Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina
21,11 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 416
-
Datum izdanja: prosinac 2014.
-
ISBN: 978-953266595-6
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 630 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Fausta Vrančića poznajemo kao izumitelja, filozofa, leksikografa, pisca, polihistora i kao slugu Božjeg, no o dimenziji njegova tajnog života, koji on nije želio izlagati očima drugih, a koji je možda, više od svega ostaloga, bio prožet njegovim intimnim stremljenjem istini i dubokom unutarnjom potragom za smislom, ne znamo gotovo ništa. Njegovi spisi koje je nastojao držati podalje od očiju drugih, pa je čak naložio da budu pokopani s njim, svjedoče o toj dimenziji njegova bića i težnji da pronađe kamen mudraca i arkanu koja na sebi svojstveni simbolični način riše čudesno i zalazi iza obrubnica vječnoga. Faustovi su spisi u sam osvit Domovinskog rata 1991. dospjeli do glavnoga junaka romana, čiji se život zahvaljujući Faustu Vrančiću čudesno mijenja. Mogu li tajne zakopane s Vrančićem promijeniti tijek povijesti ili je faustovski pakt ipak nemoguće sklopiti?
Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina Omera Raka kroz dvije paralelne priče, suvremenu i onu iz vremena Fausta Vrančića i njegova boravka na praškom dvoru Rudolfa II. Habsburškog, prepleće vječno pitanje ratovanja i mira, pitanje uzbuđenja u znanstvenim otkrićima i umjetničkim ostvarenjima te ono ključno – pitanje napretka ili stagniranja pojedinca i društva.
Tajni život Fausta Vrančića u novom romanu Omera Raka
Jutarnji list, Gea Vlahović, 16.12.2014.
Nova knjiga pisca i esejista Omera Raka “Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina” romaneskna je studija “tajnog” života tog renesansnog izumitelja, filozofa, jezikoslovca i diplomata, i njegove intimne cjeloživotne težnje da pronađe “kamen mudraca”, odnosno “arkanu”, tajnu smisla života i mira među ljudima.
Roman, upravo objavljen u izdanju nakladnika Frakture, strukturiran je u dva usporedna fabularna toka, od kojih je prvi smješten u Vrančićevo doba, a drugi u osvit Domovinskog rata.
“Gledano vremenski, prvi se fabularni tok događa od 1581. do 1617., odnosno od početka službe Fausta Vrančića na praškom dvoru kao tajnika cara Svetoga Rimskog Carstva Rudolfa II. Habsburga, do siječnja 1617., datuma Vrančićeve smrti”, kazao je Rak u razgovoru za Hinu.
Druga priča, koja se razvija usporedno s prvom, događa se u razdoblju od početka travnja do 29. rujna 1991., Dana sv. Mihovila, zaštitnika Grada Šibenika.
Te dvije priče Rak povezuje polazeći od povijesnog zapisa prema kojemu je nepoznati počinitelj 1864. provalio u grobnicu Fausta Vrančića u crkvi sv. Marije u Prvić Luci odakle je, navodno, ne našavši blago, iznio hrpu ispisanih listova papira i razbacao ih po selu. Kako je otprije bilo nepoznato koje je od djela Fausta Vrančića bilo pokopano s njim u grobu, ta je nepoznanica autoru “izvrsno poslužila za okosnicu cijele priče”.
Radnja je temeljena na izvornim historiografskim dokumentima o samom Faustu Vrančiću i njegovoj epohi, kojima je Rak pridodao fikcijsku infrastrukturu fantastike.
“Prema verziji koju sam iznio u romanu, razbacani Vrančićev rukopis sadržavao je zabilješke koje je vodio tijekom svoje tajničke službe na carskom dvoru, ali i kasnije, sve do svoje smrti”, kazao je pisac.
Fausta Vrančića, “sveznadara, careva tajnika i intimusa”, predstavio je u romanu kao “hermetičkog adepta” koji se zajedno s carem pokušava domoći “čudesna kamena mudraca, sposobna pomiriti zaraćene elemente”, s nadom da će na taj način donijeti mir svojemu dobu rastrzanom vjerskom nesnošljivošću, ratovima i nemirima.
“To je, ukratko, Vrančićeva 'arkana' ili tajna koja se postupno otkriva u romanu nizanjem brojnih narativnih i dijaloških elemenata koji je osvjetljavaju i produbljuju u njegovoj vlastitoj intimi i privatnom životu”, pojasnio je autor.
Druga, usporedna priča u romanu počinje se razvijati kada obratom sudbine Vrančićevi hermetički zapisi dospiju u ruke šibenskoga knjigoveže, i to pred sam početak Domovinskog rata u travnju 1991. Čitanje Vrančićeva rukopisa događa se usporedno s pogoršanjem političko-sigurnosne situacije oko Šibenika dok ratni sukobi postaju sve oštriji.
“Jednako kao i Vrančić s Rudolfom II., u vremenskom tjesnacu stiješnjen užasom doba, knjigoveža Gabrijel pokušava iz njegovih spisa odgonetnuti 'arkanu' koja će ga odvesti do kamena filozofa s kojim će 'izmiriti zaraćeno doba'”, kazao je Rak.
Pisac, koji se s Faustom Vrančićem bavio i u svojem nagrađenom dramskom tekstu “Pupak usrid svita” (2002.) te također nagrađenom scenariju za eksperimentalni film “Homo volans” (2008.), ističe kako je riječ o “neobično zanimljivom čovjeku s mnoštvom interesa, koji je živio u neobično dinamičnoj i zanimljivoj epohi”.
Sve je to oduvijek bilo “mamac za moje pero”, kazao je Rak, dodajući da je u roman utkao dvije godine danonoćnog rada, te gotovo pet godina strpljivog istraživanja obiju epoha kojima se u njemu bavi.
Pasionirani istraživač povijesnog simbolizma, Rak se i u svom novom romanu bavi tumačenjem raznih ezoteričnih simbola, zalazeći u alkemijski simbolički imaginarij Vrančićeve ere koji shvaća kao “sveobuhvatno skladište cjelokupne ljudske simboličko-imaginativne predodžbe o svijetu i nama samima”.
Rođeni Šibenčanin Omer Rak (1957.), politolog i publicist, nagrađivani je pisac eseja, novinskih osvrta i komentara, radijskih i kazališnih dramskih tekstova. Od proznih tekstova objavio je još “Danilski riton: struktura i simbolika kultne posude iz srednjeg neolitika”, multidisciplinarnu studiju o misterioznom tzv. danilskom ritonu, kultnoj posudi iz prapovijesne danilske kulture, te knjigu izabranih eseja, osvrta i komentara koje je objavljivao u Vjesniku i Novom listu “Stoljeće na početku” (2009.). Iste je godine njegov “Sablasni šešir” dobio prvu nagradu za najbolji dramski tekst za lutkarsko i dječje kazalište na natječaju 'Mali Marulić' Festivala hrvatske drame za djecu. U travnju ove godine u HNK-u Šibenik praizveden je njegov dramski komad za djecu “Malo veliko kvrgavo drvce”.
Mogu li zaboravljene alkemijske tajne promijeniti tijek povijesti?
24express, Tamara H. Kanjera, 9.1.2015.
Dramski pisac i esejist (Šibenik, 1952.) napisao je zanimljiv roman o slavnom sugrađaninu, izumitelju, filozofu i leksikografu Faustu Vrančiću. Napisan u prvom licu počinje u osvit rata 1991., nakon pokopa Gabrijelove tetke koja ga je posvojila. Gabrijel vodi knjigovežnicu i odlazi svakoga tjedna fra Hugu, koji ga upućuje u tajne mistike i alkemije, pripremajući ga, kako sam kaže, za nešto veliko i predaje mu navodne spise Fausta Vrančića. Pisac tu koristi povijesnu činjenicu o papirima pronađenim u njegovom grobu, a sam im pripisuje zapise o hermetičnoj nauci, kojom se Faust bavio s Rudolfom II. kao njegov tajnik na dvoru u Pragu.
Od toga trena paraleno čitamo Faustove zapise o radu na dvoru tog osebujnog, osamljenog i melankoličnog vladara, koji je oko sebe okupljao znanstvenu i kulturnu elitu 16. st. i suvremena zbivanja u Šibeniku pred Domovinski rat. Dok Gabrijel proučava zapise u kuću mu stiže prognanica Marija i među njima nastaje duboka ljubavna veza. No Gabrijel ima bivšu ljubavnicu, putenu Beju (Anabelu) koja se pojavljuje samo noću, a uskoro će se ispostaviti da je ona zapravo demonska žena, eterički vampir kojom je opsjednut i koja ga dovodi u opasnost.
Roman se odvija na dvije razine: filozofskoj i znanstvenoj analiziranja hermetičkog nauka i alkemijskih opita i na onoj svakodnevnog života krajem 20. st., poremećenog nastupajućim ratnim bubnjevima, općom histerijom i slutnjom zla. Baš kao Faust, koji se s Rudolfom pokušava domoći „čudesna kamena mudraca, sposobna pomiriti zaraćene elemente“ nadajući se da bi time mogao donijeti spokoj na tim prostorima raskidanim ratovima i vjerskom mržnjom, i Gabrijela nadolazeći rat tjera da što prije odgonetne arkanu – tajnu kamena i spasi voljeni grad. Što se više zadubljuje u Faustove spise, junak otkriva neobične podudarnosti između Fausta i sebe (i njegova je žena Marija, kojoj se u noćnim morama pojavljuje demonska Anabella, a pisac je njezinu nerazjašnjenu smrt ovdje vješto iskoristio) i na kraju otkriva tajnu svog porijekla.
Omer Rak je iznimno vješt u opisima gradskih veduta, lokalnog ambijenta, doima nam se da i sami hodamo šibenskim kalama i prostorima koji čuvaju povijesne tajne, a upotreba lokalnog govora u dijalozima čini roman životnim. Njegova erudicija i znanstvena potkovanost su impresivni, no tipična boljka prvog romana – nemogućnost reduciranja napisanog – donekle otežava i usporava narativni tijek pa obilje motiva, podataka i citata djelu daju baroknu bujnost i liričnost no oduzimaju mu dinamičnost i lakoću praćenja fabularnog tijeka. No u svakom slučaju riječ je o stilski veoma izražajnom filozofsko-znanstvenom romanu, koji će zaintrigirati čitatelje sklone povijesnom i spiritualnom.
Faust Vrančić moj je literarni alter ego
Novi list, Sandra Sabovljev, 11.4.2015.
Opus genijalnog Šibenčanina Fausta Vrančića životna je tema i trajna inspiracija zagrebačkog Šibenčanina Omera Raka. Iz tog je monaški posvećenog istraživanja izrasla bogata i raznorodna umjetnička produkcija ovoga autora: dramski tekst o životu i smrti Fausta Vrančića »Pupak usrid svita« (Nagrada Marin Držić Ministarstva kulture za 2002. godinu), scenarij za animirani film »Homo volans« redatelja Darka Bakliže (nagrada žirija u natjecanju kratkog eksperimentalnog filma 12. Ismailia International Festival for Documentary & Short Films 2008.) i konačno, roman »Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina« koju je nedavno objavila zaprešićka izdavačka kuća Fraktura.
Kroz dvije paralelne priče, suvremenu i onu iz Vrančićeva doba, autor u romanu isprepliće vječno pitanje ratovanja i mira, pitanje uzbuđenja u znanstvenim otkrićima i umjetničkim ostvarenjima te ono ključno – pitanje napretka ili stagniranja pojedinca u društvu.
Prateći rukopis ovog rasnog pisca, jasno je da se njegovo i Vrančićevo pobratimstvo u svemiru nije dogodilo slučajno. Rak je baš kao i njegov uzor, pravi renesansni čovjek, »uomo universale«, svestran, erudit, čovjek širokih interesa i neutažive žeđi za znanjem. Omer Rak je intelektualac par excellence kakvih ovo društvo spektakla i jeftinih uzbuđenja ima sve manje i koje marginalizira i zanemaruje sve više.
Otkud vaša fascinacija Faustom Vrančićem? Kako ste se zatravili sudbinom renesansnoga genija i posvetili mu desetljeća minucioznog istraživanja?
– Sveznadarski opus Fausta Vrančića oduvijek je bio mamac za moje pero, zbog divljenja ponajprije. No kako sam s vremenom istražujući sve više ulazio u epohu u kojoj je stvarao, a radi se o drugoj polovini 16. i prva dva desetljeća 17. stoljeća, postajao sam sve više zadivljen načinima razmišljanja, kulturnim i intelektualnim dosezima toga doba na razmeđi kasne renesanse i nadolazećeg baroka. Faust Vrančić na primjeren način prosijava kroz vlastito djelo i životopis najplemenitije humanističke zasade svoje epohe. Njegov je polihistorski genij u svojoj naravi bio iznimno transformativan i meni fascinantan. Kao lik iz romana, u mojoj imaginaciji postaje kristalnom prizmom pogodnom za projiciranje mojih vlastitih literarnih zamisli jer nitko drugi kao on nema takav potencijal. Postao je mojim svojevrsnim literarnim alter egom koji progovara mojim jezikom, misli moje misli i osjeća mojim srcem. Naposljetku, dogodilo se da je jedan Šibenčanin fasciniran drugim Šibenčaninom, da skratim.
Izmišljeni dnevnik o arkani
Čini se da o Faustu Vrančiću ne znamo mnogo. Baratamo uglavnom s nekoliko općepoznatih činjenica da je bio leksikograf, hagiograf, povjesničar, logičar, izumitelj... riječju, polihistor. Kako ga vi vidite i predstavljate čitateljstvu na razini fakcije i fikcije?
– Istina je to što kažete jer stoji činjenica da još uvijek malo znamo o njemu. S koje god ga strane motrili nesumnjivo je bio neobično zanimljiva osoba s mnoštvom interesa, i živio je u neobično dinamičnoj i zanimljivoj epohi. Međutim, nitko dosad osim mene nije potencirao i nastojao istražiti činjenicu da je Faust Vrančić gotovo dva desetljeća bio vrlo blizak Rudolfu II. Habsburgu, caru Svetoga Rimskoga Carstva, prvo kao tajnik na njegovu praškom dvoru od 1581. do 1594. godine, a zatim od 1598. do 1605. kao čanadski biskup kojega je imenovao car osobno. Opće je poznato da je praški dvor pod Rudolfom II. bio najpoznatije onodobno europsko okupljalište umjetnika i znanstvenika, ali i hermetičkih filozofa, astrologa i alkemičara. To znači da se Faust mogao svakodnevno susretati na dvoru i u Pragu s najvećim alkemičarima i adeptima svojega doba. Znajući njegovu »faustovsku« žeđ za znanjem, susreti s tim učenim ljudima kao i razmjena znanja, uključujući i okultno, ne smije se nipošto isključiti. Međutim, o tome još ne znamo ništa. Zato sam ja u romanu ispisao izmišljeni dnevnik o njegovoj arkani, hermetičkoj potrazi za »kamenom mudraca«.
Što je arkana i koliko je odredila život stvarnog Fausta Vrančića, ali i onog imaginarnog.
– Prema latinskom izvorniku, arkana označava tajnovitost, tajnu. U romanu sam je uporabio u smislu hermetičke tajne kako je inače rabe hermetički filozofi, odnosno alkemičari. U njihovu simboličkom, sutonskom vokabularu označava dvovrsno tajno znanje o pronalaženje prave materije koju valja podvrgnuti obradi u »poslu«, kao i ispravnu metodu postupanja. Alkemijski se postupak verificira kroz različite stupnjeve preobrazbe i kromatske mijene koje se opažaju u zatvorenoj »posudi« u kojoj se materija preobražava zagrijana na pažljivo reguliranoj vatri sve dok ne postane »jedna stvar«, to će reći »kamen mudraca«, kruna cjelokupnog alkemijskog procesa. Faust Vrančić je nedvojbeno dolazio u kontakt s učenim ljudima koji su bili skloni toj vrsti okultnog istraživanja. Koliko je ta arkana odredila njegov život – ne znam; što se tiče onoga drugog, »imaginarnog« Fausta – utjecala je na čitav njegov život koji nije bio ništa drugo nego odraz te arkane.
Orgazam rečenice
Uz Faustovu priču u romanu se paralelno razvija i priča šibenskoga knjigoveže Gabrijela u čije ruke dospijevaju Vrančićevi hermetički spisi u travnju 1991. godine uoči Domovinskog rata. Je li bilo zahtjevno meandrirati dvije radnje, dva povijesna konteksta, dokumente i fikciju?
– Kako već dugo istražujem život i djelo Fausta Vrančića i njegovu epohu, uključujući osobe, događaje, intelektualne obrasce i raznovrsne procese formativne naravi koji su toj epohi dali osobit i osebujan pečat, nije mi bilo teško posegnuti za odgovarajućom građom i ugraditi je na stranice romana. S druge sam strane, pak, bio svjedok i sudionik pojedinih zbivanja opisanih u romanu prije početka i na samom početku Domovinskog rata u Šibeniku, pa sam te stvari lako mogao istresti iz rukava vlastitog sjećanja. Ni jedno od toga mi nije predstavljalo poseban problem u pisanju, ali nešto drugo jest. Naime, roman je pisan u prvom licu za oba lika, Fausta i Gabrijela, što mi je unekoliko otežalo literarno manipulirati s oba njihova »jastva«, ponajprije zato što su bili prostorno i vremenski značajno udaljeni. Radi se o klasičnom preuzimanju uloga svojih likova ulaženjem u njihovu intimu, u dubinu njihova psihičkog bezdana, i to s neprekidnim izmjenjivanjem slijedom ritma radnje. Sam proces pisanja koji crpi iz kreativne imaginacije u tom slučaju postaje na neki način bipolaran što nije lako podnijeti jer ti su likovi živi, zamalo pa entiteti koji žive vašim životom i kolaju vašim bićem naizmjence. Da bi im što bolje pristupili, morate ih, paradoksalno, još više pripustiti u se, otpustiti im uzde i dati im još više slobode da ovladaju vama. Svi koji su u poslu pisanja, vjerujem, dobro znaju o čemu govorim i s čime sam se nosio tijekom tih nekoliko godina dok sam stvarao ovo literarno djelo. No, nije taj proces bez radosti posebice kada ta dinamičnost preuzimanja likova i naizmjenično vođenje dviju usporednih radnji učini da vaš cjelokupni kreativni potencijal procvjeta stvaralačkom fleksibilnošću i bujnošću ideja. To je jedna vrsta tinjajućeg zadovoljstva, zanosa kojega je nemoguće opisati riječima. Neka vrst orgazma rečenice.
I Faust i Gabrijel, iako ih dijeli četiri stoljeća, nošeni su istom plemenitom željom da donesu mir. No rat je, čini se, konstanta, neizbježan usud ovih prostora, a vama je kažete osim panike, straha, tjeskobe i neugode, donio i neke začudne momente. Možete li to objasniti?
– U tim ultimativnim trenucima kada je vaš egzistencijski kafkijanski kavez toliko stisnut i zgnječen, kada je posve izgledno da će vas već sljedeći trenutak usmrtiti njegove željezne rešetke, upravo zbog te silne tjeskobe, straha i panike, nekim čudom, iznebuha, sve odjednom, neznano, otvori vam se put poput Crvenog mora Hebrejima, nađete Arijadnino klupko koje vas učas odvede do porte spasa. I tada, u trenutku, proključate zanosom, vedrinom, kreativnošću, i klikćete kao galeb na azurnome nebu, nesputani, slobodni... ratu i patnji unatoč. Kako to objasniti nego da ste dotaknuti Milošću, svjetlom s visoka, u poetskoj maniri kazano.
Unikatan roman
Roman je prepun hermetičkih alkemijskih simbola, metafora i alegorija. Je li domaća književna i književnokritička scena prepoznala ovaj jedinstveni postupak i rukopis? Ima li paralela ako ne u našoj, onda u stranoj književnosti?
– Ako je suditi prema reakcijama predstavljača u Zagrebu i Šibeniku – Milane Vuković Runjić, Žarka Paića, Tonka Maroevića i Ivice Poljička - roman je iznimno dobro prihvaćen uz uniformni naglasak svih da se radi o unikatnom djelu koje nema parnjaka u suvremenoj književnoj produkciji. Čekam još uvijek jednu ozbiljnu kritiku koja će ga post festum valorizirati izvan hvalospjevna predstavljanja. Iskreno, ne znam s kojim bi ga domaćim ili stranim djelom usporedio.
Koji je povijesni značaj Fausta Vrančića?
– Dovoljno je reći da se radi o autoru prvoga hrvatskoga ali mađarskoga rječnika naslovljenog »Rječnik pet najuglednijih europskih jezika« iz 1595. koji je snažno utjecao na formiranje pravopisa hrvatskoga ali i mađarskoga jezika. Pribrojimo tome i njegove »Nove strojeve«, koji su jedno od najpoznatijih djela iz područja tehničkih znanosti s početka 17. stoljeća, u kojemu je i čuveni nacrt padobrana kojeg je vjerojatno sam prvi praktično iskušao. Spomenut ću još da je i Opća skupština UNESCO-a prepoznala vrijednost Faustovih izuma, preuzimajući ove godine pokroviteljstvo nad obilježavanjem 400. godišnjice tiskanja prvog izdanja »Novih strojeva«. Premalo je mjesta još govoriti i o drugim njegovim djelima koja su ugrađena u temelje naše nacionalne kulture.
Mediteran je tinta mog pera
Kažete da vam je kao Šibenčaninu s dugogodišnjim zagrebačkim boravištem Faust Vrančić vitalna poveznica s rodnim gradom. Zašto je uglavnom Mediteran sa svime što sa sobom nosi vrelo vaše inspiracije.
– Zašto Mediteran? Ne da se to opisati ali se dade osjetiti u punoći bića koje se neprekidno nadima tom mediteranskom energijom, suptilnim eterom, koji je čisto nadahnuće. To je vitalan, nepresušan tôk što izvire onkraj uma, a sunce, vino, smokve, more, otoci, borovi, kameni gradovi... sve te senzorne identifikacije Mediterana jesu vrata kroz koja curi ta energija i stvara uvijek iznova čudesno iz čudesnoga. Mediteran je tinta mojeg pera.
Danilski riton
U nakladi Gradske knjižnice Juraj Šižgorić u Šibeniku je 2008. objavljena i Vaša knjiga »Danilski riton: struktura i simbolika kultne posude iz srednjeg neolitika«, iscrpna multidisciplinarna studija o misterioznom tzv. danilskom ritonu, kultnoj posudi iz prapovijesne danilske kulture. Prijevod knjige na engleski jezik objavio je 2011. godine jedan od najuglednijih svjetskih nakladnika za prapovijesnu arheologiju britanski Oxbow Books iz Oxforda. U čemu je posebnost i mistika danilskog ritona?
– »Danilskim ritonima« nazivaju se četveronožne prapovijesne posude od pečene gline s ručkom i recipijentom od kojih je prva slučajno otkopana 1951. godine u Danilu, arheološkom nalazištu nedaleko od Šibenika. Prema dosad prevladavajućem mišljenju arheologa, pretpostavlja se da su posude bile kultne naravi te da su bile korištene u obredima nepoznatog izvorišta i sadržaja. Ritoni su i, najvjerojatnije kult kojeg su predstavljali, bili rašireni na golemom prostoru od Peloponeza do Alpa - ukupno više od 50-ak evidentiranih nalazišta dosad. Sukladno tome, u svojoj sam knjizi nastojao dokazati da su prapovijesni ritoni, kao kultni artefakti, prije otprilike 7 tisuća godina, potaknuli prvu integraciju velikog dijela europskog prostora kroz jedinstvenu kulturnu identifikaciju. U svojoj strukturi, ornamentalnoj i kromatskoj simbolici riton objedinjuje muško i žensko načelo, kao i plod njihova sjedinjenja, odnosno tri temeljne razine univerzuma u njihovu interaktivnom perpetualnom odnosu.
Tajna Vrančićeva spisa
Strahimir Primorac, Vijenac, 11.6.2015.
Nije nimalo čudno što se u intervjuima s politologom i publicistom, dramskim piscem i esejistom Omerom Rakom (Šibenik, 1957), nakon objavljivanja romana Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina, redovito pojavljivala konstatacija o autorovoj fasciniranosti Vrančićem i njegovim djelom ili se postavljalo pitanje o razlozima te fascinacije. Naime, nakon drame Pupak usrid svita (2002.) i scenarija za animirani eksperimentalni film Homo volans (2008.), taj opsežni roman bio je već treći Rakov tekst s tematikom iz života i djela čuvenoga Šibenčanina te se pitanje o toj vezanosti logično nametalo. U Vrančiću je, veli Rak, otkrio vrlo zanimljiva čovjeka s mnoštvom interesa, kao što ih i sâm ima, k tome čovjeka koji je živio u neobično dinamičnoj epohi. On mu se činio idealnom osobom u koju je mogao projicirati svoje široke interese, ne samo znanstvene nego i u različitim drugim područjima, a kao lik u romanu Vrančić je postao njegov literarni alter ego „koji progovara mojim jezikom, misli moje misli i osjeća mojim srcem“. Tomu treba dodati i drugog protagonista, Gabrijela Raka, za čije prezime pisac kaže da se ne podudara slučajno s njegovim – jer Gabrijel „najvećim dijelom predstavlja mene samoga“.
Budući da je Omeru Raku ovo prvi roman, iznenađuje njegov opseg (više od 400 stranica) te složena i prilično zahtjevna struktura teksta na kakvu se ne odlučuju često ni pisci s većim i dužim proznim iskustvom. U romanu se naime pojavljuju dvije fabularne linije, koje su vremenski i prostorno znatno udaljene jedna od druge, ali, naravno, imaju neke dodirne točke. Jedna događajna linija, s glavnim junakom Gabrijelom Rakom, zbiva se u Šibeniku i obuhvaća razdoblje od početka travnja do kraja rujna 1991, uoči samog Domovinskog rata; druga, gdje je protagonist Faust Vrančić, događa se najvećim dijelom na carskom dvoru u Pragu, od 1581. do 1617, odnosno od početka Vrančićeve službe na dvoru kao tajnika cara Svetoga Rimskog Carstva Rudolfa II. Habsburga pa do Šibenčaninove smrti 1617. U oba događajna toka glavni su likovi ujedno pripovjedači u prvom licu. Pritom je Vrančićeva dionica oblikovana kao pronađeni rukopis, što strukturu romana čini još složenijom, a javljaju se i osjetljiva pitanja preslagivanja i ravnoteže pojedinih dijelova s obzirom na cjelinu teksta. Taj dio pisan je mistično-religijskim diskursom, primjerenim temi i vremenu, a realistički dominira u dijelu u kojem se pripovijeda o novijim zbivanjima. Nije neznatan ni udio fantastike i paranormalnih situacija, i to u oba dijela, kao i dokumentarne građe, kojom pisac nastoji stvoriti uvjerljiv životni okvir priči.
Zbiljske, povijesne likove i događaje autor spretno uklapa u roman. Na jednoj strani kronološki pouzdano niže događaje u šibenskom zaleđu i u samu gradu koji nagovještavaju skoru mračnu budućnost, spominje neka konkretna imena, uvjerljivo slika tešku atmosferu u gradu, mentalitet građana i ljudi iz zaleđa. Na drugoj strani susrećemo se s autentičnim imenima Vrančićeva praškog dvorskoga kruga (car Rudolf II, znanstvenici i umjetnici koje je okupio, posvećenost alkemijskim eksperimentima).
Gabrijel Rak, knjigoveža koji s nekom neobičnom djevojkom „gori na lomači požude“, dobiva od svog duhovnog mentora fra Huga, knjižničara franjevačkog samostana, fascikl sa spisima Fausta Vrančića koje mora proučiti da bi mogao obaviti zadatak za koji je izabran. Fascikl s Vrančićevim spisima je pronađeni rukopis što ga je iz kutije pohranjene u Vrančićevu lijesu otuđio jedan franjevac. Čitatelju se nudi „redigirani tekst dnevničkih bilježaka“ što ih je pred smrt sredio sam Vrančić. Time je pisac sebi otvorio prostor da se pozabavi jednim zanimljivim razdobljem Vrančićeva života kad je on kao tajnik bio vrlo blizu caru Rudolfu II, mistiku koji se više bavio alkemijom i astrologijom nego državnim poslovima i koji je na svom praškom dvoru, punom bizarnosti i čuda, okupio istaknute ljude od znanja i umjetnosti iz cijele Europe. Vrančić se s njima družio i stjecao nove spoznaje, a prema autorovoj projekciji bio je čovjek svoga doba. Osim toga, iz Faustovih dugih i eruditskih dijaloga s carem, pa iz fra Anzelmovih i Gabrijelovih komentara njegovih zapisa pokazuje se da su car i Vrančić u žudnji za sveznanjem, za „kamenom filozofa“, za preobrazbom njih samih, ali i njihova vremena prepuna ratova i vjerske netrpeljivosti, bili vrlo slični.
Kad je počeo čitati Faustove zapise, Gabrijel se pitao može li taj rukopis spasiti njegovu epohu: „Da izmaknemo iz škripca neminovnog. Uz pomoć neke tajne, recepta...“ Želio je u tekstu naći arkanu (tajnu) kamena filozofa, ali iskoristiti je ne za proizvodnju zlata, nego za ostvarivanje mira, „pokušati djelovati na uređivanje makrokozmičkog kaosa, smiriti ratne tenzije i pokušati odvratiti od rata ratu sklone“. Čitajući zapise, Gabrijel shvaća da se njemu događaju potpuno iste stvari kao nekad Vrančiću, jer su dijelili istu demonsku ženu Annabellu, ali da je on, za razliku od svog nesretnog prethodnika, uspješno obavio ono što se očekivalo od njega.
Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina potvrđuje svoga autora kao erudita, čovjeka spremnog na istraživanja novih tema, zanimljive imaginacije i fabularnih rješenja. Omer Rak umije stvoriti atmosferei pamtljive slike, u dijalozima je suveren (Vrančić – Rudolf II), u opisima zna biti dojmljiv (prizori s Rudolfova dvora). No ima i nešto detalja u kojima pisac nije na visini koju si je sam zadao, a mislim da je to uglavnom posljedica neiskustva u pisanju dužega proznog oblika. Najvažnijim se čini neselektivnost i zato je ovdje spominjem. Koliko god je erudicija velik saveznik pisca, kad se pusti s uzde, zna narušiti osjećaj mjere. Tako se, primjerice, na prvih pedeset stranica romana našlo dvadesetak što književnih što glazbenih što slikarskih imena. Autor uvijek mora biti najveći krvnik sebi, mora nemilosrdno „rezati“ ne samo poneke riječi i rečenice nego i po više nefunkcionalnih stranica, mjesta koja naginju na patetiku ili neproduktivno odvlače pažnju od osnovne niti pripovijedanja. I uz ovaj prigovor, Arkana je osvježenje za hrvatsku prozu.
Šuljanje po oporim marginama šibenske povijesti
Denis Derk, Večernji list, 13.9.2015.
Borba između putenosti i samokontrole tek je jedna tema kojom se bavi ovaj otmjeno napisani biografski roman o Vrančiću.
Opsežni roman “Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina” potpuni je izuzetak u suvremenoj hrvatskoj literarnoj produkciji. Napisan je eruditski, ali to nije dokumentarističko i zamorno štivo o slavnom hrvatskom izumitelju, polihistoru, svećeniku, biskupu, filozofu, leksikografu, piscu i visokom dužnosniku na habsburškom dvoru Faustu Vrančiću rodom baš iz Šibenika. Baš suprotno.
Esejisti i dramatičar Omer Rak spretno je i nadahnuto u povijesni roman bogate radnje europskih dimenzija i relevantnosti utkao bajkovitu ljubavnu priču s ovih naših oporo-gorkih jadransko-dinarskih prostora ispisujući i svojevrsnu autentičnu kroniku prvih dana Domovinskog rata. Pri tome je napisao i niz dobro strukturiranih esejističkih stranica o Šibeniku, gradu koji svojom poviješću, kao malo koji hrvatski grad, apsolutno zaslužuje literarni tretman. No, nije Rak pisao samo o građevinama, i to ponajprije o znamenitoj katedrali u čijem ritmu već stoljećima živi cijeli jedan grad, koji posljednjih godina dobiva novu dinamiku, nego i o Šibenčanima i njihovom dvostrukom karakteru itekako uslovljenom tvrdim zaleđem i tragičnim događajima iz prošlosti. Ipak, dostojno mjesto u ovom romanu dobio je svetac naših dana, pokojni i neprežaljeni šibenski biskup Srećko Badurina.
Opsjednut prapovijesnim simbolima, ali i vjekovnoj ljudskoj težnji koja želi naći kamen mudraca, pisac se poslužio poznatim (i nepoznatim) dijelovima života Fausta Vrančića kako bi ispisao fikcionalni roman na tragu najboljih autora povijesno-avanturstičke literature u svijetu. U tome mu je trebao suvremeni lik koji je našao u intelektualnom knjigovešcu iz Šibenika Gabrijelu, siročetu koje na kraju romana, gotovo u filmskom obratu, nađe svoje roditelje, a zapravo predstavlja reinkarnaciju Fausta Vrančića samog. Oko Gabrijela, pisac je ispleo niz autentičnih šibenskih karaktera, ali mu je dao i tešku zadaću. Zadaću otkrivanja istine oko spisa Fausta Vrančića koje je jedan franjevac doslovno iskopao iz izumiteljeva groba iz crkve sv. Marije od Milosti u Prvić Luci. Gabrijel paralelno čita Faustov rukopis, ali i rukopis fra Anzelma, fratra koji je dopisivao Vrančića. Čitatelj tako ima priliku upoznati izbliza raskošni carski dvor Rudolfa II. Habsburškog smješten u Hradčanima u Pragu, gdje je Faust Vrančić punih trinaest godina bio carev osobni tajnik. Prag, mitsko središte europske ezoterije i alkemičarskih pokusa velik je izazov za Fausta Vrančića, baš kao i zlosutno prijateljstvo s moćnim i melankoličnim carem koje ne završava dobro za hrvatskog znanstvenika i Kristova odabranika. Šuljajući se po sivim marginama povijesti, Omer Rak intuitivno ispisuje alternativnu biografiju Fausta Vrančića, baveći se i smrću njegove žene koja mu je izuzetno teško pala, ali i objašnjavajući zašto su ga jezuiti nekoliko puta odbili kada je htio postati njihov pripadnik. Borba između putenosti i samokontrole, tek je jedna tema kojom se bavi ovaj otmjeno napisani roman u kojem se ističe lik opasne Anabelle koju suvremeni netipični heroj Gabrijel mora uništiti kako bi se dokinula opasnost stvorena baš u praškom dvoru nesretnog Rudolfa II. Hasburškog, i to uz presudnu pomoć posustalog Fausta Vrančića. Ljubav prema starim legendama i požutjelim spisima koje treba dešifrirati, pogonsko je gorivo ovog ambicioznog i temperamentnog štiva, koje ima i svoje teološke i filozofske slojeve.
Slične knjige
