U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
Atlas života III.
39,68 € / 298,97kn
Tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 1008
-
Datum izdanja: ožujak 2013.
-
ISBN: 978-953266466-9
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 1 080 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 39,68 € / 298,97 kn
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 33,20 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Zapisi Dubravka Detonija Atlas života jedno su od najzanimljivijih štiva koje se pojavilo u posljednjih nekoliko godina. Maestralno napisan, s mnogo referenci, glazbenih, filozofskih, literarnih i kulturoloških u najširem smislu te riječi, ovaj se rukopis čita bez zastajkivanja. Jednako kao i svojom glazbom, Detoni svojim pisanjem potpuno zaokuplja pozornost čitatelja uvlačeći ga u svoj svijet bez mogućnosti da se od njega otrgne. Atlas života jedan je od onih rijetkih rukopisa koji nastaju cijeloga života, a koji se u svojoj punini i dubini rastvara tek kada se sve bilježnice nađu na jednome mjestu, kada usisavaju snagom svojih rečenica, metafora, poredbi, jednako stilom kao i sadržajem. Atlas života bez dvojbe ide u red onih književnih djela koja se čitaju i od korica do korica i nasumce, kakva su pisali velikani svjetske književnosti, poput Dnevnika Witolda Gombrowicza.
Dubravko Detoni u Atlasu života kreće od glazbe, dakle od univerzalnog jezika, da bi kroz jezik i misli koje prezentira i ispisuje u zapisima ponovno stvorio univerzalni jezik što plijeni čistoćom misli i pogleda. Prepun finoga humora i začudnih obrata u tek nekoliko rečenica, Detoni je ispisao istinski Atlas života. Treća knjiga, s podnaslovom Zapisi o vječnosti, ujedno je i posljednja.
“Da književnice vladaju svijetom, on bi bio mnogo bolji”
tportal.hr, Gordana Kolanović, 20.3.2013.
S Dubravkom Detonijem, skladateljem i piscem, razgovarali smo o trećoj knjizi 'Atlas života', o glazbi, životu, svemiru, slučajnostima, domaćoj književnoj sceni i novoj knjizi radnog naslova 'Nakon čitanja Andersena'.
Nakladnik Fraktura posljednjih nekoliko godina serijalizira dva temeljna književna djela svjetske književnosti – 'Čovjeka bez osobina' Roberta Musila i 'Josipa i njegovu braću' Thomasa Manna. No tim velikim poduhvatima ravnopravan je i Frakturin niz domaćeg književnika i glazbenika Dubravka Detonija koji je upravo objavljenom trećom knjigom svojih dnevničkih zapisa zaokružio cjelinu nazvanu 'Atlas života'. Sa spomenutim svjetskim klasicima Detoni se može mjeriti obimnošću (svaka knjiga njegove trilogije ima između 500 i 1000 stranica) i književnom monumentalnošću.
Osim što je izniman 'avangardistički' skladatelj, Detoni je i autor mnoštva knjiga (pjesničkih i glazbeno-esejističkih zbirki, slikovnica...), no vjerojatno će upravo 'Atlas života' biti njegov književni magnum opus. Taj niz dnevničkih zapisa (nastalih između 1990. i 2010) nije uobičajena dnevnička literatura, nego je zbirka kratkih, čudesnih, često začudnih, uvijek inventivnih književnih 'eksplozija' koje su Detoniju omogućavale da, poput Atlasa, na svojim plećima lakše nosi 'težinu' vlastita života.
Kako biste predstavili svoj pjesnički izričaj?
Tijekom čitavog svog umjetničkog djelovanja nisam nikad razmišljao o stilu. To mi nikad nije bilo u prvom planu. Nekakvi podsvjesni impulsi koji su dolazili bili su miješanih vrsta, tako da je poticaj mogao poteći iz zvuka, pa bi nastala pjesma u prozi, nekad je crtež mogao proizvesti pjesmu i obratno, jedan zvuk je mogao napraviti crtež. Jedan od mojih učitelja, John Cage, kaže da je sve glazba. Stil uopće nije važan, sve je stil, sve je pjesma. Tijekom života na mene su utjecali mnogi veliki pisci, veliki skladatelji, ali u svom životu sam uvijek nastojao otići jedan mali korak dalje, da osmislim još jedan šahovski korak. Nikad nisam doslovno koristio nečija uzašašća. Antonio Janigro dao mi je divne savjete: umjetnik ne smije prečesto nastupati, niti prerijetko. Umjetnik ne smije popuno potpasti pod nečiji stil, ali opet se ne može ni topla voda izmišljati. Također sam poslušao savjet dvoje mojih prijatelja, pa i učitelja, Slavka Mihalića i Grażyne Bacewicz, poljske skladateljice kod koje sam učio u Varšavi: da je najbolje stvari zapisivati netom nakon buđenja. Kad je čovjek najjači, najsvježiji i još je nepokvaren svom onom stvarnosnom gadošću koja ga očekuje i koja će ga umoriti i deprimirati.
Klasični glazbenici su više utjecali na vaš pjesnički opus od samih pjesnika?
Kad sam bio jako mlad, onda je, naravno, na sve nas Lorca utjecao, zatim Jiménez, kasnije je divan pjesnik za mene bio Henri Michaux. Rene Char je možda prepametan za mene, prezatvoren, on je korak do Elliota. Ja sam dosta čitao i mnogo upoznao svačija djela, ali kažem, nastojao sam biti samostalan.
Kako je došlo do toga da pišete dnevničke zapise? Jeste li pišući dnevnik unaprijed pomišljali da ćete ga jednom objaviti, ili je ipak služio privatnoj svrsi pa je tek stjecajem okolnosti objavljen? Jesu li dnevnički zapisi inače žanr koji vas zanima, čitate li dnevnike umjetnika, jesu li vas neki od njih nadahnuli?
Oduvijek sam imao impuls za pisanje. Iz škole bih trčao kući i prije jela zapisivao stihove da ih ne zaboravim. Tako je bilo i s jednom od mojih najpoznatijih skladbi. Ideja se pojavila u banci pa sam trčao preko Jelačićevog trga do Društva hrvatskih skladatelja samo da nađem papir i olovku. Da sam slutio da će moje prve knjige biti izdane, malo bih ih bolje napisao. S druge strane smatram da je sve što je stvoreno u literaturi svojevrsni dnevnik. I Gogolj kad radi bilježi što je oko njega u toj tmurnoj i užasnoj, a opet divnoj atmosferi, opisuje osobenjake i kretanja. Dostojevski ima svoje luđake i genije, ali zapravo upisuje svoj dnevnik u različitim oblicima: romana, često trilera. Balzacovo ogromno djelo je isto jedan dnevnik takvih strašnih pokvarenosti i kompliciranosti tadašnjeg društva.
Vaš 'Atlas života' ističe se i obimnošću, a riječ 'atlas' iz naslova upućuje na sveobuhvatnost, pomno mapiranje svega važnog - jeste li to zaista kanili napraviti? Čijoj 'plovidbi' je namijenjen taj atlas - vašoj ili čitateljovoj?
U mladosti sam se mnogočime bavio, pa tako i enigmatikom. Bio sam dosta vješt sastavljač rebusa i križaljki, iako sad nove niti ne pratim pa ne bih ni znao načela nekih od njih. 'Atlas života' nije ono što ljudi misle, samo je jedan sjajan glazbeni kritičar to shvatio. Taj naslov nije u prvom redu zemljopisni opis. Stjecajem okolnosti proputovao sam pola svijeta, ali to nije jedna knjiga koja se obrće i ukazuje na to da sad sviram u Turskoj, sad na Sjevernom polu, u Africi, zatim za holivudske glumce, kao što i jesam, usred njihovo carstva. Taj Atlas sam ja, koji tegli na leđima život. To je bila prvotna ideja, ali ona je lukavo enigmatski skrivena, kao rebus, to je jedna skrivačica. Moj život je bio šarolik, čudan, naporan, brz, užasno zahuktan, nepredvidljjiv, tako da sam ga teglio, ali s nekom radosnom mukom ili s mučnom radošću.
Pojedini dnevnički zapisi kao da nemaju izravne veze sa stvarnošću, dojam je da je stvarnost samo građa koja služi vašoj mašti, kreativnoj transformaciji svakodnevnih događaja u literarne događaje. Neki su zapisi gotovo nadrealni, stilski začudni, literarno gusti - jeste li se, pišući ih, htjeli odvojiti od zamorne svakodnevice, ili ste preko tako svježeg pogleda zapravo željeli prikazati koliko stvarnost buja često nevidljivim životom - ako se zna gledati. Je li vaš dnevnik života zapravo dnevnik mašte?
Apsolutno je. Svi moji bližnji znaju da svi moji podaci, moje brojke i prikazi događaja kojima sam nazočio uopće ne odgovaraju onome što je bilo. Odnosno, to već ulazi u onaj sistem da svatko ima svoju istinu. Najčešće nisam nasilno to učinio nego - takav sam, to nije doslovno prepričavanje onoga što jest, nego zapravo uvijek korak ili dva koraka dalje.
Zašto ste naslovili treći dio 'Atlasa života' 'Zabilješke o vječnosti'?
Moj suradnik i glavni urednik novijih izdanja Seid Serdarević odabrao je taj podnaslov iz niza ponuđenih. On me inače i nagovorio na pisanje: kad smo bili u Dubrovniku i kad sam na balkonu zabavljao njegovu djecu pričama, zaključio je da to treba i zabilježiti. Za roman ne bih imao vremena, kao ni za operu. Imam narudžbu Metropolitana za komornu operu, ali ne znam hoću li to ikada stići.
Može li čitatelj proniknuti u vašu ideju? Preporučujete li čitanje vaših knjiga u kontinuitetu, na preskokce, ili u malim dozama, kao kavicu?
U tom smislu je to ono što su ljudi najviše razumjeli: to je atlas koji se može otvoriti bilo gdje. Kao neki kad se odluče da će putovati ali ne znaju kuda, ono što okrenu ili u koji kraj zabodu, tamo će ići. Kontinuitet nije bitan, tako da mnogi prijatelji kažu da prije spavanja, a to im je dobro sredstvo za uspavljivanje, otvore knjigu bilo gdje pa ponovno prečitavaju. Faulkner je kazao da uopće nema smisla čitati sve što je napisano, on je čitav život čitao nekoliko djela koja je volio. Tako i ja pomalo prepotentno kažem da bi čitatelj to trebao shvatiti ponekad kao šaroliku zabavu, nekad mučnu i zakučastu priču, ajmo još prepotentnije reći, Bibliju, u kojoj će naći komadić kraja nekog doživljaja, negdje sredinu, a početak niti ne zna kakav je bio. Nastojao sam, kao i u mojoj glazbi, da svaki ulomak bude drugačiji, makar ima ponavljanja. Pojavljuju se ciklusi o stvarima koje me opsjedaju, kao što je more, kao što je mjesec. One će biti glavni elementi i u novoj knjizi koja nema veze s 'Atlasom života', a ima radni naslov 'Nakon čitanja Andersena'.
Dakle, pripremate novu knjigu?
Moja dvanaesta knjiga već sad ima 800 stranica, a u planu je da se izda u Frakturi. Nastavak je proznog djela iz trećeg 'Atlasa života'. Jedanput sam žurio s mojim sinom Danijelom na koncert u dvoranu Lisinski i naišli smo u antivarijatu Tin Ujević na Zrinjevcu na jedno divno izdanje Andersena u šest knjiga. Bilo je uvezeno u baršun, jako ga je bilo lijepo dodirivati, kao žensku kožu. To sam neprekidno prečitavao, a istodobno i Frakturinu knjigu o susretu Dickensa i Andersena. Dopisivali su se, netko je prevodio, tako da Dickens nije imao pojma da Andersen ne govori ni riječi engleskog: stoga je s njegovom obitelji komunicirao samo gestama, fenomenalnom artikulacijom stvarajući cvjetove iz papira i gradove na obali. Proganjalo me da Andersenovim rječnikom prikazujem svijet oko sebe. To se razgranalo.
Primitivniji sam od velikog redatelja Buñuela, čije sam memoare čitao. On je, naime, rekao da u ljepoti ne može ništa stvoriti, a mene baš ljepota inspirira. On se morao okrenuti prema odurnom zidu na kojem nema ništa i u njemu naći inspiraciju. U Dubrovniku sam napravio najbolja djela u toj ljepoti. U prvim dijelovima koristio sam samo riječi koje sam našao kod Andersena, figure: vojnik, baba, kresivo, patuljak.
Često me inspiriraju i grafiti, kojih, zanimljivo, nema u Dubrovniku. Na početku Pantovčaka vidio sam grafit: 'Živila ljubav ne idem bez tebe'. Iako je nepismeno, bez zareza, ipak je nešto lijepo i zato sam varirao temu tog grafita. Kad pročitam nešto divno, onda sam sretan. Čak i ako sam jako umoran, odmah se razbudim. Recimo, nedavno sam pročitao u Dubrovačkom vjesniku strašan članak o mentalno zaostaloj djeci koja imaju velike probleme u govoru i razmišljanju o upotrebi veznika, prijedloga, padeža i rodova. Jedan mali dječak od tri godine govorio je kako on doživljava Crvenkapicu. To mi je bilo nešto fenomenalno, bolje od ludih talijanskih dadaista, nadrealista, zbilja izvanredno. Tako da sam za novu knjigu 'Nakon čitanja Andersena' napisao mali tekstić, koji je odgovor tom nepoznatom djetetu.
Smatrate li za sebe da ste u književnosti avangardist, tj. zanima li vas konvencionalna književnost? Što bi po vama književno djelo zapravo trebalo postići - narušiti čitateljeva očekivanja, otvoriti ga novim umjetničkim mogućnostima?
Mene su u glazbi svrstali u avangardiste, makar sam ja kao Schoenberg želio biti solidan, klasični skladatelj koji piše djela koja ostaju i koje generacije koje se mijenjaju i dalje izvode, u drugim aranžmanima. U Tokiju i Hamburgu postoji klub mojih fanova, pa oni možda bolje znaju je li to avangarda ili nije. Svakako je to jedan začudan, neobičan zvuk. Na primjer, ja sam najveće tantijeme dobio za skladbu za čelo i klavir koja je recimo za običnog slušatelja strogo avangardna, iako za mene baš i nije, a koristila je jednoj japanskoj tvornici filmova za fenomenalnu seriju dokumentarnih filmova o kukcima. Ovisno o tome tko sluša ili čita, to je avangardno ili ne. U mladosti su za mene Bartókovi kvarteti bili začudno moderni, isto tako Rene Char mi je bio nepoznanica i otkriće. Pogledajmo primjerice kako je moj ansambl Acezantez (Ansambl Centra za nove tendencije), s kojim sam 42 godine, bio toliko avangardan kad se pojavio da je bio zabranjivan. U Beogradu je na Muzičkoj akademiji bilo zabranjeno studentima da nazoče našem koncertu. Ishod toga je bilo nešto suprotno. Mislili smo da će nas na tribini u Opatiji 1971. uhapsiti, a kad sam 2011. bio na proslavi 40 godina postojanja ansambla, svjedočio sam ovacijama mladih ljudi. To više nije bila avangarda već izvanredna klasika.
Možete li procijeniti koje su umjetnosti danas življe, a koje stagniraju, primjerice je li suvremena glazba (koju vi pratite) i dalje burno, živahno, nepredvidljivo područje u kojem možemo očekivati divote?
Uvijek sam na Danima glazbe (danas je to World New Music) učio da svaki naraštaj donosi nekoliko vrlo zanimljivih imena. Ali uvijek postoji jedan princip: ako imate recimo pet kompozicija, onda je jedna genijalna, jedna vrlo dobra, tri su mediokritetske, a jedna je očajna, idiotska. Na Baltiku danas ima genijalnih autora, zatim u malim zemljama, u Rumunjskoj ima vrlo dobrih kompozitora. To je zanimljivo, kao da priroda ili neki usud ili svemir ili neka sila čine ravnotežu u svijetu. Tako da u krajevima koji su nekad imali izvrsne autore, sad su slabiji, a ondje gdje ih nije bilo, sad se pojavljuju. Uvijek sam se pitao zašto se ne dogodi da jednog dana na ulicu izađu svi ljudi obučeni u crveno. Uvijek je neka fenomenalna mješavina boja u pitanju, a nitko se o tome ne dogovara. Tako je i s kompozitorima: uvijek postoji zanimljivih djela, ali čini mi se da najiskrenije i najdulje ostaju ona u kojima autor nije želio učiniti neku avangardu ili remek-djelo, nego je dobio iskreni unutarnji poticaj. Najveći stvaratelji, najveći pedagozi i pjesnici moraju prije svega biti čestiti ljudi. Avangarda može biti višestruko shvaćena stvar koja je relativna. Nemojmo zaboraviti da su Haydn i Beethoven bili avangardisti, maltene zabranjeni. Sve se to mijenja.
Slušate li i pop glazbu?
Pa kazat ću vam ovako: nastojim slušati sve, ali često čujem, neću reći od kojih hrvatskih autora, slabu glazbu. Čak i neka velika strana imena kao The Rolling Stones su vrlo slaba glazba, dok s druge strane Beatlesi i danas zanimljivo zvuče. Vjerojatno u vezi s mojim godinama, više volim neke velikane. Tijekom boravka u Parizu upoznao sam Gilberta Becauda i Yvesa Montanda, divnog umjetnika, a u Americi smo večer proveli s Frankom Sinatrom. Stoga me sjećanja i sentimentalnost ponovno vraćaju tim glazbenicima.
Treba li vrhunska umjetnost biti elitistička? Mislite li da u suvremenom svijetu nestaje potreba za 'vrhunskom' književnošću?
Nekad davno pisao sam da je nužnost da umjetnost bude elitistička. Ono što je najjače, ne može biti svojstvo svih, kao što i neke pametne ili mudre sentence, ulomci i poslovice nisu izmislili obični ljudi, kojih ima najviše. Međutim, danas je to otišlo u takvu krajnost da caruju budalaštine, krajnje bagatele, što je inače muzički oblik koji znači malo jeftinija glazba. Dakle, ne bi se smjelo povoditi za trgovačkim impulsima, za tom menadžerskom pokvarenošću i trebalo bi se boriti za elitu. Da ta elita u konačnici zaražuje i obične ljude i diže ih i njih elitira. To očito u ovom sveopćem rasulu nije izvedivo.
Uopće ne sudjelujete u književnom društvenom životu, je li to slučajno ili je izraz vašeg odnosa prema književnoj sociologiji. Jeste li vi u tom smislu 'autsajder'?
Sve što sam pisao nisam nikad slutio da će biti objavljeno. To nije slučaj samo s dnevnikom, nego i s mojim kompozicijama. Slučaj je odlučio da se za moja djela sazna. Moj prijatelj Danijel Dragojević govorio je da pravi pjesnik mora biti kao dijamant zakopan u zemlju kojeg nikad ne iskopaju. Po njegovom mišljenju postoji milijarde takvih dijamanata za koje se uopće ne zna. Nisam radio za slavu, nisam radio da se muvam s nekim hrpicom ljudi, da se častimo oko nekog bara, tezge. S jedne strane mi nije bilo do toga da se guram, a nije mi bilo niti do novaca. Nekako, s druge strane, postoji ono kad brod tone, pa čamac pluta, a ako se pojavi netko jači i snažniji, ostali će mu čak i ruku odsjeći samo da ga udalje i izbacit će ga iz gomile. Nema tu divljenja ili priznanja, ima čak i gađenja od boljega od sebe, a to je često izraženo kod nas u nekim krugovima. Tako da mi je mučno nalaziti se u gomili zavidljivaca.
Je li vam uopće poznato što se u izvanjskom smislu događa u hrvatskom književnom svijetu? Čitate li uopće domaću književnost, što više - prozu, eseje, poeziju?
Pratim intenzivno hrvatsku književnu scenu. Preporučio bih za čitanje Anku Žagar, a ima i nekoliko mladih djevojaka, jedna bolja od druge. Općenito smatram da u poeziji i skladanju ima izvanrednih novih ženskih imena koja otvaraju neke nove svjetove. One su se oslobodile i kad bi one vladale svijetom, on bi bio mnogo bolji.
O Krleži
Imao sam čast puno puta razgovarati i svađati se s Krležom kojeg sam sretao u ateljeu mog strica. Svađali smo se oko glazbenih grafika, on je bio veliki protivnik modernizma, a ja sam imao izložbu grafika, kompozicija koje nisu pisane notama nego samo likovno, crtama, mrljama. Bio je i protiv nadrealizma i apstrakcije mu nisu bile drage. Uvijek razmišljam da se nekako omogući čovjeku vječnost, kako bi se razvili i što bi napisali Krleža ili Mozart? Ne znam dokle bi se taj sjajni Krležin mozak mogao razviti s vremenom, pa čak vjerujem da bi prihvatio apstrakciju, jer nije bio uskogrudan čovjek.
Stvarati vrijednosti, bez obzira na stil
Vijenac, Miljenko Jelača, 20.3.2014.
Sugovornike za ove razgovore obično biramo nekim povodom. Povoda za razgovor s Dubravkom Detonijem je više, u skladu s njegovom biografijom. Prije mjesec dana, 22. veljače, navršio je 77 godina, rođen je u Križevcima, 1937, začet godinu prije u Dubrovniku pa po Gradu dobio ime i tamo danas živi, diplomirao je glasovir (kod Svetislava Stančića) i kompoziciju (Stjepan Šulek) na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a usavršavao se u Sieni, Varšavi, Darmstadtu i Parizu. Još uvijek stvara i piše nova glazbena djela, lani mu je tiskano jedno, ove godine očekuje tiskanu objavu triju skladbi...
Većina vas, gospodine Detoni, zna kao skladatelja. No niste samo autor glazbe, skladatelj. Koji vam još stvaralački atributi pripadaju?
Od ranog sam djetinjstva s najvećim užitkom improvizirao na klaviru i skladao glazbu, organizirao koncerte i na njima svirao te za vlastite predstave pisao raznorazne tekstove, recitirao, glumio, imitirao i zabavljao dječju pa i odraslu publiku. Kao šestogodišnjak rekao sam kočijašu svojega rođaka, župnika u Nevincu pokraj Bjelovara, da ću jednoga dana biti moderni kompozitor i pjesnik. On se gotovo uvrijedio na mene. S nepunih sam osam godina napisao igrokaz u stihovima, praćen vlastitom glazbom, pod naslovom Ivica i Marica. Bio je pod mojim vodstvom praizveden u Križevcima, ali danas ne znam gdje se zagubio rukopis. U zagrebačkoj gimnazijskoj dramskoj sekciji godinama sam bio istaknuti recitator, a među ostalim sam likovima glumio ni manje ni više nego Hamleta. S poslije poznatim pijanistom vodio sam gimnazijsku muzičku sekciju. Kod oca, uglednog novinara, učio sam i taj zanat, pomagao mu pri pisanju, prepisivao njegove (poslije izgubljene) novele i drame, a kad se on razbolio, neko sam vrijeme za novine Slobodni dom potpuno sâm pisao sve vrste tekstova, od uvodnika do političkih, gospodarskih, kulturnih i sportskih članaka. Sa šesnaest sam godina dobio nagradu za poeziju legendarnoga beogradskog časopisa Delo. Kao gimnazijalac i student financijski sam potpomagao obitelj pišući humorističke tekstove za beogradski Jež, a napisao sam i nekoliko (dosad neobjavljenih) pjesničkih zbirki te niz putopisa i novela. Osvojio sam i otkupnu nagradu na natječaju Jadran filma za lirsko-poetski filmski scenarij Čudotvorna lopta, koji nije nikad ostvaren. S dvadeset sam godina dobio nagradu zagrebačkog studentskog Zbora Ivan Goran Kovačić za najbolju zbornu skladbu. S njom sam nešto kasnije (uz neka novija djela) položio prijamni ispit iz kompozicije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji te bio primljen odmah na treću godinu.
Manje je poznato da ste glazbeničku karijeru počeli kao pijanist. Što je prevagnulo da ste se ipak svrstali među skladatelje?
U Zagreb sam iz rodnih Križevaca, kojih sam danas počasni građanin, došao u svojoj jedanaestoj godini te se upisao u gimnaziju i Gradsku muzičku školu, danas Muzičku školu Pavla Markovca. Primljen sam odmah u četvrtu godinu klavira, a jedva sam poznavao note. Već sam iduće godine pobijedio na svehrvatskom izvoditeljskom natjecanju. Klavir mi je išao jako dobro, ali sam već pri prvom susretu sa slavnim profesorom Stančićem izjavio da ću biti skladatelj, no da kod njega želim naučiti profesionalno svirati, što se i dogodilo. U doba studija bio sam vrlo tražen orkestralni pijanist te korepetitor u mnogim zagrebačkim kazalištima, a godinama sam vodio poslove i nastupao kao pijanist u popularnoj kazališno-glazbenoj trupi Balade Petrice Kerempuha. Kao umjetnički vođa, skladatelj i pijanist Ansambla ACEZANTEZ, u više od 40 godina njegove djelatnosti (od 1970.) obišao sam pola svijeta, a kao pijanist nastupao i na mnogobrojnim solističkim i orkestralnim koncertima izvodeći svoju i tuđu suvremenu glazbu. O snimanjima u zemlji i inozemstvu da i ne govorim.
Koje ste najnovije djelo završili?
Upravo sam završio skladbu za glasovir i komorni orkestar pod naslovom Noć između srijede i petka. Nastala je na osnovi narudžbe Samoborske glazbene jeseni, koja će je i objaviti, a trebala bi biti praizvedena na tom Festivalu u jesen ove godine, u izvedbi izvrsnoga pijanista Aljoše Jurinića i ansambla Cantus.
Objavljivanje notnih izdanja kojih djela još očekujete?
Ove bi godine trebale biti objavljene Preobrazbe za orkestar u izdanju MIC-a KDZ-a, 70 odgovora za orkestar kod zagrebačkog Cantusa te Egzaltacije za dva saksofona kod zagrebačkog Diapasona.
Vaše glazbeno stvaralaštvo nije samo suvremeno, po sadašnjem vremenu nastajanja. Kako biste ga najjednostavnije riječima odredili?
U stvaralaštvu prošao sam niz raznovrsnih faza, no nikad se, osim u doba studija, nisam osobito zanimao za aktualnu modu. Svaki sam stil shvaćao i obrađivao na svoj, osobit način. Nakon magistarskih studija u Varšavi, premda nisam nikada dospio podići hrvatsku potvrdu da sam magistar kompozicije, prvi sam u Hrvatsku donio odjeke novoga poljskog stila i tadašnje elektronike. Nikad nisam bio ekstreman, destruktivan avangardist, a u meni je oduvijek tinjala želja da stvorim nešto vrijedno, bez obzira na stil. Tako sam već 1972, na čuđenje mnogih avangardista, stvorio poslije često izvođen, a pjevni ciklus Katavasija, rađen na osnovi glazbe iz 9. stoljeća, a 1981. gotovo u šali napisao svoje najizvođenije djelo Zaboravljene muzike za gudače, koje su prividnim zaokretom u tradiciju zaprepastile moje ranije modernističke oponašatelje. To su moje djelo izvodili i sastavi povijesnih i tamburaških instrumenata. Pisao sam, a i dalje pišem, i glazbu i poeziju, onako kako su me tjerali nemilosrdni unutarnji poticaji. Pritom nisam nikad mislio na eventualni uspjeh ili zaradu, a još sam manje strahovao od kritike ili stvarnog neuspjeha. Jedino sam uvijek tražio da se moji napori, ukoliko se pokažu uspješnima, dostojno nagrade, ali u tome baš nisam često uspijevao. Dragocjena je iznimka Ministarstvo kulture, koje iskazuje puno razumijevanje za moje skladbe i knjige. Moje životno trosveščano literarno djelo Atlas života prošle je godine ušlo u samu završnicu Nagrade Društva hrvatskih književnika Miroslav Krleža. Već nekoliko godina radim na dvanaestoj, opsežnoj, možda posljednjoj knjizi teško objašnjive forme s radnim naslovom Nakon čitanja Andersena.
Poznati ste i kao vrstan poznavatelj glazbe raznih i različitih razdoblja. Napisali ste stotine programskih knjižica koncertnih priredbi. Namjeravate li objaviti knjigu tih radova?
Oduvijek sam imao i još imam neiskorjenjivu potrebu da crtežima, o čemu sam često raspravljao sa svojim slavnim stricem Marijanom, ili tekstovima unaprijed skiciram ili poslije objasnim svoje skladbe. Sasvim se slučajno dogodilo da sam kao mladi urednik na Radiju Zagreb – tamo sam poslije godinama djelovao kao urednik-producent, pa glavni producent, pa glavni glazbeni urednik – po naredbi tadašnjeg šefa počeo pisano komentirati i tuđa glazbena djela. Nakon toga sam gotovo pola stoljeća (od 1964) pisao komentare za popratne knjižice koncerata u organizaciji Glazbene proizvodnje Radio-televizije Zagreb (poslije Hrvatske radiotelevizije), gotovo dvadeset godina za Koncertnu direkciju Zagreb i Zagrebačku filharmoniju te dvanaest godina za Dubrovačke ljetne igre. Tekstovima sam popratio i nebrojene vlastite i tuđe partiture kao i nosače zvuka svih vrsta. Prijatelji i kolege smatrali su da sam nadasve dobrodušan analitičar i komentator domaćih djela. Najuspjeliji su ulomci iz tih napisa objavljeni u mojim knjigama Panopticum musicum i Prekrasno čudovište vremena, a iz neobjavljenih bi se moglo napraviti još nekoliko knjiga, no to nikako da dospijem.
Stoljetno glazbeno stvaralaštvo iznjedrilo je obilje glazbenih djela i raznih stilova. Postoji li neko stvaralačko razdoblje koje preferirate i zašto?
Svaki narod i svako razdoblje ima svoje kreativne vrhunce. Svakomu se od njih podjednako divim. No mnogo se toga može naučiti i iz manje uspješnih, dapače, slabih ostvaraja, kao i iz loših kritika. Ja sam u govoru prigodom neke visoke obljetnice svojeg ansambla jednaku zahvalnost iskazao i dobrim i lošim kritikama koje smo dobivali. Od toga najviše loših u domovini, gotovo nijednu slabu u inozemstvu!
Ima mišljenja da je u glazbi sve već stvoreno i da se nema što novoga dati. Što držite o takvim mislima?
To se oduvijek mislilo, kao što je i u svemu oduvijek vladala „kriza“. No nadareni i poduzetni kreativci s bilo kojega područja ljudske djelatnosti nisu i neće o tome tako razmišljati. Zato, unatoč svim raznoraznim greškama i nevoljama te povremenim zastojima, opći razvoj i napredak ne može ništa spriječiti.
Iako su skladatelji s ovih naših hrvatskih strana poznati od davnina, koje je mjesto našim skladateljima danas u globalizacijskom svijetu koji je sve otvoreniji za sredine koje nisu tradicionalno godištima stvaralački dominantne?
Mali narodi, uz rijetke iznimke, u svemu uvijek kasne za velikima. To je normalno. Hrvatska je glazba u prošlom stoljeću uspjela gotovo dostići velike vanjske uzore i visoku inozemnu razinu. No svijetom vlada sve veća poplava vrhunskih umjetnika svake fele, tako da samo najbolji među nama, a među mladima ih srećom ima sve više, mogu stati njima uz bok.
Jedan ste od malobrojnih naših skladatelja kojemu je prošle godine u našoj mršavoj izdavačkoj djelatnosti objavljeno notno izdanje klavirskog koncerta. Je li to novo djelo ili je djelo ranije nastalo, a tek sada objavljeno?
Moj Koncert za glasovir i orkestar nastao je na poticaj Ive Pogorelića, a mukotrpno sam ga, u vječnoj borbi s kroničnim vremenskim tjesnacima, pisao od 1986. do 1989. Godine 1990. praizveo ga je sjajni pijanist Aleksandar Madžar, a bile su zapažene i mnogobrojne izvedbe, kod nas i u svijetu, istaknutoga mađarskog pijanista Csabe Királya. Moj ga sin Danijel, česti a vrhunski izvođač mojeg opusa, još nažalost nije dospio staviti na repertoar, ali gajim utemeljenu nadu. Partituru, klavirski izvadak i dionice tog djela ove je godine objavio MIC KDZ, za hrvatske skladatelje dragocjena ustanova pod vodstvom nedostižnog Davora Merkaša. A također je mlada kuća Diapason nedavno objavila moje djelo 22 per 2 in 2 za saksofon i glasovir, koje će biti obvezna skladba na predstojećem Svjetskom natjecanju saksofonista što se u svibnju ove godine održava u Zagrebu.
Kada ste sa svojim ansamblom ACEZANTEZ svirali netiskana djela hrvatskih autora imali ste određenih problema. O čemu je točno riječ?
Kad sam s ACEZANTEZ-om počeo nastupati u inozemstvu, od 1971, stvarno smo se iznenadili kad su nas već uoči tih koncerata počeli redovito posjećivati predstavnici vanjskih autorskih agencija i s golemim formularima u rukama počeli strogo ispitivati tko su izdavači hrvatskih kompozicija i tiskanih materijala koje izvodimo. Nisu mogli vjerovati da ih nema, da ništa od toga nije objavljeno, da mi sve sviramo iz samo nama posvećenih rukopisa. Tada smo se nalazili na rubu da se naši koncerti zabrane pa smo bili prisiljeni – a u sastavu sam srećom desetljećima imao samo vrhunske glazbenike – da sve skladbe izvodimo napamet. Pomanjkanje izdavačkih kuća kod nas dugo je vremena doista bio bolan, nerješiv problem. Posljednjih se godina to popravlja pa se svojom aktivnošću ističu tri spomenute hrvatske izdavačke ustanove (MIC KDZ, Cantus i Diapason). Osobno sam, među ostalima, imao sjajno iskustvo s njemačkom izdavačkom kućom Schott koja je od početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća objavila šest izdanja moje Grafike IV te je fenomenalno propagirala i prodavala po svijetu.
Nedavno ste se preselili u Dubrovnik iz Zagreba. Jeste li zadovoljni i nedostaje li vam živost zagrebačkoga kulturnog života u jesensko-zimskom razdoblju?
Ja sam davne 1936. bio stvoren u Dubrovniku, o čemu govori i moje ime, pa valjda i otuda moja velika ljubav za taj iznimni grad. Od svoje šesnaeste godine svakog sam ljeta barem mjesec dana, no često i više od toga, bio redoviti gost njega i njegove okolice (čudesni otok Mljet!). Od 1981. u Gradu imam i vlastiti dom u kojemu sam s obitelji – ovisno o slobodnom vremenu – provodio sve više vremena, a to je posljednjih godina preraslo u gotovo stalni boravak. Kao veliki ljubitelj prirode, tamo sam joj bliži nego ikada. Uostalom, sada konačno točno, u sekundu, znam kad izlazi ili zalazi Sunce ili Mjesec (moj najdraži prijatelj, kojemu sam posvetio čitavu knjižicu pjesničke proze), kao i vrijeme i visinu visokog i niskog mora. Osim toga, gotovo čitavu godinu, unatoč relativno visokim godinama, tamo svakodnevno dva sata plivam. No Zagreb, koji me stvorio, kao i Križevce, u kojima sam se rodio i u njima proveo najljepših deset godina života, nisam zaboravio. Zahvaljujući medijima, u Zagrebu sam u mislima neprekidno nazočan. A kao predsjednik ocjenjivačkog suda za glazbu ugledne Nagrade Hrvatske radiotelevizije Orlando i ovdje se, na Dubrovačkim ljetnim igrama, također naslušam vrijednih koncerata.
Slične knjige
