August

Special cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Patricija Horvat

  • Broj stranica: 384

  • Godina izdanja: 2017.

  • ISBN: 978-953266901-5

  • Naslov izvornika: Augustus

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 475 g

Roman kojim je John Williams, autor kultnog Stonera, osvojio najznačajniju američku književnu nagradu National Book Award priča je o životu utemeljitelja Rimskoga Carstva Gaja Oktavijana, povijesti znanog kao August. Ravan klasicima Ja, Klaudije Roberta Gravesa i Hadrijanovim memoarima Marguerite Yourcenar, Williamsov August nije samo iznimno mudari dramatičan portret čovjeka koji od boležljiva mladića postaje tridesettrogodišnji gospodar svijeta, ili ostarjeli vladar koji se zbog Rima odriče onoga što mu je najmilije – on je i zadivljujuća freska u kojoj Williams oživljava jedan od najuzbudljivijih djelića svjetske povijesti: razdoblje od smrti Julija Cezara do posljednjih Augustovih dana, sa svim njegovim ratovima i razdorima, najistaknutijim protagonistima, državnicima, umjetnicima i ratnicima.

Služeći se epistolarnom formom, u kojoj se svi glasovi – veličanstveno – na kraju sklapaju oko glavnoga lika, August je konačna pobjeda pisca koji je napokon prepoznat kao velikan američke književnosti.

“Najbolji povijesni roman američke književnosti.” -The Washington Post

“Iznimno vješto i suptilno John Williams ne samo da oživljava drevni Rim i osnivača njegova carstva već nam i pokazuje kako taj strani i daleki svijet može osvijetliti naše živote danas.” – New Statesman

“Roman nevjerojatna raspona i zadivljujuće minucioznosti koji ni u jednome trenutku ne žrtvuje jedno na račun drugoga.” – Financial Times

“Williams je stvorio neodoljivo, psihološki uvjerljivo književno djelo – dosljedan, vrsno napisan portret.” – The New York Times

“Iznimno vješto i suptilno John Williams ne samo da oživljava drevni Rim i osnivača njegova carstva već nam i pokazuje kako taj strani i daleki svijet može osvijetliti naše živote danas.” – New Statesman

“Roman nevjerojatna raspona i zadivljujuće minucioznosti koji ni u jednome trenutku ne žrtvuje jedno na račun drugoga.” – Financial Times

“Williams je stvorio neodoljivo, psihološki uvjerljivo književno djelo – dosljedan, vrsno napisan portret.” – The New York Times

Roman o prvom rimskom caru koji se obraća i suvremenom građaninu

Tanja Tolić, Najboljeknjige.com, 10. 11. 2017.

 "Ako u ovoj knjizi postoji istina, ona je u većoj mjeri istina fikcije nego istina povijest." Zapisao je to u napomeni na početku svojega romana "August" John Williams prije četrdeset pet godina. Dijalektičar bi pitao što je uopće istina povijesti: svijet se ne može dogovoriti ni oko istine posljednjih pola stoljeća, koliko je prošlo od prve objave "Augusta", kako bi se mogao dogovoriti oko toga što je bila istina prije dvije tisuće i nešto godina, u vrijeme kad se zbiva ova priča o osnivaču Rimskoga Carstva? Postoji li uopće istina mimo istine fikcije, bila ona književna ili osobna?

Ako protok vremena i ne donosi istinu, svakako donosi utjehu. Sve što danas živimo, već se odigralo, nerijetko se čini da se odigralo i bolje. Povijest prije Krista odigravala se kao u kakvoj grčkoj drami: svi su junaci uzvišeni, patosa ima čak i kad padaju, sudbina je jasno zacrtana, muškarci i žene bića su dužnosti, o svima se može ispričati priča.

"August" je veliki američki roman (nagrađen svojedobno National Book Award) koji se uopće ne bavi Amerikom, nego antikom; nasljeđem na koji se Amerika ne može pozvati jer je na krivom kontinentu. Ruku na srce, ne može ni Europa, barem ne u direktnom kontinuitetu, jer je barbarski srednji vijek u velikoj mjeri istjerao iz nas uljuđenost - donio nam je naciju, ali je "uništio" civilizaciju. Preostaju nam, dakle, knjige iz antike; knjige u simboličkom smislu, jer više govorimo o glinenim pločicama, papirusu i pergamentu. Europska kultura vraćala se mnogo puta na antiku kao na stvaralački izvor.

Koliko dugujemo tim Rimljanima, vidi se, recimo, u Splitu. Krajem III. i početkom IV. stoljeća izgrađen je rimski akvadukt za opskrbu Dioklecijanove palače vodom iz rijeke Jadro. Taj vodovod dužine devet kilometara ubraja se u prve vodovode na području Hrvatske, a i danas se akvadukt i tuneli rimskog vodovoda upotrebljavaju za opskrbu grada vodom. Sad se prisjetiti skandala s neispravnom vodom za piće u zagrebačkim naseljima Vrbani i Špansko i bit će vam jasan taj prekid u civilizaciji. Na stranu sad što bez Rimljana ne bismo imali ni gradove.

John Williams, veliki američki pisac s četiri romana, od kojih je svaki kao da ga je napisao drugi autor, nabasao je na priču o Augustu slučajno. U rijetkom intervjuu koji je dao 1985. godine Bryanu Woolleyju, a koji spominje John McGahern u predgovoru američkom izdanju romana, navodi se kako je psiholog i pisac Morton Hunt svojedobno pokazao Williamsu rukopis svoje knjige spremne za tisak, "A Natural History of Love" - popularno napisanu povijest različitih stavova o ljubavi, od vremena stare Grčke do suvremenosti. Dok su razgovarali o knjizi, Hunt je Williamsu ispričao priču o Augustu koji je imao kćer, Juliju. Nju je August silno volio, ali ju je svejedno izgnao i zatvorio kako bi spasio Carstvo jer je prekršila zakone o braku i preljubu koje je August nekoliko godina ranije predložio, a Senat usvojio.

Priča o ocu i kćeri fascinirala je Williamsa. I tu dolazimo do zanimljivog otkrića: iako naoko potpuno različiti, Williamsovi romani uopće nisu toliko nepovezani kao što se čini. Williams i Hunt razgovor su vodili prije nego što je Williams počeo raditi na "Stoneru" (1965), a nakon njegova romana "Butcher’s Crossing" (1960). Središnji sukob u "Stoneru" kreće se upravo oko Stonerove kćeri – oko toga kako je glavni junak odgoj djeteta prepustio svojoj supruzi, kako kćer nije zaštitio od majke zlostavljačice, kako je smiraj u vezi kćerine sudbine doživio tek kad je otkrio da mu dijete ipak ima utjehu – alkohol. To je centralna točka romana; otac koji je potpuno podbacio iako je mislio da kćer štiti time što ostaje u braku u kojem nema ni poštovanja ni ljubavi.

Istražujući Augustovu sudbinu, Williams je otkrio da je povijest izbrisala Juliju; što je više čitao o prvom rimskom caru, toga je više zaokupljivala ideja o "podvojenosti između javnih dužnosti i osobnih želja i potreba". Razložen na sastavne dijelove, "August" je možda najviše priča o ocu koji je spasio kćer tako što ju je izdao. I obratno.

U intervjuu Woolleyju, Williams je objasnio i zašto se odlučio za epistolarnu strukturu romana. "August" je, valja to reći čitatelju, potpuno različit od "Stonera". U "Stoneru" priča ide pravocrtno, kronološki, u "Augustu" se skače kroz vrijeme - malo pratimo cara mladića, malo svjedočimo o njegovim izazovima u zreloj dobi; u "Stoneru" je pripovjedač jedan, o Augustu svjedoče njegovi bliski prijatelji, povjesničari, zaplotnjaci, suvremenici i anonimci (sam August progovara tek na kraju, iako bi po meni roman funkcionirao i da je vječno šutio).

Williams nije želio napisati povijesni roman, niti zvučati kao da je ispao iz holivudske epopeje Cecila B. DeMillea. Ljudi o kojima je čitao dok ih je istraživao zvučali su stvarno, kao da su njegovi suvremenici. A Rimljani su, to znamo, voljeli pisati pisma; Ciceron bi, primjerice, dnevno napisao osam, deset, pa i dvanaest pisama. Rimska poštanska služba u najmanju je ruku bila jednako dobra kao današnja. Pa je Williams odlučio da će njegovi junaci sami govoriti u svoje ime. Ta je epistolarna forma – čitav roman sastavljen od pisama! – toliko živa da se čitatelju povremeno čini kao da čita visokostilizirani antički trač, u svakom slučaju impresivni pastiš.

Ako ste kojim slučajem čitali Horacija, Ovidija, Vergilija, Propercija i(li) Tibula, ovdje ćete ih upoznati u drugom svjetlu i drugoj književnoj formi. Neki od njih i sami se direktno obraćaju čitatelju, o drugima se govori, no svi su važni akteri rimske književnosti Augustove ere, prvenstveno zahvaljujući Augustovom prijatelju Gaju Cilniju Mecenatu koji je već tada znao koliko je važno da umjetnost podupire politiku.

No "August" je, kako je zamijetio John McGahern, i roman koji govori o tome kako promijeniti vlastiti karakter – kako oblikovati sebe da bi se oblikovao svijet. Williams na jednom mjestu piše (o Augustu): "Čovjek je kao svaki drugi. Postat će ono što će postati, ovisno o snazi karaktera i slučajnosti koje mu donese usud." "Savjeti" u knjizi dobri su i za suvremenog građanina, malo se toga, očito, mijenjalo kroz povijest u ljudskoj duši: "A ako mene pitaš, moralist je najbeskorisnije i najsramotnije stvorenje koje postoji. Beskoristan je zato što troši energiju na donošenje sudova umjesto na stjecanje znanja, jer suditi je lako, a znati je teško. Sramotan je zato što njegovi sudovi odražavaju viziju njega samoga, koju zbog svojega neznanja i gordosti želi nametnuti svijetu."

Augustove slavne posljednje riječi bile su: "Jesam li dobro odigrao ulogu? Onda plješćite dok odlazim!" Govore o čovjeku dovoljno prisebnom i samokritičnom da i u trenutku smrti zna da, ako postoji istina, ona je u većoj mjeri istina fikcije nego istina povijest. Slijedom toga, Williamsov "August", iako u potpunosti izmišljen, možda je doista (bio) stvaran.

U "Augustu" ćete vjerujem uživati, dobrim dijelom i stoga što ćete ga čitati u izvanrednom prijevodu Patricije Horvat, prevoditeljice s engleskog jezika koja je prevela i "Stonera". U "Augustu" je izvela baš čaroliju, u velikom stilu u hrvatski je jezik vratila imperfekt i aorist, glagolske oblike koji se gotovo više ne koriste u govornom jeziku, a kad se koriste u pisanom, rijetko se koriste ispravno jer ih malo tko više zna. Srela sam Patriciju Horvat jučer na Interliberu, otkrila mi je da je, prevodeći "Augusta", čitavo vrijeme pored sebe držala tablice s nastavcima za prošlo nesvršeno i svršeno vrijeme.

Tako se rade dobre knjige. Vrijedi i za prevoditeljicu, i za pisca.

Dio zaboravljenog vremena kad su postavljeni temelji današnjega svijeta

Neven Vulić, Globus, 30. 11. 2017.

Bez obzira na činjenicu da je planet Zemlja star 4,5 milijardi godina, i što vrsta Homo sapiens postoji minimalno 50 tisuća godina (a možda i 300 tisuća), najvažniji dio naše povijesti i civilizacije zbijen je u posljednjih 6-7 tisućljeća.

Međutim, ovisno o tome koga se pita, najbitniji povijesni događaji mogu biti sasvim nedavni: 9/11, pad Berlinskog zida, svjetski ratovi, reformacija ili možda Gutenbergov tiskarski stroj; bez obzira na sve ono što je tim događajima prethodilo i pobudilo ih.

Iznimno, ali i zaboravljeno civilizacijsko postignuće svakako je i davni “pax Romana” (27. pr.K. – 180.), period unutrašnjeg mira koji se za vrijeme Rimskog Carstva protezao kroz dva stoljeća. Sâm naziv prvi put koristi Seneka Mlađi 55. godine, a odnosi se na razdoblje nakon što je Gaj Oktavijan, poslije poznatiji po počasnom imenu August, porazio Marka Antonija i Kleopatru u bitci kod Akcija, 2. rujna 31. godine pr. K., i uskoro postao prvi rimski car.

Zapadna povijest 

Zbog Augusta je veliko carstvo, usprkos krvoločnim nagonima i posve naviklo na učestalu borbu, prihvatilo unutarnji red i slogu. Iz tog doba relativnog mira izravno potječu naši zakoni, odlično organiziran cestovni sustav, moderna pošta, odvodi, ali i mnoge druge inovacije. Tako su postavljeni temelji današnjega svijeta.

O veličini Rimskog Carstva dovoljno govori podatak da je sadržavalo više od 20 posto tadašnje svjetske populacije, a u zenitu, 117. godine, prekrivalo je pet milijuna kvadratnih kilometara. Grad Rim postoji već 28 stoljeća i smatra se jednim od najstarijih stalno naseljenih područja Europe, kolijevkom zapadne civilizacije, a po nekima i prvim metropolisom. Usporedbe radi, u vrijeme cara Augusta, recimo, 25. godine prije Krista, u Rimu je, po nekim procjenama, već živjelo oko milijun ljudi. Urbano područje Pariza tek je oko 1835. imalo toliko stanovnika, a London nešto prije, nakon 1801. godine.

Rimska priča američkoga pisca Johna Williamsa otvara se ubojstvom Julija Cezara i potragom mladog Oktavijana za osvetom. Williams odabire jako zahvalnu narativnu premisu i posvećuje se ključnom dijelu zapadne povijesti i početku našeg doba, povremeno kronološki intervenirajući u povijesne događaje i malo ih premještajući kako bi priču učinio tečnijom.

Tri knjige

Sastavljen od triju knjiga, roman “August” niz je kronološki razbarušenih pisama u kojima se pripovjedači stalno izmjenjuju. U prostore između biografske fikcije i povijesne fakcije umetnuta su romaneskna promišljanja i biografski detalji svakog važnijeg protagonista, no naglasak je na Augustu i njegovim najbližim pratiocima.

Cara pratimo od adolescentskih dana: boležljivog, ali intelektualno spretnog, ambicioznog i odlučnog mladića koji će već s dvadesetak godina postati trijumvir, a s 36 prvi rimski car kojega će rimski Senat počastiti titulom Imperator Caesar Divi Filius Augustus. Augustov životni put pripovijeda više glasova, što je u globalu vrlo dobro izvedeno. Progovaraju velikani poput Cicerona, koji će tragično skončati, i Vergilija, a suha faktografija posve je razbijena stalnim propitkivanjima Augustovih političkih i prijateljskih odnosa.

“Koliko već dugo živimo rimsku laž? Otkad pamtim, jamačno; možda i mnogo godina prije”, zabilježit će u jednome od pisama Julije Cezar, čovjek koji je Gaja Oktavijana, budućeg Augusta, posvojio i smatrao ga svojim nasljednikom. U Cezarovo doba skaredni rimski moral klanjao se bogatstvu i tjelesnim užicima, što će August kasnije pokušati promijeniti i zakonom o zabrani preljuba, a rezultirati i carevom osobnom tragedijom. Augustova kći Julija, koja od iznimno inteligentne mlade dame postaje pomalo ohola jer je tretiraju kao božanstvo, nesvjesno sudjeluje u pokušaju atentata na svog oca, a na kraju je protjerana zbog preljuba s jednim od urotnika.

Posljednja, treća knjiga romana, uglavnom je posvećena fikcionalnom, već ostarjelom Augustu, koji, “ako pravilno igra ulogu koja mu je namijenjena, jednostavno mora vidjeti život kao komediju. Jer njegove se pobjede i porazi stapaju u jedno, i u jednakoj su mjeri povod za ponos i stid…” U to vrijeme, kao što su prijetili i ranije, “Germani čekaju na sjeveru, Parti na istoku, a neki drugi negdje izvan granica koje još nismo pojmili”. “Vrijeme će uništiti Rim”, carev je zaključak.

Antičko doba

Amerikanac John Williams (1922. - 1994.) postao je u Hrvatskoj prilično popularan zbog prošle godine objavljenog “Stonera” (1965.). Dirljiv roman o fakultetskom profesoru Williamu Stoneru postao je svojevrsni hit, možda zato i što je posve lišen pesimistične šopenhauerovske perspektive. Posve zaboravljen, taj odlični tekst kod nas je otkriven tek prošle godine, s odmakom od pola stoljeća.

Kad govorimo o sudbini tog romana, i kad govorimo o njegovu sadržaju, naizgled se može raditi o tužnoj priči, ali i sâm autor tvrdi kako svog fakultetskog protagonista smatra pravim junakom koji je živio bolje od većine ljudi, premda je bio nesiguran u plodove svoga rada. “Mislim da se sve svodi na ono što sam pokušao izraziti u ‘Stoneru’. Morate sačuvati vjeru. Važno je nastaviti tradiciju, jer tradicija je civilizacija.”

I upravo se u tim Williamsovim riječima može pronaći autorov motiv i zainteresiranost za antičko doba i razlog za pisanje romana o prvom rimskom caru, Augustu. A zbog “Stonerova” uspjeha nimalo ne čudi što se zaprešićka Fraktura za nedavno minuli Interliber potrudila predstaviti autorov idući roman “August”. Ali, mnogi će postaviti pitanje kako se on nosi s tako uspješnim prethodnikom.

John Williams, kako u pogovoru navodi Daniel Mendelsohn, imao je tešku zadaću da ne promaši povijesni kontekst i ne stvori “Kissingera u togi”, u čemu uspijeva. Augustov život skladno je i dinamično predstavljen, s njegovim strastima, usponima, padovima i staračkim relativiziranjem osobnih uspjeha, što se otkriva u posljednjim Augustovim zabilješkama kojima se ostarjeli imperator oprašta od života.

Sve u svemu, “August” je ambiciozan roman čiji je najveći problem kontekstualan: njegov prethodnik – “Stoner”. U pogovoru se spominje kako je “August” Williamsovo “najpreciznije djelo”. Meni on međutim nije ni najšarmantniji ni najuspjeliji Williamsov roman. To je neosporno “Stoner”. Mimo te dileme, “August” je ozbiljno povijesno štivo, ali istodobno i svojevrsna napetica za intelektualno znatiželjne.

Povremeno malo zamara pomalo umjetnim uzvišenim stilom, ali vješto nam pruža intrigantan dio zaboravljene povijesti koja nas je dobrano oblikovala, i o kojoj treba govoriti i s kojom se treba upoznati, bez obzira na mjestimična čitalačka nezadovoljstva koja nastaju u srazu s njegovim prethodnikom.

Amerika u Rimu vidi sebe

Dragan Jurak, Novosti, 18. 12. 2017.

John Williams je ‘Stonera’ objavio 1965., kritike su bile vrlo dobre i odlične, ali prodaja nikakva, mizerna, na internetu se spominje brojka od dvije tisuće inicijalno prodanih primjeraka. U roku od godinu dana roman je nestao iz knjižara i zaronio u sjenu američke književnosti. U toj titanikovskoj tami ostao je gotovo četrdeset godina. Sve do novog izdanja iz 2003., i onda još jednog iz 2006… Danas je ‘Stoner’ klasik. No šezdesetih je bio teški demode. Nije ni čudo. Koga je u vrijeme seksualne revolucije, desetljeću Freuda, Marxa i Beatlesa, mogla zanimati priča o životu jednog, ni po čemu osobitog profesora, prosječnog, ali marljivog, s malograđanskom suprugom, s kojom je cijelog života bio u nesretnom braku, i voljenom ljubavnicom koje se odrekao zbog profesure?

Šezdesete su ‘Stonera’ zagrizle i odmah ispljunule. Nije to imalo veze s kvalitetom romana. U vremenu koje je fetišiziralo mladost i brzo izgaranje, iznad svega bunt, Williams je pisao o starenju i polaganom sagorijevanju. I odustajanju. Ali s ‘Augustom’, povijesnim romanom o Gaju Oktavijanu, prvom rimskom caru, stvari su bile drugačije. Rim je u Americi uvijek u modi. Amerika obožava rimsku organizaciju, pragmatičnost, vojnu moć, globalnu dominaciju. U Rimu Amerika vidi samu sebe, u Rimu pokušava vidjeti svoju sudbinu. Ono s profesorom nije imalo šireg odjeka. No povijesni roman o caru Augustu se čitao. Dapače, sve je pogodovalo ‘Augustu’, objavljenom 1973. i odmah nazvanom ‘najboljim povijesnim romanom američke književnosti’. U Bijeloj kući na vlasti je bio Nixon, valjala se afera Watergate, a pitanja autokracije, skretanja republike u carstvo i diktaturu bila su više nego aktualna. Jednostavno, ‘Augusta’ je bilo teško previdjeti, zaobići, preskočiti. I slijepci bi se popiknuli na njega, na njegovu temu; njegovu psihološku kompleksnost, igre moći i igre ljubavi; na njegovu epistolarnu formu kroz koju progovaraju deseci povijesnih ličnosti, umnažajući razmjere povijesnog s razmjerima intimnog.

Williams nije htio pisati Augusta kao ‘Henryja Kissingera u togi’, no sedamdesete su se prepoznale u romanu, ‘Augusta’ ne treba otkrivati, ni ponovo otkrivati, on ima svoje mjesto u muzeju velikog američkog romana, tu su i interpretacije i nagrade, tu je sve poznato, i tekst i kontekst. Kako je ušao u Panteon, tako je i ostao u njemu. ‘Stoner’ je fulao sezonu, ‘August’ je za sve sezone. Trump u Bijeloj kući i ‘skretanje’ Amerike otvaraju mu novi kontekst. Ključno pitanje romana, u povijesnom smislu, jest ono Augustove ostavštine. Car je donio Rimu četrdeset godina mira i prosperiteta. Ali onda je uslijedio upravljački potop. Nakon Augusta dogodile su se ‘Tiberijeva grubost, Kaligulina čudovišna okrutnost i Klaudijeva nesposobnost’. Zbog čega posljednji Augustov liječnik u posljednjoj rečenici romana sve nade usmjerava prema novom caru: ‘…budimo zahvalni na činjenici da će on vladati u svjetlu tvoje mudrosti i vrline i molimo se bogovima da Rim, pod Neronom, naposljetku ostvari san Oktavijana Cezara.’

Da san, da Neron… Od slave i veličine do groteske i zgarišta. Ali lako bi nama bilo da se sudbina našalila samo s Augustovim nasljednikom. Ni Obama tu nije puno bolje prošao…

Svijet je bio njegova pjesma

Damir Ovčina, Impruva.ba

Na sjeveru čekali divlji da ne mogu divljiji Germani. Na jugu pijesak beskraja Afrike. Na zapadu more jače od brodova a na istoku nepojmljiva Indija. Stizale glasine da ima i još dalje zemlje s ogromnim zidom protiv tamošnjih barbara. Rim u centru svijeta. U njemu svašta ljudsko. Borilo se za vlast pare moć ne birajući čime. Svijet se i njima doimao star i umoran. U otimanju oko vlasti isplivao poslije ubistva Julija Cezara Gaj Octavijan Cezar nazvan August. Ojačao carstvo. Kroz državu se razvila civilizacija pa i kultura. Od mase dokumenata koliko i od svog poznavanja svijeta i čovjeka i zamišljanja, dugo slabo priznati i poznati američki pisac John Williams sastavio roman hiljadu devetsto sedamdeset druge. Prevela ga Fraktura i objavila nedavno. Eno ga i na Amazonu za desetak dolara u originalu zapakovan spreman čitljiv skoro neizbježan u pokušaju shvatanja prolaznosti vlasti države čovjeka. U Augustu kroz pisma govore svjedoci. Pišu usputno kako je i šta bilo u njihovim iskustvima i razumijevanju oživljavajući tako rimsku imperiju u njenoj složenosti pa i zasićenosti. I kad se nije znalo ima li svijet kraja slične muke se mučile. Williams vješto stvara oblik kroz koji sirova građa života i povijesti osvještava i potiče današnjeg i budućeg čitaoca da vidi davno i nepoznato kao živo i poznato. Skoro blisko. Amerikanac daje detalje kojima postiže uvjerljivost bez napora. Njegovi likovi nisu puke maske kroz koje je propuštena silina dokumentarnog. Njihova razmišljanja strahovi nade date su stvarnim i uvjerljivim. Postavljeni su tako da je to tako i moglo biti. Masa izvora potopljena je duboko u njihovo iskustvo i daje snagu ali ne ometa priču. Tako se složenost rimske države koliko i doživljaj svijeta likova koji se samo naznačavaju sakriveni iza svojih i tuđih pisama nenametljivo i glatko ocrtavaju u samouvjereno napisanom romanu. I kad August pred smrt piše prijatelju sažetak svog razumijevanja prolaznosti i brutalnosti svijeta s iskustvom onoga koji je vidio i učinio kao rijetko ko, nekog ko poslije sve moći svijeta osjeća najviše nemoć, to pismo puno smirenosti i jasnoće govori o svakom čovjeku koji misli i svakom vremenu gdje se jedino tehnologija i proporcije mijenjaju ali ljudi u svojoj nasilnosti lakomosti strahu ipak samo sporadično žive oslobođeni zla i zaglupljenosti. I kad danas pisma do Damaska Afrike Atlantika stižu u djeliću sekunde a Augustu nepojmljivo zaostali i nasilni Germani pronose nasljeđe njegovog djela valjda više nego drugi, zlo tamo i vamo raste kao da će preplaviti svaku ljudskost za minut. Williamsov August je razumio da će vrijeme, najveći neprijatelj carstva i čovjeka, smrviti svaki napor pravljanja države oblikovane da zaštiti čovjeka od zaostalosti i divljaštva.

Smirenom promišljenošću ispisanošću posvećenošću Williams je približio i stvarnost Amerike polovinom dvadesetog vijeka. U danas poznatom romanu Stoner on lagano gradi prikaz jednog života prateći ga od seoskog mukotrpnog djetinjstva preko univerziteta i prividno beskrajne obećavajuće svijetle mladosti do braka kao nade pa izazova i pada do pakla i dalje do bolesti smrti zaboravljenosti. Stonerova ispravnost strpljivost posvećenost poslu kakav god on bio, ipak ga čine herojem u mraku braka s jednom mahniturom, u neuspjehu da se iz toga spasi, da spasi i vlastito dijete, da otjera od sebe pokvarenost, spletkarenje, jad fakultetske ološi. Williams bez napora približava i tjera na uosjećavanje u svakoj vješto stvorenoj situaciji, od slike izmučenih roditelja sagnutih nad zemljom do postepenog pretvaranja braka u logor a života u trpnju. Uvjerljivo snažno a nenametljivo Amerikanac uvlači čitaoca duboko u stvoreni svijet. Tako se lažnost uloge majke kao zaklona za teroriziranje muža koliko i manijakalnu birokratsku ambicioznost glupana imenovanog Lomax koji pod firmom profesora književnosti gadi i život a kamoli književnost svakom u blizini daju tako da se jasno vidi i ovaj naš svijet sa svojim lažnim ulogama lažnim profesorima lažnim i nedoraslim majkama i očevima, bezveznost takve vrste iščitava u ponoći svoje jasnoće a da to pisac nikad nije ni vidio ni čuo. A to je šta književnost može. Da prikazujući detaljno i uvjerljivo svoje osvijetli drugo i samom piscu nepoznato. Skoro sve. Ovdje bjelosvjetsku malograđanštinu kao pervertiranu pristojnost a školstvo kao karikaturu potrebe za znanjem kao spasenjem kao stubove savremene svjetske gluposti i bezveznosti. U Augustu i Stoneru Williams samosvojno od bliskog čini opće a od dalekog blisko tjerajući nas da suosjećamo i s anonimnim američkim profesorom a na trenutke i s Ciceronom i Augustom, s Livijom i Vergilijem. Stoner je u svojoj složenosti a čitljivosti i ostvarenosti i usputna a snažna i nezaboravna slika zla sakrivenog porodicom i institucijama i otpora čovjeka pristojnošću i posvećenošću koje ga čine nepobjeđenim a August je freska svijeta, njegovog i našeg, oživljenog oko čovjeka kojem je svijet bio njegova poema.