazi za spoznajom, uvijek u žudnji za sklapanjem kognitivnoga pakta – s okolišem i sa samim sobom. Ta je potraga za subjektom ono što će, definitivno, odrediti ovu knjigu ali, istovremeno, i determinirati njezine dosege i ocrtati koordinate sistema u kojima se do njih dolazi.

Poći ću od jedne pretpostavke. Sličan postupak mogao se prepoznati i u Ruskom kompjuteru. No postoji i bitna razlika koja se odnosi na vremensku udaljenost spoznavajućega subjekta od događaja koji se ukazuju prijesudnim za autokogniciju. Dok je prva knjiga, možda i fingiranim ili mistificiranim, pripovijedanjem o pronalaženju izgubljenoga materijala uz čiju se pomoć rekonstruira prošlost uglavljivala sadašnju egzistenciju u procesu davno dogođenoga putovanja (o tome sam prošle godine izvještavao na ovome mjestu), druga se ne želi ukotviti u vremenu, ona ga, čak i onda kada ga određuje, čini fluidnim, jedva dosežnim, jedva spoznatljivim, nefiksiranim u apstraktne mjerne jedinice. Stoga Ruski kompjuter priča u protoku čiji je fragment sastavni dio ali ne i gradbeno načelo, dok se Autoportret s torbom upisuje u fragmentu kao takvom, onome odsječku ispripovijedanog/nacrtanog koji prošlost uzima zaozbiljno, reflektirajući je otima joj kontinuitet. Otuda se u prvoj linearnost pokazuje u ponešto paradoksalnoj poziciji rekonstrukcije kontinuiteta kojega, zapravo, nema, dok se u drugoj ukida na svim razinama prikazivanja otvarajući prostor specifičnoj hibridnosti. Ali ne samo njoj.

U središtu novog Mehmedinovićeva projekta, a Autoportret s torbom zasigurno se može shvatiti kao prvi dio nečeg što se okreće ka načelu dugoročnosti, nalazi se, moment intermedijalnosti. U sklopu razjašnjenja motivacijske strukture koja potječe na stvaranje ovakvoga djela nalazi se koalicija slikarstva (grafičnosti) i književnosti. Kao inicijalni moment nastanka „ispisivanja“ i „iscrtavanja“ navodi se teška bolest. Tek je nakon doživljenog i preživljenog infarkta autor, kojega smo dotada poznavali isključivo kao spisatelja, ponajprije pjesnika, u sebi otkrio crtačku žicu. Naziva je amaterskom ali u njoj otkriva vezu s vlastitom, zaboravljenom ili potisnutom, prošlošću. Tako se déjà-vu moment ustoličuje u funkciji povezivanja naizgled disparatnog, dodjeljuje ovoj knjizi jedan, usudio bih se reći, dodir nadrealnoga, čak i nadrealističkoga a njezina autora svrstava u redove tihe avangarde koja, bez krika i bijesa, iscrtava, ustrajno, nove granice (post)ugoslavenskih književnosti.

Intermedijalni aspekt se ne iscrpljuje u dijalogu slikovnog i verbalnog materijala. Njega se može otkriti i u tematiziranju određenih područja na način različit od onoga kojega bi se očekivalo od „lijepe književnosti“. Sadržajno se ova neobična knjiga ne da disciplinirati, ona se opire uokvirivanju i „svođenju na mjeru“. Razlog je tomu upravo njezina rasutost, unutarnjom tekstualnom normom propisana fragmentarnost koja odbija pristajanje na „provodnike“ koji bi olakšali recepciju, knjigu učinili prijemčivijom. Mehmedinović piše jednostavno, slika u obrisima, ali je ono što nastaje kao rezultat tog procesa sve prije negoli simplificirano. U tome se može prepoznati i slijeđenje i daljnje razvijanje ogoljene poetike Sarajevo bluesa koja je često znala navesti kritičare (zavesti ih) na potcjenjivanje toga štiva a da pri tom nisu razmišljali o estetskoj djelotvornosti minimalističke poetike jasnoće. Sve se to, sada udvostručeno crtežima, u još intenzivnijoj mjeri pojavljuje u Autoportretu s torbom. Riječi i rečenice očišćene od retorike kao sredstva isključivoga „uljepšavanja“ rečenoga djeluju u suglasju sa svakodnevnim jezikom čiji se potencijal pregnantnoga iskazivanja koristi do krajnjih granica ali ga se, istovremeno, i razara kompleksnošću tema koje se njime iskazuju. Tako se stvara napetost između izgovorenoga (sada i nacrtanog) i prešućenoga ali prisutnog (onoga što se može rekonstruirati pažljivim hermeneutičkim radom) u kojoj, zapravo, nitko nije na gubitku: jezik se bori protiv nametnutih stega i u njima pronalazi razloge svojega ispunjenja, dok se predočeni materijal, primoran da jasno kaže ono najbitnije, najsuštinskije o sebi, nakraju pokazuje u kartezijanskoj akciji raspoznavanja spoznavajućega subjekta u činu kako svjesno tako i nesvjesno sprovedene autorefleksije.

No ne smije se pomisliti da u cijelome postupku koji oscilira na rubovima raznih žanrova i raznih medija odbijajući se definitivno opredijeliti za jedan, neprihvatajući dominantni tenor te samim time i niječući bilo kakav monopol vlasti, ne valja, dakle, misliti da u cijeloj knjizi vlada načelo anarhije. Naprotiv: iza prividnoga kaosa i slućene netransparentnosti provučene su fine niti čije raspetljavanje čini hermeneutički posao toliko zanimljivim i, nakraju, plodotovrnim. Ono što se traži i dobiva jest „rasut teret“ iza kojeg će se začuti autorov glas – ponekad apartan, ponekad koncentriran na ono o čemu pripovijeda/što pripovijeda, dok će mu, kao u svojevrsnom četveroručnom sviranju klavira, sa susjedne stranice odgovoriti na istovjetan način programirano oko crtača. Semezdin Mehmedinović „skita i priča“, praveći nova „hodoljublja“, no lišena putopisnoga, onoga dakle, što je Zuku Džumhura u lošijim momentima znalo odvesti ka kiču. Opisivati tuđe avlije nije ono što želi bosanko-američki spisatelj. Njegov se vidokrug sužava ali istovremeno i proširuje. Sužava zato što introspektirajući i autokognitivni subjekt po zakonu nužnosti pažnju usredotočuje na sebe; proširuje zato što se upravo takvom perspektivom, paradoksalno, produbljuje uvid u Drugoga – kao neposrednog pratitelja i korektora samoga subjekta, kao onoga koji mu može, nepristrasno i neutralno, ukazati na vlastitia zastranjenja.

Introspekcija je, onda, određujuće poetičko načelo Autoportreta s torbom. No, kao što sam nagovijestio, ispitujući pogled koncentrira se i na tuđe prisustvo u okolišu, tako da bih bio spreman tu dvojnost označiti nevidljivim središtem knjige. Iz te se nevidljivosti, pak, prelazi u vidljivo – transparentno i svakom oku pristupačno. Vidljivo bih podijelio u tri odlučujuća segmenta: Sarajevo pod opsadom, san, iseljenje/egzil. Tri nejednaka kamena-temeljca (jedan konstruiran na razini povijesnoga, drugi individualno-psihološkoga i treći kao prikazivanje općeg stanja postmodernih individua/subjekata ali i društava) čine svojevrsnu piramidu koja će, nakraju, podariti objedinujući smisao onom što se u svojoj fragmentarnosti otimalo jedinstvenosti, inzistiralo na nesvodivoj trijangularnosti. No ne smije se zaboraviti da se u pozadini svega izgrađuje površina na kojoj se projicira ono o čemu knjiga govori. Ta je projekciona površina, naravno, autorovo tijelo izmučeno bolešću koja tek omogućuje slijed meditacija. Ona je sposobna objediniti tri disparatna momenta pripovjednoga teksta i ilustracija koje nastaju paralelno s njim ali i ponuditi mogućnost prelaženja granica jednoga područja. Na taj se način Autoprtret s torbom pokazuje u dvostrukoj hibridnosti: s jedne strane mješavina slike i teksta, s druge dopuštanje unutarnjeg povezivanja motiva i tema koji, u čistom obliku, postoje svaki za sebe. Priča se, tako, o Aleksandtu Hemonu, koji Mehmedinoviću (ili autroskom glasu) dolazi u posjetu u Washington, poznata iz Ruskog ruleta, sada prelama kroz prizmu objedinjavanja povijesnoga (kao simbola vremena koje je prošlo) i egzilantskoga (kao simbola življene sadašnjosti).

U tome je smislu osobito eminentan fragment pod nazivom „Sklonište“. Njegov se značaj dodatno pojačava kada se uzme u obzir da ga ne prati ilustracija. San posreduje osjećaj klaustrofobije ali i želje za izdvojenošću koji je ostao kao podsjećanje na stravične dane opsade. No u njemu se autor istovremeno i povezuje s drugima, sa svima onima koji su preživjeli te dane: „Nakon svih godina, san o skloništu je trag ratne traume, posljedica je ondašnje nagonske želje da se živi u potpunoj izoliranosti, na mjestu do kojega vanjski svijet ne stiže. I to je bio san svih koji su, u strahu od gelera i snajperskog metka, živjeli u Sarajevu pod opsadom. Probudio sam se.“ Opsada Sarajeva (povijest) u egzilu (individua okružena drugim individuama koje se nalaze u srodnoj situaciji) kroz san (stanje najdublje psihološke individualnosti) iznova dostiže autora koji joj je pokušao izbjeći konstruiranjem fizičke udaljenosti. Zatvaranje kruga jedne egzistencije realizirano je u programatskom prihvaćanju poetike fragmenta kao središnjeg izražajnog sredstva.

Uzme li se, s druge strane, da je crtež, osobito u svojoj kroki-varijanti, na osoben način fragment/fragmentarno likovne umjetnosti, vidjet će se da Semezdin Mehmedinović komplemetirajući kratke crtice i upravo takav crtež iscrpljuje do krajnjih granica svoj doživljaj svijeta ili doživljavanje sebe u svijetu. Kroz asocijativno nizanje na prvi pogled nepovezanih odjeljaka pripovjednoga teksta i crteža stvara se idelani prostor za realizaciju melankolije. Asocijacija vodi od jednog niza tema ka drugome. Pri tome se uvijek vraća na izvorište – na ranjeno tijelo nositelja koje otvara nove prostore mentalnoga povezivanja udaljenih područja i ljudi koji jedva da imaju što jedni s drugima. Zapravo i imaju, ali samo u alternativnim prostorima koje, baš za njih, kreira Semezdin Mehmedinović. Ai Weiwei sreće se s Milomirom Kovačevićem Strašnim, Miljenko Jergović križa putove s Davidom Lynchom, Aleksandar se Hemon nalazi s Kobe Bryantom a negdje u susjedstvu se druže Ivan Lovrenović i Franz Kafka. Gusto naseljen likovima poznatih ljudi, Autoportret s torbom u igru uvodi i nepoznate – plodove izravne Mehmedinovićeve percepcije. Tako srećemo osobenjake koji u stanovima drže pijevce, ljude koji zalaze u iste kavane kao i on, ali i spavače u vlakovima podzemne željeznice, vjerne pratitelje na svakodnevnome putu od kuće do posla i nazad. Oni su autorovi najčešći slučajni „prijatelji“, suputnici i suputnice na dugome putovanju u uvijek istome smjeru, repetitivnoj radnji čija se monotonost pokušava ukinuti u procesima pisanja i crtanja.

Red je i da sumiram. Autobiografirajući autoportretista traga za svojim identitetom, pokušava ga pronaći u procesu autokognicije potpomognute literarnom i likovnom djelatnošću. Novi je identitet postao nužnim nakon što je stari nagrizen bolešću čija se potencijalna fatalnost nazire ali ne eksplicira. No ni taj stari identitet nije bio dosegnut bez borbe. I on je nadomjestak još starijega koji je na monstruozan način prekinut sramnom opsadom Sarajeva i sustavnim uništenjem grada i njegove ljudske supstance od strane srpske soldateske. Unutarnja potraga za mirom i sigurnošću koja kao da je pronašla, makoliko fragilno, ispunjenje u američkome egzilu još jednom se lomi – ovaj put pred izazovom vlastitoga tijela. Pobjeći se, ipak, nema gdje. Prostorni bijeg rasplinjava se pred nemanjem izbora. Ostaje prelazak u unutrašnjost, lutanje prostorima samoga sebe. Samo s te pozicije „fiksiranog nomadizma“ Mehmedinović će moći odgovoriti novom izazovu: intelektualno, emocionalno, racionalno i iracionalno. Sreća je čitateljska što se još jednom odlučio podijeliti svoje iskustvo, točnije refleksiju o njemu, s nama.     

 

Aveti (o poetici, i geografiji, Semezdina Mehmedinovića)

Miloš Jocić, Polja, časopis za književnost i teoriju, br. 485, 2014.

Svratio je Kemo H. da mi pokaže nove fotografije. Snimao je otvorene prostore u gradu, one na kojim se lјudi, s razlogom, nerado zadržavaju zbog izloženosti pogledu snajperiste. U procesu snimanja, blenda se otvarala dugo, četiri ili pet sekundi, tako da su svi subjekti u pokretu ubrzani do neprepoznavanja, postali su pokret sam, u bijegu od pogleda. Nematerijalni subjekti. Tijela od magle.
Semezdin Mehmedinović, Ruski kompjuter

Amerikana

Na početku filma Fargo Džoela i Itana Koena izriče se neistina: da su se događaji koji slede zaista odigrali u Minesoti, u vreme kada grad jednog sarajevskog pesnika još nije bio bombardovan, dakle, tačno 1987. godine. Ispod žanrovskog određenja film blanca koji je, za razliku od film noira, smešten u arhetipsku i meteorološku suprotnost Noći, i ispod pripovedanja o apsurdnom zamešatelјstvu provincijskih zločina, Fargo je film o razvejavanju istina američke mitopoetike i foklora. Smešten u minesotansku ledenu pustoš, lišenu vesternskog romantizma pustinja, recimo, Arizone(1),  film nalazi simetrije između krvoločnih zločina i grotesknih spomen-statua (rasutih po zavejanim selima) Pola Banjana, bajkovitog drvoseče jedva dvestotinjak godina starog, izmaštanog od strane doselјenika koji su svoje junake i vile ostavili sa druge strane Atlantika, ili makar na ostrvu Elis. Braća Koen stvaraju jedan duholik odraz mita kao oni koji su na njemu odrasli, blago parodirajući, u podjednakoj meri, i paganski arhetip Majke i dobrodušne naglaske stanovnika severnih predela Sjedinjenih Američkih Država odakle i sami potiču. Nјihov narativ je, zapravo, prizivanje duhova u kući u kojoj žive.

Semezdin Mehmedinović, pesnik koji se u Ameriku doselio iste godine kada su Koenovi snimili svoj film, u novom kontinentu je video iste bajke koje su videli i pisci Farga. Mehmedinović je tu Ameriku, za razliku od njenih stanovnika, čitao kao što se u rukama premeće nova knjiga („Pogledom sam sasvim istražio stanicu u Kanzas Sitiju. // To je, mogu reći, način na koji / Čitam knjigu: nikada od prve stranice, / Već iz sredine, pomjerajući se naprijed i nazad / Sve dok se ne sklopi cjelina u krajnju zamisao“). Okrećući stranice te Peščane knjige, sarajevski pesnik je posmatrao iskonske simulakrume u gradovima i autobusima Amerike, pretvarajući ih u poeziju u svojoj zbirci Devet Aleksandrija („Durieux“, Zagreb, 2002). Amerika, kako je Mehmedinović uočavao, nikada nije imala svoje bogove(2),  pa stoga ni hramove, ali je, govoreći o imažisti Ezri Paundu, pesnik na litici uočio zgradu lokalne radio-stanice, sa neonskim natpisom frekvencije koji je probijao noć:

To znači da unutrašnja Amerika čuva
Prvu zamisao vladarskog hrama na litici
Vertikalnu optičku igru
Perspektivama lјudskog i božanskog.

U Americi, koja je za Semezdina Mehmedinovića i prostor kojim se putuje i pesma koja se uči napamet („lako i brzo kao Cesarićeve pjesme“, kao što će ga prijatelј savetovati u Sarajevu), pesnik je istraživao hodajući tankom – u slučaju Amerikane! – granicom između mitološko-folklorne i popularne kulture, što je granica koja se verovatno često prelazi u mladim civilizacijama koje su tek pre nekoliko vekova počele stvarati svoje narative. Iskustvo novog kontinenta pesnik i naziva „Mitom i tekstom“, što je naslov pesme u kojoj Mehmedinović „vidi stvarnog kauboja“ koji je, u isto vreme, kauboj sa filma, kauboj sa Divlјeg Zapada, i kauboj sa reklamnih fotografija marlboro cigareta. U razmišlјanju o toj slici, pesnik-putopisac i zaklјučuje da je takav mit dostojan uklјučivanja u neku amerikansku verziju Grevsovih Grčkih mitova; elemente kaubojske legendarnosti vidimo i u slici nekakvog Las Vegasa u Novom Meksiku (duplikatu „pravog“ Las Vegasa, onog u Nevadi, koji je u savremenoj američkoj kulturi postao mesto karnevalskog hodočašća), gradića koji turiste opčinjava predanjem da je Billy the Kid rado svraćao u njega.

Devet Aleksandrija je, dakle, knjiga istraživanja. Pola decenije posle tihog i samoizabranog izgnanstva iz svog grada, Semezdin Mehmedinović je napisao zbirku pesama posmatrajući svet iz vozova, automobila i autobuskih stanica. Glavni prostorni marker ove zbirke je hotelska soba: „Ne znam zašto su hotelske sobe beskonačne“, meditiraće sarajevski pesnik, „I umoran odbijam povjerovati da je kontinent manji od hotelske sobe“. U tome se nalazi specifikum Mehmedinovićevog pogleda na američku mitopoetiku. On je, u odnosu na Amerikance koji već generacijama ne posmatraju svoju zemlјu kao kontinent koga treba pokoriti, tek istražuje. Mehmedinović vidi iste duhove koje su videli i braća Koen, ali on Američku poetiku ne dekonstruiše – u njegovim pesmama, Amerika je i dalјe civilizacija u naponu snage, koja i dalјe stvara svoje mitove, koja zamenjuje indijanska božanstva sunca sa reklamnim displejima i koja od kadilaka pravi iskonski magijski artefakt(3).

Poput Farga, grada koji je danas provincija a koji je nekada bio Gateway to the West, i koji je podigao Vilijam Fargo, koji je takođe osnovao i (kasnije multinacionalnu) kompaniju Ameriken ekspres, svi gradovi Devet Aleksandrija i uopšte Mehmedinovićevog obitavanja u sebi nose pesničku metaforiku. Finiks, grad u koji je prvi došao – nazvao ga je „parkiralištem u pustinji“ dok se opijao njegovim vazduhom ispunjenim mirisom narandži – imenom implicira mitski ciklus umiranja i preporoda. Vašington, grad koji je u isto vreme i američki centar i američka periferija (što je bolest od koje pate brojne Prestonice), jeste prvi grad u kojem će se, pošto vidi jedno vetrom iščupano drvo, skrasiti. Nјegova „Aleksandrija“ (u državi Virdžiniji) ne samo da evocira sliku biblioteke iz predanja, nego i svojim američkim mnoštvom („U Americi je devet gradova sa imenom Aleksandrija“) direktno podražava drevna osvajanja Aleksandra Makedonskog koji je multiplicirao gradove nazvane po sebi po celom helenističkom svetu. Postoji tajnovita okultna simbolika u činjenici da postoji devet (broj čest u magijskim obredima, utrostručavanje broja tri, blizak božanskom broju deset) takvih gradova u Americi, kao što u Americi postoje i Memfis, Filadelfija, Atina, Novi Jork, čak i nekoliko Beograda (Belgrade). „Kartografija novog sveta“, napisao je Mehmedinović u pesmi koja otvara Devet Aleksandrija, „nastala je na principu ucrtavanja / Starog svijeta preko oceanskog indiga...“ Mehmedinović, kako vidimo, otkriva Ameriku kao kulturu duhova i duplikata (evropskih, helenističkih – kao što je, uostalom, svaka kultura istovremeno kultura nečijih aveti). Prelazeći preko Mitova i artefakta interpovezane Amerikane, Semezdinu Mehmedinoviću će se činiti da, zapravo, korača ulicama večno istog grada: „U prelasku iz jedne Aleksandrije u drugu / Neprestano stižući u isti grad“.

*          *          *

Poetiku aveti, gradova i gradova-aveti Semezdin Mehmedinović je pratio i u Autoportetu s torbom („Fraktura“, Zagreb, 2012), patchwork dnevniku u kojem se esejistika meša sa pripovedanjem, pesništvom i foto-portretima. U pitanju je, takođe, američko delo koje je napisao bosanski pisac, ali delo koje na prvi pogled više nije pisano u pokretu, sa sedišta autobusa ili na nekoj benzinskoj stanici. Autoportret s torbom proizvod je kreativnog dokoličarenja, satkano od impresionističkih zapažanja, aluzija i snova. Mehmedinovićeve priče – jer ovo jeste, zapravo, zbirka priča – nagoveštavaju autora koji se konačno smestio u svojoj, recimo, dnevnoj, a ne hotelskoj sobi. Mehmedinovićeve pripovesti u Autoportretu s torbom gotovo su redovno apsurdne, ali to nije tragični apsurd postojanja na stranom prostoru, apsurd nekompatibilnosti sa svetom, već dobroćudni apsurd uobičajenog života, naročito naglašen pitomim, minimalističkim ilustracijama samog autora.

Jednostavni crteži otkrivaju izrazito imažističku(4) prirodu pisanja Semezdina Mehmedinovića. On stvara posmatrajući, negujući pripovedanje koje je skladna mešavina montenjovskog eseja-ogledala (teksta koji, pričajući o Sebi, govori o Svetu) i kreativnog opažanja sveta(5). Postupak je sličan, možda, Vorholu, koji je umetnost stvarao od običnih konzervi supe, ili Borhesu, koji je umetnost krojio isklјučivo od svog čitanja.

Priče u Autoportretu s torbom naizgled su lišene Amerikane. Pisac je odomaćen, on je content, njegova opažanja sveta sada su univerzalno lјudska (o tome kako Ona ne može zaspati bosih stopala; o čudnovatosti oktobra; o naočarima za čitanje; o Suzan Sontag i Leu Mesiju), bez obaziranja na dubokoskrivene myth-ove svog novog doma. Na kraju svog dnevnika, Mehmedinović će zapisati: „Više ne osećam geografsku nostalgiju, ne postoji nijedno mjesto na svijetu koje mi nedostaje. Dobro mi je samo ovdje gdje sam sada“ – ali, postoji li za njega ne-geografska nostalgija, nostalgija neke unutrašnje kartografije? Pisac će u ovim beleškama ipak i dalјe pisati u pokretu(6), i pisati na „mjestima prelaza“, raskršća na kojima se boravi kratko i svakodnevno. Mehmedinović, iako u svojoj novopronađenoj luci, traga za onim mestima koja su i dalјe izvori stranosti (a takvih je kutaka mnogo u Metropolisu), i na tim mestima će, valјda nesvesno prateći uspomene, i dalјe biti opsednut motivom Dvojstva, uočavajući u lјudima prikaze i simulakrume poput onih što ih je uočavao u američkom mitotekstu: jednojajčane blizance koji ga podsećaju na Varholovu izložbu zvanu Senke, postavlјenu u muzeju Hiršhorn, ili jednog čoveka koji je izgledao isto kao Sartr, ili zamišlјajući da se u ženskim cipelama „…zadržava duh osobe koja je u njima koračala“. Poslednja knjiga Semezina Mehmedinovića i svojim imenom implicira putopisanje, iako je njen pisac naoko skućen. Autoportret s torbom je zbirka tekstova koja u podjednakoj, mada skrivenijoj meri opisuje onaj „geografskoemocionalni limb“ u koji je pisac zašao negde tokom pisanja jedne od svojih ranijih lutalačkih knjiga.

In between

Pre Autoportreta s torbom, knjigu smeštenu u onome što se može nazvati „američkim domom“, Semezdin Mehmedinović je napisao Devet Aleksandrija, knjigu američkih putovanja. Takva putovanja su, doduše, lišena osećaja stranosti i imagoloških strepnji. Amerika je u svim svojim delovima jedan te isti narativ, pa Mehmedinovićeve kretnje podsećaju najpre na šetnje između različitih krajeva istog grada, kao oni njegovi beskućnici koji su, u jednoj pesmi, „emigrirali iz kišne zone“ u onu stranu grada koja je i dalјe suva. Devet Aleksandrija je putopisno-turistička knjiga (vrlo rečitog turiste!); Ruski kompjuter („Fraktura“, Zagreb, 2011), zbirka skica i tekstova napisana pre Mehmedinovićeve američke pesničke zbirke jeste knjiga seoba, odnosno, kako sam pisac kaže, „nenamjerni dnevnik selidbe“, knjiga skoro odisejskog lutanja ka novom domu.

„Sudbina rukopisa je neobična“, napisao je Mehmedinović u uvodu, oživlјavajući narativni trop pronađenog rukopisa, ovoga puta sa britkim osećajem za dvadesetprvovekovni cajtgajst. Umesto da pisac izgublјeni manuskript pronalazi na bazaru, otkriće ga na svom pokvarenom laptopu ruske proizvodnje; tekstovi će, umesto na arapskom, biti napisani a potom smešteni na starom flopi disku. Tako će Mehmedinović, pre nego što nam podari izgublјeno delo, zamoliti kompjuterskog tehničara da tekst, poput nekromanta, izvuče iz mrtve tehnologije digitalnog odlaganja podataka, baš kao što je Servantes molio jednog Mavra da mu prevede povest o lutajućem vitezu.

Mehmedinović i dalјe, u Ruskom kompjuteru, koristi narativne elemente tehnosveta. Simbolično zamiranje Sarajeva Mehmedinović će, u jednoj impresiji, predstaviti mikropričom o telefonskom servisu za informacije o tačnom vremenu koje pruža mehanički glas „radijske voditelјice koja je, puno godina prije nego što je rat počeo, umrla“ – mrtav glas, za mrtvo vreme, u mrtvom gradu. Nagoveštaj svog nastupajućeg maglovitog putovanja, kada je preko Praga, Zagreba, Finiksa i Nјujorka konačno završio u Vašingtonu, čitamo u Mehmedinovićevoj poseti foto-laboratoriji jednog od svojih prijatelјa, koji širokom blendom snimao nervozne pokrete građana na praznim ulicama Sarajeva pod opsadom. Na fotografijama su se, stoga, videli samo tragovi sivog u stanju konstantnog iščezavanja, prilike koje su „povjerovale u san o nevidlјivosti“; nematerijalni subjekti i tela od magle.

U takvoj Mehmedinovićevoj tehnosimbolici ima nečega od poetike post-geografije. Vilijem Gibson je u dokumentarcu No Maps For These Territories(7) pričao o „sablasnom post-geografskom osećaju“ koji ga je obuzeo kada je bez ikakve legitimacije i uz jedan pritisak dugmeta video svoje stanje na računu u jednoj vankuverskoj banci, sa terminala u Santa Monici. „It struck me as miraculous“, komentarisao je prvi kibersvetski pisac. Mehmedinović je, sa druge strane, sasvim neoduševlјen tehnokomunikacionom premreženošću sveta. U najbolјem je slučaju ravnodušan, u najgorem tužan. Za njega, to je samo melanholična igra duhova-podvojenosti i „tijela od magle“:

Otišao sam do zgrade televizije. Stao sam pred kameru i govorio o umoru od rata, i o tome kako su u gradu učestala samoubistva. Moja slika i ono što govorim, videolinkom je direktno stizala u studio u Parizu. U studiju sjede gosti koji su govorili prije mene i govorit će poslije mene. To je sve što znam. Oni mene vide i čuju, a ja njih ne vidim i ne čujem. Taj optički nesklad između mene i svijeta traje već godinama. I više u tome ne nalazim ništa neprirodno.

Seobe koje će ubrzo uslediti za Semezdina Mehmedinoviće će u Ruskom kompjuteru biti zaista opisane kao avetinjske ekskurzije putnika koji je odvojen od prostorima kojima luta. Pisac koji će pola decenije kasnije svoje spiritualno hodočašće Amerikom prepisati u knjigu poezije, nevolјno će opisivati metropole koje su stajale na njegovom putu do iste. Siromašno će reći: „Ovo je znači ta Vltava Bedžiha Smetane“; drugom prilikom će dodati: „Prag je lijep grad. Malo je reći lijep“, i to će biti otprilike sve. Za Zagreb će napomenuti da nebo nad njim visi neobično nisko u odnosu na druge gradove, kao i da se hrvatska prestonica oholo ponaša prema svojoj velikoj reci, nezainteresovano je puštajući da teče negde na periferiji – i to će biti sve. Semezdin Mehmedinović će u svojim američkim knjigama tražiti mesta poput autobuskih stanica ili raskrsnica, na kojima bi iznova tražio stranosti na prostoru koji je inače odredio svojim domom, a u selidbama u Ruskom kompjuteru će se, upravo obrnuto, zadržavati na pričama o kafanama i bircuzima gde se, u nepoznatim gradovima, družio sa svojim bosanskim prijatelјima. Čak i dolazak u Ameriku za Mehmedinovića ne predstavlјa naročiti šok. Na aerodromu Finiksa ga dočekuje prijatelј sa devojkom iz Južne Afrike, koji ga odvodi u stambeni kompleks gde su inače pretežno smešteni bosanki emigranti(8). Tamo, jedan će starac izvlačiti antenu tranzistora i pomerati se u potrazi za mestom na kojem će uhvatiti signal Radija Bosne i Hercegovine, a deca („divlјa Bosančad“) će se jednom prilikom igrati tako što će, sa univerzalnim dalјinskim upravlјačem u rukama, ići od stana do stana i menjati televizijske kanale zbunjenim gledaocima. Odmah po dolasku, ruski kompjuter marke Zenit – čije je simbolike imena Semezdin Mehmedinović i te kako svestan(9), i onaj u kome su bile pohranjene piščeve bezimene crtice i skice o poratnom Sarajevu i potonjoj selidbi – menjaće svoju sliku na ekranu zbog nejednakosti između evropskog i američkog napona.

Ruski kompjuter je, dakle, emocijama i zapažanjima ujednačena knjiga, iako počinje u Sarajevu, a završava se u Vašingtonu. Mehmedinovićev mikrokosmos ostaje isti dok se pozornice menjaju(10). Time se tvori neka vrsta minimalističkog, možda čak protiv-putopisa, knjige o stranim prostorima koja o stranim prostorima gotovo da i ne govori, možda jer je autor suviše zauzet gledajući koji će mu od tih prostora biti najpovolјniji za novi dom („Sva hrana je preslatka“, žali se pesnik u svojim prvim danima u Finiksu; ono što bi za putopisce-turiste bila usputna opservacija veoma brine sarajevskog pesnika koji se, možda, pita da li će biti prinuđen da doveka soli svoj hleb). Semezdin na kraju knjige, onaj koji u subotnjem izdanju Vašington posta čita o piscima o kojima ništa ne zna, nije isti kao Semezdin koji je u Sarajevu čuo kako Vašington post najavlјuje njegovu, velikog bosanskog pesnika, emigraciju iz Bosne. Nije isti, ali jedan drugom sigurno deluju kao sopstvene aveti – „Sada, čitajući“, kaže Mehmedinović u uvodnoj reči, misleći pritom na tek otkriven tekst Ruskog kompjutera, „osjećam se kao stranac u vlastitom životu. Svi su mi opisani doživlјaji poznati, određena su mi osjećanja poznata, a u isto vrijeme čovjek koji je to pisao nije više ja“. Poput piščeve Amerike, i u dubini Ruskog kompjutera operiše tanan mehanizam duhova i Doppelganger-a. Po dolasku u Finiks, Mehmedinovića dočekuje razočarani sused koji je, slušajući najave o tome kako im dolazi najveći sarajevski pesnik, očekivao Abdulaha Sidrana. U nekom drugom delu Amerike, pisac na računarima studenata grafičkog dizajna vidi portret prijatelјa koga je sahranio još na prvim stranicama knjige, i koga je jednom sanjao u snu u kojem se čitav njihov grad urušio u ambisu i snegu. U Zagrebu mu je, kako se seća da je tek kasnije otkrio, večeru spremao japanski fotograf Araki Nobojuši (čije je najpoznatije delo Dnevnik sentimentalnog putovanja) – „ako nije, bio je to onda njegov blizanac sa istim imenom“. Natrag u Finiksu, piščeva žena je u antikvarnici kupila crno-belu fotografiju na kojoj je, zapravo, bila ona sama, ili makar neka Amerikanka koja ne samo da liči na nju, već nosi i njenu odeću.

Semezdin Mehmedinović će, na kraju (odnosno, u samom Ruskom kompjuteru, a ne u njegovom predgovoru), shvatiti da je i on postao samog sebe prikaza, makar u očima čitalaca koji ga, kao i ja, posmatraju kao Tekstualnog Semezdina, Semezdina Književnog Junaka. Jedna devojka je, naime, na književnoj večeri u Americi pitala da li pisac još živi u Sarajevu, na šta je usledio odgovor da on sada živi u Phoenixu, Arizona. „Nestala je sva uzbuđenost s kojom je pitanje postavila i udalјila se ne krijući razočarenje.“ Ta čitatelјka Semezdina zna samo kao književnog junaka, kao tragičnog Orfeja koji se iznova i iznova probija kroz ulice u gradu razorenom ratom – ratom koji je, takođe, samo zanimlјiva priča koju je čula na vestima. Razočaranje nastaje kada čitatelјka upozna duha tog sarajevskog pesnika, prikazu jedne književne priče, a Ruski kompjuter je čitava kolekcija pritajenih aveti koje su, valјda, sve došle iz nekakvog Sarajeva koje je postojalo i pre opsade. „Selidba je naš ritual“, završava Semezdin Mehmedinović ovu knjigu koja je, zapravo, sva satkana od sitnih, mističnih rituala prizivanja duhova koji bi piscu pravili društvo u njegovoj kući, gdegod ona na kraju jeste.

Aveti

(Prema knjizi Slovenska mitologija: enciklopedijski rečnik Svetlane Tolstoj i Ljubinka Radenovića)

Avet, avetinja, prikaza, duh:

Duše koje nisu našle puta u onaj svet, prerano umrli. Duh koji na putu straši lјude. Po predanjima, nalaze se na otvorenom prostoru, putu, raskrsnici, ili napuštenoj kući. Prikaze, po pravilu, ometaju kretanje lјudi, odvlače ih sa puta, pokušavajući da ih odvedu daleko od naselјenog mesta.

Po pretpostavkama, naziv avet potiče iz arapskog hayalet, „priviđenje“, ili tuskog afet, „nesreća“, „čudo“.

Sarajevo Farewell

U nezvaničnoj tetralogiji Semezdina Mehmedinovića, koju čine Sarajevo BluesRuski kompjuterDevet Aleksandrija i Autoportret s torbom, nikada ne saznajemo o Sarajevu izvan rata. U vreme kada počinje Sarajevo Blues („Durieux“, Zagreb, 1995), a to je već vreme opsade gde pisac pripoveda kako se provija skrovitim ulicama izbegavajući infracrvene zrake snajpera, Sarajevo postaje njegov anti-Rim: grad koji nije večan nego, u jednom trenutku, kao da prestaje postojati, a u kasnijim tekstovima, Sarajevo postaje ne grad ka kome svi putevi vode, već grad iz koga vode.

Sarajevo Blues je, vidimo, ratni dnevnik. Uprkos tome što je rat „mitsko vrijeme“, kao što Mehmedinović kaže, ova knjiga je lišena egzaltacija koje je pesnik pronalazio u stihovima Devet Aleksandrija. Tekstovi su u ovoj prozno-pesničko-esejističkoj zbirci rasuti, tromo zakrplјeni jedni za druge, kao da je rukopis na štampanje predat u jednoj od beskonačno mnogo neurednih varijacija; Sarajevo Blues je rasejana knjiga, i knjiga rasejavanja, a ono što je Mehmedinović kasnije pretvorio u poetiku pečvorka ovde je samo nehotični nered.

U tom mitskom vremenu primećujemo izvore Semezdinove duhografije, jer tada, ili on postaje avet Mehmedinovića-pre-rata, ili Sarajevo postaje ghost-town čije će odraze kasnije tražiti u duplikatima širom ovog, ili onog tamo kontinenta. Odlika Metropolisa je da je večito nepoznat, da se večito otkrivaju njegove kišne i suve zone – da se u njemu, kao što Semezdinović istražuje u Autoportretu s torbom, večito sreću nepoznati lјudi i otkrivaju nepoznati delovi grada. Sarajevo je čudovišan grad u Sarajevo Blues-u. Mehmedinović priznaje da se grad istovremeno smanjuje(11) i povećava, odnosno, da se u ratnom stanju veštičje otkriva njegova prethodno nepoznata geografija, poput brda Lapišnica, „brijeg za čije je postojanje znao mali broj stanovnika ovog grada (...) a odatle je poslata prva granata na Sarajevo“. U pesmi nazvanoj „Sarajevo“, pesnik vidi:

Sada je grad načet; rastvorene forme,
Sarajevo podseća na postmoderno djelo
fantastičnih razmjera.

U tom razbijenom gradu, polisu-fragmentu čiju će poetiku pratiti i u svojim knjigama skica i polutekstova, Mehmedinović polako počinje uočavati aveti koje će kasnije pogledom tražiti kuda god se bude našao. Pesnikova prijatelјica Anastazija Šubić pisala je tako duh-tekstove, nastavke tuđih knjiga kojima je bila opčinjena, poput Kunderine Nepodnošlјive lakoće postojanja, a pisanje duh-knjiga možda je upravo ono što je Semezdin Mehmedinović radio u svim potonjim delima.


(1) I Minesota i Arizona su američke provincije, sa tim što je perifernost Arizone i njoj sličnih zapadnih teritorija glorifikovana u slici Frontier-a, Granice američkog zapada, prostora koji je nosio konotacije budućeg progresa i pokoravanja onoga što leži Iza. Minesota je, sa druge strane, provincija lišena bilo kakve bajkovitosti ili mitske simbolike. U istom smislu se i Fargo, neznatni gradić po kojem je film dobio ime, razlikuje od Njujorka ili Los Anđelesa, metropolisa koji su obično pozornice kriminalističkog noira.

(2) Izuzimajući, recimo, roman Američki bogovi Nila Gejmena, u kojoj se kao novostvorena američka božanstva pojavljuju: boginja po imenu Medija, zatim gospodin Grad, gospodin Put, itd.

(3) Oktoihom „8 stvari o Kadilaku“ se završava Mehmedinovićeva knjiga Devet Aleksandrija. „Prvi je kadilak bio vječan“, reći će na početku svog promišljanja, implicirajući epsku savršenost kadilakovog mita o postanku, i davnu i legendarnu prošlost konzumerizma kada su se proizvodi pravili da traju... Poslednje reči, kojima se zbirka završava, glase: „Nisam slikar, ali vjerujem / Da se na hiperrealnoj slici svijeta / Može zasnovati američki misticizam“, povlačeći jasnu liniju između egzaktnosti američke stvarnosti i njene istovremene magičnosti.

(4) Lepu poetiku Mehmedinovićeve imažistike i ličnog egzistencijalizma čitamo u poemi „Ova vrata nisu izlaz“: „A lišće opadne u prvoj jesenjskom // Vjetru. U povodu krošnje i stabla / Imam konkretne zaključke o sebi // U svijetu“ – stihovi haikuolike sažetosti, svedeni na Izjavu, lišeni bilo kakve napadne refleksivnosti. Sličan motiv vetra i drveta pesnik će ponovo evocirati po dolasku u Vašington: „Ujutro sam izišao ispred zgrade a na ulici sam vidio oboreno stablo. Vjetar ga je sinoć iščupao iz korijena. Osjećam se dobro. Ovo je grad za mene.“

(5) U „Izložbi u Liftu“ se, tako, priča o konceptualnoj izložbi art predmeta američkog pesnika Frenka O'Hare koja se, na predlog samog Mehmedinovića, održala u – liftu. U jednom trenutku, dok su se oko lifta okupljali gosti, on se zatvorio, otišao na deveti, pa na dvanaesti sprat, pa u prizemlje. Kada se ponovo otvorio pred gostima, bio je potpuno prazan, bez ijednog O'Harinog crteža. „Ničega“, kao što reče pisac u poslednjoj rečenici pripovetke.

Tumačenje Mehmedinovićevih jednostavnih realističkih pričica, od kojih neke podsećaju na mini-pakovanja nekog, možda, Karverovog teksta, novorealističnog narativa izuzetno tečno konstruisanog jezika i jake ali neiskazane metaforike, jeste kompleksno. Sa jedne strane, „Izložba u Liftu“ je bizarna zanimljivost svakodnevnice, ona koja bi bila pogodan materijal za novoesejistiku blog-književnosti; sa druge, u njoj prepoznajemo elemente intertekstualnosti, autopoetike, ovog ili onog iskaza o prirodi umetnosti, i tako dalje. Mehmedinović je mistik u svom pisanju, pesnički prepisivač stvarnosti koji nikada sebi ne dozvoljava da svoje impresije istovremeno tumači, prepuštajući čitaocu radost čitanja i potonjeg dešifrovanja njegovih Slika.

(6) „U metrou, na putu do posla i u povratku kući: pišem. To je moje jedino vrijeme za pisanje. I ovu rečenicu upravo ispisujem i bilježnicu naslonjenu na torbu, u metrou.“ Povlačeći još jednu liniju između Prostora i Knjige, Mehmedinović će u jednom drugom citatu reći da „moje šetnje podsjećaju na bilingvalne knjige“.

(7) Ili, Nema mapa za ove teritorije. Dokumentarac je posvećen samom Gibsonu, i u celosti se odvija na zadnjem sedištu limuzine gde pisac, komforno okružen minijaturnim telefonima, tranzistorima, televizorima i modemima govori o svom viđenju modernog stanja sveta i kiberkulture.

(8) „Stigli smo na drugi kontinent, a kao da iz Bosne nismo izašli. Kad sjedim na stepeništu i žmirim, čujem kako se dječiji glasovi dozivaju na poznatom jeziku. U Bosni sam, samo su između ljudi narasla stabla naranči.“

(9) „Zenit (zenitizam) bio je umjetnički pokret između dva svjetska rata koji je Evropu doživljavao kao produžetak Balkana. Zalagali su se za balkanizaciju Evrope putem zenitizma. Prvi mjesec s laptopom proveo sam u iskrenoj identifikaciji sa zenitistima“; ima, dakle, divne pesničke simbolike u impresionističkoj slici Semezdina Mehmedinovića koji i u Evropi i Americi svoj dnevnik apsurda i kratkih priča piše na kompjuteru koji se zove Zenith.

(10) Dok se, od kaktusa do kaktusa, bude vozio pustom Arizonom, Mehmedinović će napisati: „Moja stvarnost nema nikakav intenzitet.“

(11) „Smanjuje se grad“, rekao je Mehmedinović, misleći pritom na to kako u telefonskom imeniku sada ima više mrtvih nego živih imena; Sarajevo, je takođe, grad koji samog sebe proždire, kao što se vidi u slici Sarajlija koji, podstaknuti strahom od zime, čereče i režu drva iz sopstvenih parkova. U takvom gradu čak je i umetnost – umetnost dekonstrukcije. Pesnik tako pamti kako je neko od polupane trafike napravio konceptualnu instalaciju tako što ju je ukrasio „koloriranim fotografijama Sarajeva“. Zanimljiv je i njegov tok misli o zamišljenom „tabako artu“, umetnosti pisanja pesama i fragmenata na kutijama od cigareta za koje tvornice duvana, u nedostatku materijala, koriste sav preostali materijal u gradu, od toalet papira do stranica knjiga („nikad nisam obraćao pažnju na prisustvo aliteracije u riječima duhan i duh“).

 

Semezdin Mehmedinović: Melankolija nepripadanja

Kemal Bašić, Sarajevske sveske, br. 45-46, siječanj-veljača 2015.

Nakon pauze od skoro deceniju, i zbirke poezije „Devet Aleksandrija“ (2002), Semezdin Mehmedinović objavio je knjigu svojevrsnih dnevničkih bilješki „Ruski kompjuter“ (2011.), a ubrzo nakon toga i zbirku mikro priča, prozno-poetskih crtica i ilustracija „Autoportret s torbom“ (2013.). Iako su objavljene u relativno kratkom vremenskom roku, između njih je vremenska distanca od oko petnaestak godina. Naime, Ruski kompjuter „pisan je u vremenskom rasponu od kraja avgusta 1995. do avgusta 1996. i predstavlja nenamjerni dnevnik selidbe, koji prati put Sarajevo – Prag – Zagreb – Phoenix – New York – Phoenix – Washington D.C.“ Zaboravljene bilješke, snimljene na floppy disk koji je u međuvremenu zastario, postale su igrom slučaja ponovo dostupne, a Mehmedinovićeva odluka da 'očisti suvišak' i objavi ih, rezultirala je knjigom koja pokazuje, iz potpuno unutrašnje perspektive autora/naratora, putovanje s jednog kontinenta na drugi i sve ono što već sama odluka za takvo putovanje u sebi nosi. „Autoportret s torbom“ na prvi pogled nema previše sličnosti sa „Ruskim kompjuterom“, u njemu Mehmedinović donosi slike američke svakodnevnice na koju je već naviknut i koju doživljava svojom, ali ono što neraskidivo povezuje ova dva naslova je vrlo slična estetska emocija, neka vrsta melankolije koja dolazi iz autorovog osjećanja svijeta.

U uvodu u Ruski kompjuter Mehmedinović kaže: „Odlazeći iz Sarajeva, na kraju 1995. godine, ja nisam mislio o tome kao o potrazi za novim mjestom koje ću trajno nastaniti, već sam odlazio kao 'turist', uvjeren da ću se, čim potrošim putničku radoznalost, vratiti. Čitajući sada ono što sam u to vrijeme pisao, otkrivam da je u jeziku, u onom njegovom sloju gdje progovara naše nesvjesno, moj odlazak, prije svega, bio potraga za novim mjestom, koje ću prepoznati kao svoje.“

Upravo ova potraga za novim mjestom koje će se prepoznati kao svoje jeste ono što je u centru Mehmedinovićevog 'dnevnika selidbe'. Tekst je formiran kao putovanje kroz različite prostore, hronološki niz situacija i događaja, od kojih često neki izvana izgledaju manje važni, ali se upravo u njima nalazi motivacija i snaga za pokret i nastavak putovanja. To je potraga za novim prostorom koji će se, barem u nekoj mjeri, poklopiti sa onim što je unutarnje biće onog koji traga. To poklapanje treba dovesti do transformacije prostora, koji je hladan i stran, u mjesto, koje je ispunjeno intimnim i zbog toga blisko. Tekst se formalno prekida na onim mjestima koja se mogu odrediti kao stanice putovanja, a to su različiti gradovi. Svaka od tih stanica, svaki grad, nosi sa sobom različita iskustva.

Tako, uvjetno rečeno, prvi dio, Sarajevo, pokazuje ambijent u kojem nastaje odluka o odlasku. Višegodišnja opsada uništila je grad kao mikrokosmos, a razumijevanje toga i svakodnevno ponovno suočavanje s tim dovode do umora, zasićenja, nakupljanja tereta kojeg se ne može tek tako osloboditi, a ipak, to oslobađanje uslov je za nastavak života. „Volio bih kad bi postojao neki bezbolan fizički način da se iz mene iznese ovo nešto što se cijeli rat skupljalo“. Odstraniti iz sebe to 'nešto', osloboditi se, na ovakav način nije moguće, ali je moguće iznijeti sebe iz jednog svijeta koji to 'nešto' stvara. Rat ne nestaje kada prestane pucanje. On ostaje tu, prisutan, živi u svojim rezultatima: prisutan je prostoru u kojem se obitava, a koji je ispunjen njegovim tragovima, ali, također, on je u odsutnome, u ljudima kojih više nema, bez kojih je nemoguće obnoviti onaj mikrokosmos koji se prepoznavao kao svoj.  

Naredne stanice putovanja, Prag i Zagreb, na različite načine su također povezane sa proživljenim iskustvom rata. One se u neku ruku mogu posmatrati kao mjesta iz kojih se, zbog distance, jasnije vidi šta je ono što se napušta i ostavlja. U Pragu se, kroz susrete sa poznanicima iz Bosne, pokazuje jedna vrsta opterećenosti etiketom ratne žrtve. Boravak u Zagrebu (čekanje američke izbjegličke vize) je na trenutke ispunjen nostalgijom. Ona dolazi iz dva izvora. Jedan je ambijent koji podsjeća na život u Sarajevu prije opsade, vrijeme provedeno s ljudima kojima se ništa ne mora objašnjavati. „Ujutro se sretnem s Miljenkom. Nekada on dođe kod Nenada, a nekad se nađemo u kafani. Tako počinjem svaki dan. Pijemo kafu i pričamo. I svaki put dođe trenutak kad se u razgovoru zanesem i tada krojim plan o budućnosti u kojoj nigdje nisam otišao.“ Drugi izvor nostalgije je u samom odlasku koji se čekao,  o kojem je već odlučeno. Kao da svijest o tome da se zaista odlazi pojavljuje tek kad se ljudi opraštaju. „Oprostio sam se sa svima. Miljenko je rekao: 'Zanimljivo. Ja sam mislio da se ovo nikada neće dogoditi'. A iskreno govoreći, i meni je ovo nalik na san: čekao sam da me neko autoritativnim glasom probudi: Vraćaj se kući! I da se spuštene glave vratim. Mi se hrabrimo uvjerenjem da o svemu sami odlučujemo. Ali mi ne donosimo važne odluke u svojim životima. Nama se život, mimo naše volje, događa.“

U Mehmedinovićevom doživljaju Amerike, novog svijeta u kojem se kreće ispočetka, prisutna je ideja o povratku kući, ali ona funkcionira samo kao neka vrsta utopije. Stvarni povratak uopšte nije izvjestan, ali se potraga za američkim domom odvija u skladu s idejom povratka. U Američkim gradovima u kojima boravi, on pokušava prepoznati nešto iz grada iz kojeg dolazi. On Phoenix, New York i Washington D.C., mjeri Sarajevom. U gradu koji ima najviše poklapanja, najlakše će se napraviti dom. To, ni slučajno, nisu samo vanjska poklapanja, već se radi o potrebi duhovnog doživljaja nekog prostora svojim. Ovo se čini kao jako važna stvar za očuvanje vlastitog identiteta, sveukupnosti onoga što čovjek jeste. Mehmedinović je emigrant (i to je, naravno, njegov identitet), ali pronaći način da ta činjenica ne bude ono što ključno određuje život, uslov je za slobodu. Ostati, u novom svijetu, sve ono što si bio, a uklopiti se, najteže je iskušenje emigranta. „Spuštam se niz Columbia Road do metro stanice, i svako jutro srećem mlade emigrante, tek pristigle iz Afrike. Znam to zbog toga što iz metro stanice izlaze bosi i nose cipele u rukama. Oni su našli svoj način da ostanu u sebi i svome svijetu, da zaštite svoju slobodu, a ja još nisam.“

Emigrantsko osjećanje nepripadanja kod Mehmedinovića se javlja kao motiv za promjenu, za nastavak kretanja i pronalazak  načina da se to osjećanje umanji, pri čemu spomenuta ideja povratka kući igra važnu ulogu. Kuća kojoj se želi vratiti ne poklapa se sa stvarnim mjestom iz kojeg se otišlo. Jer, upravo bi se druga vrsta osjećanja nepripadanja mogla pronaći u motivima za odlazak. To, dakle, nije grad, nego ideja grada, sačinjena samo od bliskih, poznatih stvari, onih koje se osjećaju svojima. Kao da geografska distanca i hladnoća novog svijeta imaju sposobnost da iz razmišljanja o domovini potisnu ružne slike, a naglase one koje su lijepe, gurnu u sjenu zaborava razloge zbog kojih se otišlo i stvore mogućnost da se to mjesto opet zove kućom. „Šta ja ovdje radim? Tražim grad u koji ću se naseliti, tražim mjesto koje ću prepoznati kao svoje. Tražim onaj gradski izlog u kojem ću prepoznati svoj odraz i reći: To si ti... A onda, postoje te vremenske zone kojih sam u posljednje vrijeme postao svjestan. Preseliti se iz Phoenixa u D.C., to znači biti za tri sata bliže Sarajevu. To bi bio prvi korak u povratku kući.“

Ruski kompjuter, već samom svojom formom dnevnika, postavlja se kao intimni razgovor, ispovijedanje autora samom sebi. Ova potreba za bilježenjem emigrantskog puta se može posmatrati i kao potreba za bilježenjem sebe, da bi se sutra, ukoliko se iz bilo kojeg razloga posumnja u svoje postojanje, to moglo provjeriti na papiru.

Autoportret s torbom, neobična je knjiga. Ova zbirka kratkih proza obogaćenih ilustracijama, kao što je već spomenuto, vremenski je više od deceniju daleko od Ruskog kompjutera. Ponovo se radi o književnosti koja je izrazito intimna, u kojoj je nemoguće odvojiti stvarnu ličnost autora od pripovjedača, ili razlučiti šta je od pripovijedanog stvarni događaj, a šta fikcija. No, ovakvo pisanje je obilježje Mehmedinovićeve književnosti, a razlog za to bi se mogao pronaći u činjenici da je on, prije svega, pjesnik –  i kad piše prozu – on ispisuje isključivo subjektivno osjećanje svijeta koji ga okružuje. Ova knjiga i jeste Mehmedinovićev književni autoportret, baš kao što je to, na drugi način, Ruski kompjuter. Dva autoportreta, između kojih stoji duži vremenski interval, nikako ne mogu biti ista. U ovoj knjizi nema više onog osjećaja izgubljenosti i nepripadanja, bar ne na način kakav je u Ruskom kompjuteru. Ovdje vidimo čovjeka koji je naučio živjeti u novoj zemlji, ali i uspio ostati u svom svijetu.  U kratkim proznim fragmentima opisuje se svakodnevnica. U tim opisima važno mjesto imaju sjećanja. Kao da se povlačenjem paralela između američkih i bosanskih situacija i događaja pokušavaju pomiriti dva svijeta kojima se jednako pripada. Ova sjećanja, ali i usamljenost, izvor su osjećanja melankolije koje prožima knjigu. „Naočale za čitanje pomažu da se odbranim od samoće. To je zbog toga što se s rijetkim prijateljima srećem u tekstovima. Ja živim ovdje, a oni žive u drugim zemljama, i na drugim kontinentima. (...) Naočale za čitanje drže na okupu ovo što je preostalo od moga svijeta.“ Književnost je neodvojiva od Mehmedinovićevog svijeta i važan oslonac njegove stabilnosti. Nije samo čitanje odbrana od samoće, već i pisanje. On piše da bi razgovarao, na svom jeziku, sa ljudima koji su daleko, ali koji ga razumiju. Književnost, dakle, funkcionira kao most kojim se ukida prostorna distanca. Pisanje o svakodnevnici, bilježenje onoga što se dogodi na ulici, metrou ili u podzemnoj garaži, način je da se uspostavi veza između materijalnog i duhovnog svijeta. Mehmedinović se osjeća ugodno u književnosti, prenošenjem svakodnevince u književnost i nju čini ugodnijom. On posmatra svijet oko sebe i prenosi u tekst svoje viđenje tog svijeta. Isto čini i crtežima koji prate tekstove. Jezički doživljaj čitaoca, zahvaljujući često neobičnim ilustracijama, dobiva i dodatnu dimenziju.

Ruski kompjuter i Autoportret s torbom knjige su koje odišu melankolijom. Ta melankolija dolazi iz svijesti o tome da se više nigdje ne može potpuno pripadati. Zbog toga se Mehmedinović osjeća kao stranac u zemlji iz koje je otišao, jednako kao i u zemlji u koju je došao. On je stranac svuda osim u književnosti. I on je našao način da ostane svoj i u svom svijetu, da zaštiti svoju slobodu, kao i oni afrički emigranti iz Ruskog kompjutera.