Antigona

Special cijena 80,10 kn Redovna cijena 89,00 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Patricija Vodopija

  • Broj stranica: 96

  • Godina izdanja: 2016.

  • ISBN: 978-953266692-2

  • Naslov izvornika: Antigona

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 275 g

Kada je u suradnji s Filozofskim teatrom HNK-a u Zagrebu Slavoj Žižek, najopasniji filozof Zapada, odlučio napisati svoju prvu dramu, izabrao je onu koja je oduvijek privlačila filozofe – Sofoklovu Antigonu. Antigona je kao tragična figura koja se odupire pravilima ne samo duboko utkana u kanon svjetske književnosti i misli već je i sigurno uz Bibliju, Ilijadu i Odiseju jedan od onih temeljnih tekstova bez kojega nema ni zapadne kulture i misli. Mnogim je filozofima, uključujući Platona, Hegela i Kierkegaarda, Antigona bila iznimno važna u njihovim interpretacijama i razmišljanjima, no samo se Žižek usudio reinterpretirati Sofokla, i to napisavši novu dramu.

Antigona Slavoja Žižeka politička je drama par excellence koja itekako govori o poziciji junaka, junakinje, ali još više i mase, Zbora, koja može uzeti stvari u svoje ruke. S mnogo suptilnoga humora, razarajući mitove te razbijajući i iznova pišući kanonsko djelo svjetske književnosti, Slavoj Žižek pokazuje da je i dalje zaigrani dječak, spreman pokazati sebi i svijetu da uvijek postoji drugi i drugačiji način, a ponekad i više njih.

“Divlji mislilac pomaže nam da se probudimo iz svojih snova i da vidimo noćnu moru svoga vremena... On je stoga jedan od posljednjih velikih realista.”
— Cornelius Janzen, 3sat

Antigona je simbol sućutne, a Kreont orbanovske Europe

Sandra Sabovljev, Novi list, 25.1.2016.

Svjetsku praizvedbu »Antigone«, prve drame Slavoja Žižeka koju je ovaj slovenski filozof svjetskoga glasa napisao posebno za Filozofski teatar, publika zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta imat će priliku gledati tijekom iduće kazališne sezone. Predstava će nastati u koprodukciji s renomiranim minhenskim teatrom Kammerspiele, a režirat će je Angela Richter, poznata njemačka redateljica koja je na kazališne daske postavila i komad o osnivaču WikiLeaksa Julianu Assangeu – najavila je intendantica HNK-a Dubravka Vrgoč u foyeru kazališta prilikom predstavljanja Žižekove drame »Antigona« ukoričene u izdanju nakladničke kuće Fraktura.

Vrgoč je istaknula da je namjera Filozofskog teatra gostovanjima svjetskih intelektualaca otvoriti važna društvena pitanja i u kazalištu, a jedan od ciljeva je i nastanak dramskih tekstova koji se referiraju na našu suvremenost. Velika joj je čast, stoga, da će prvo uprizorenja takvog teksta, nastalog posebno za Filozofski teatar HNK-a, pripasti »Antigoni« Slavoja Žižeka.

– U nekoliko smo Žižekovih knjiga u fusnotama vidjeli zametak ideje da se klasični tekst Antigone napiše u tri različite verzije, s tri različita završetka, nešto nalik filmovima »Dvostruki Veronikin život« Krzysztofa Kieslowskog ili »Trči, Lola, trči« Toma Tykwera. Uspjeli smo Žižeka nagovoriti da to učini. On je ekspresno napisao dramu i njezin konačni rezultat je pred nama – izrazio je Srećko Horvat zadovoljstvo što će ova svjetska ekskluziva pripasti Filozofskom teatru koji on vodi već drugu sezonu.

Važnost Antigone

»Najopasniji filozof zapada«, kako ga tituliraju mediji, za svoju je prvu dramu izabrao dramu koja je oduvijek privlačila filozofe – Sofoklovu »Antigonu« – vođen fascinacijom »da mala promijena originala, primjerice, promijenjen kraj, daje sasvim drugo svjetlo djelu«.

Kako naglašava izdavač, Antigona je kao tragična figura koja se odupire pravilima ne samo duboko utkana u kanon svjetske književnosti i misli, već je i sigurno uz Bibliju, Ilijadu i Odiseju jedan od onih temeljnih tekstova bez kojega nema ni zapadne kulture i misli. Mnogim je filozofima, uključujući Platona, Hegela i Kierkegaarda, Antigona bila iznimno važna u njihovim interpretacijama i razmišljanjima, no samo se Žižek usudio reinterpretirati Sofokla, i to napisavši novu dramu koja je ujedno i politička drama par excellence.

– Osim navedenih filmova, drugi mi je motiv za pisanje dao sam Sofoklo koji je to isto činio s Antigonom. Malo je znano da je on prvo počeo s kič melodramom, da bi konačno napisao tragediju. Stoga je potpuno ideološki lažno naše poimanje autentičnog originala. Moja je prva lekcija o autentičnosti da zapravo nema autentičnog originala – objasnio je Žižek svoju zamisao, ilustriravši je pričom koja se dogodila kanadskom redatelju filma »Atanurjuat, brzi trkač« Zachariasu Kunuku. On, naime, pripovijeda staru inuitsku, odnosno eskimsku legendu koju su snimili kanadski Inuiti 2001. godine.

– Redatelj je odlučio promijeniti kraj te legende i zamijenio je izvorni završni pokolj u kojem svi sudionici umru, pomirljivim svršetkom. Tad se javio jedan kulturno osjetljivi novinar, naravno naša bijela budala, koji je optužio redatelja da je postupio komercijalno i tipično holivudski, a trebao se – po njemu – držati autentične priče. Redatelj mu je na to replicirao da je baš on, novinar, kulturni rasist jer je upravo napisati priču na nov način autentična inuitska tradicija – ispričao je Žižek.

Budući da Žižekova »Antigona« ima snažnu političku dimenziju, autor ju je stavio u suvremeni kontekst dotičući se tako gorućeg svjetskog problema – izbjegličke krize o čemu je više govorio nešto kasnije u sklopu Filozofskog teatra pred prepunim gledalištem HNK-a.

Radikalni pesimist

– Gledajući je kroz prizmu Antigone, Europa trenutačno zastupa dvije suprotstavljene priče koje su, po mom mišljenu, jednako lažne i pogrešne. Antigona predstavlja humanitarnu, sućutnu Europu koja smatra da se treba otvoriti izbjeglicama i primiti ih u svoje okrilje u neograničenom broju, dok drugu Kreontovu poziciju zastupa mađarski premijer Viktor Orban. On je pak eksponent onih koji brane granice i Europe, diže zidove i žičane ograde, navodi ovaj filozof.

Iako su obje su pozicije – kako ističe – lažne, Žižeku je kao ljevičaru ipak bliža liberalna Antigonina pozicija, ali ona ne donosi rješenje.

– Ako istinski želimo ući u srž problemom s izbjeglicama, koji po svojoj prirodi nije humanitarni, treba redefinirati pitanja koja nam se nude i zapitati se kako je do toga došlo. Rješenje je u tome da se promijeni međunarodna politička i ekonomska logika funkcioniranja kapitala koji generira ovu krizu – smatra Žižek. Prema njegovom mišljenju, daljnji priljev izbjeglica izazvat će to da ćemo u Njemačkoj, za koju godinu, na vlasti imati antiislamistički ekstremni pokret Pegidu.

Žižek, javnosti dobro poznat po sarkastičnima analizama, opetovano je potvrdio da prezire pomodnu humanitarnost Europe prema migrantima i izbjeglicama te izrazio krajni pesimizam u ishod krize. Autor više od pedeset knjiga prevedenih na dvadesetak svjetskih jezika, smatra da smo pred vratima nemoguće situacije – izbjeglice nezaustavljivo nadolaze, Balkan ih ne može zadržati, granice zapadnih zemalja se zatvaraju, oni se ne mogu vratiti...

Radikalno pesimističan, Žižek ne isključuje ni mogućnost rata unutar Europe. Nemilosrdno kritizirajući politiku zapadnih zemlja, apelira na nužnost hitnog rješenja konflikta na Bliskom istoku gdje Zapad samo provodi svoje interese, dok se protiv radikalnih islamista bore samo Kurdi.

 

Antigona ili Trostruko političko čitanje Žižekovo

Petra Miočić, Pročitajto.com, 9.2.2016.

Čemu služi umjetnost ako je posve apolitična? Nije li dužnost umjetnika povremeno upiknuti goruću točku društva i na taj način izazvati željenu reakciju? Živi li klasično djelo zatvorimo li ga u njegove okvire i ostavimo li ga takvim, autentičnim, konzerviranim, prekrasnim i dalekim? Možemo se diviti ljepoti, možemo se diviti mrtvilu, no mrtvačku ćemo ukočenost klasičnog djela opustiti samo shvatimo li ga kao nešto otvoreno. No, učinimo li tako, usmjerimo li ga prema budućnosti i udahnemo li mu novu životnost svojom intervencijom, nećemo li ga time i oskvrnuti, oduzeti mu ponešto od njegove autentičnosti?

„Autentičnost je precijenjena!“ uzvik je što glasno, tako glasno da para uši odzvanja kroz svih, gotovo stotinu, stranica postmodernističkog ispisivanja Sofoklove Antigone, onakve kakvom je vidi najopasniji filozof Zapada, Slavoj Žižek. Iako biste od filozofa očekivali da svoje misli čitatelju podastre u obliku gusto ispisanog, teorijski natopljenog i nadasve provokativnog eseja, Žižek se ovog puta okušao u za njega posve nepoznatoj, dramskoj formi. Njegova je Antigona nastala kao prvo teatrološko djelo proizašlo iz Filozofskog teatra, projekta vraćanja filozofije u kazalište pod čijim okriljem filozof Srećko Horvatu zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu s eminentnim gostima razgovara o problemima vremena u kojem živimo. Kako je na Antigoninu zagrebačkom predstavljanju istaknula intendantica kazališne kuće Dubravka Vrgoč,nisu se htjeli zaustaviti samo na razgovorima već su, kao istinsko ispunjenje Filozofskog teatra vidjeli nastanak i uprizorenje važnih tekstova koji će obilježiti suvremenost. Razrađujući ideju, Vrgoč i Horvat odlučili su pokušati uvjeriti Žižeka da upravo on svojim tekstom pridonese spajanju i ostvarivanju onog filozofskog u teatru i teatralnog u filozofiji.

U njegovoj je filozofiji uvijek mnogo drame, njegovi su nastupi izrazito scenični i teatralni, Žižek gledateljevu pozornost zarobljuje onime što govori jednako kao i načinom na koji to govori, mimikom, popratnom gestikulacijom, aurom što je oko sebe stvara. Za zaključiti je stoga kako niti Žižekova drama neće biti lišena filozofije. No, Žižekova je Antigona podijeljena u dva dijela i dok je esej, kako je na prestavljanju primjetio glavni urednik Frakture Seid Serdareviću čijem je suizdanju knjiga u Hrvatskoj objavljena, očekivano provokativan drama je nešto posve drugo. Naslovivši je Trostruki život Antigonin autor na prvi pogled otkriva čitatelju u čemu je njegova novina, u kojem se trenutku zbiva njegova intervencija u samom tekstu. Početak je isti kao kod Sofokla, prvotni se moment ne mijenja; Antigona, tragična junakinja vođena božanskim osjećajem za pravdu i potaknuta neizrecivom ljubavlju prema bratu Poliniku čiji je pokop zabranio njihov ujak, okrutni tebanski vladar Kreont odlučuje se za ultimativni čin građanskog neposluha i održava pogrebni obred pokojnome bratu u čast.

I tu dolazi do Žižekova upliva. Kako je autor istaknuo u uvodnom eseju Trči, Antigono, trči tri su projekcije Antigone; antička, Sofoklova, djelatna Antigona postavljena nasuprot Kierkegaardovoj modernoj, nedjelatnoj Antigoni zauvijek osuđenoj na ravnodušnu patnju, a s njima je u suprotnosti postmodernistička Antigona za koju bi etičko bilo samo iskušenje kojem biva izložena. Tri Antigone iz uvoda i tri svršetka u kojima se izmjenjuju Antigonin, Kreontov i položaj zbora nisu u izravnoj korelaciji, no poveznica između postmodernističke Antigone i postmodernističkog razvoja sukoba i svršetka za kakvim traga Žižek svakako postoji.

Prva je inačica vjerna tradiciji i slijedi Sofoklov rasplet; zbor na samom svršetku hvali Antigoninu spremnost da slijedi božanska načela do samog kraja i veliča njezinu ustrajnost. Drugi mogući svršetak prikazuje što bi se dogodilo da je Antigona uvjerila Kreonta da dopusti dostojan ukop njena brata i zapravo je brechtovska pohvala pragmatizmu kojom se šalje jasna poruka o vladajućoj klasi kao onoj što si može priuštiti poštovanje časnih i strogih načela dok puk plaća visoku cijenu za to. I premda se već u drugom svršetku može iščitati onaj ubadajući moment Antigone kao subverzivne, kao one koja progovara za one bez vlastitog glasa i jasno definiranog ontološkog statusa, ali ne i u ime svih onih iz javnog diskursa, treća je mogućnost svršetka najzanimljivija, djeluje kao veliko finale i predstavlja katarzu suvremenog društva. U njoj, naime, zbor preuzima aktivnu ulogu, izlazi iz okvira pukog prenositelja istine, kori protagoniste, kažnjava ih i preuzima vodstvo uspostavljajući narodnu demokraciju u Tebi.

Je li upravo to i Žižekovo rješenje za krizu u suvremenim društvima? Odbacite vjerske i svjetovne uplive i okrenite se sebi kao ishodištu, ali i rješenju problema. Ne. Žižek je ovom dramom tek postavio pravo pitanje na koje tek treba dati odgovor. I premda on tvrdi kako je njegova Antigona tek eksperiment u mišljenju, a ne autentičan umjetnički tekst, ona je zapravo ono što doista zaslužuje stajati na polici „novo“ u poplavi modernog i autentičnog u literarnom diskursu.

 

Junaci koji zaslužuju kaznu

Filip Drača, Ziher.hr, 3. 4. 2016.

Svakome tko je upoznat s dosadašnjim djelima Slavoja Žižeka, čitanje njegove verzije Sofoklove Antigone je bilo (ili će biti) novo iskustvo. Osim toga što je riječ o prvoj Žižekovoj drami, koju čitamo u izdanju Frakture, mnoge karakteristike njegovog načina pisanja na koje neki još nisu naviknuti ovdje nisu direktno prisutne.

Ovdje očito nema (na prvi pogled) disonantnih i arbitrarnih kolaža koji spajaju Toma i Jerryja sa psihoanalitičkim konceptom dvaju smrti, niti anegdota o Gyorgyju Lukacsu za vrijeme Mađarske revolucije 1956. koje služe kao kritika pozitivizma, niti ludičkih čitanja Hegela kroz viceve o Židovima.

No, njegova Antigona ne sadrži takvo formuliranje nekoliko desetaka ideja odjednom samo zato jer je ona sama jedna takva formulacija; odmah nam je u predgovoru dano na znanje da je ova varijantna Antigona djelomično nadahnuta idejama iz raznolikih izvora, od Talmuda do Građanina Kanea.

Prije svega, treba odoljeti bilo kakvom secirajućem čitanju ove drame koje bi se fokusiralo na konkretne preinake koje je Žižek poduzeo nad originalnim tekstom i analiziralo ih. Ne treba uspoređivati što je u ovoj drami različito od originala, što ju čini konkretno Žižekovom i distinktnom od Sofoklove, jer bi to bilo protivno namjeri samog projekta.

Naprotiv, potrebno je uvidjeti što je u ovoj reaktualizaciji jedne od najstarijih drama svjetske književnosti istinski vjerno poruci iskazanoj u originalu; jedini način da se bude vjeran tradiciji jest da se odbaci vjernost izvorniku, da ga se sasvim besramno preinači tako da on nastavi govoriti i danas. Stoga, razlike koje Žižekova drama ima spram Sofoklove trebaju biti imenovane ne zato da bi njih dvojica bili postavljeni jedan nasuprot drugome i uspoređeni, već bi te razlike trebale biti sredstvo, radije nego cilj, kritičke analize.

Kao što znamo, klasična Antigona je drama o suprotstavljenosti ljudskih etičko-političkih dužnosti; dužnost prema obitelji protiv dužnosti prema državi, poštovanje prema svjetovnom zakonu protiv poštovanja prema božanskom zakonu, i tako dalje. Sve od navedenog su oblici ćudoređa i ni za koga se u tom konfliktu ne može reći da je u krivu; to rastvaranje etičke supstance društva ne dolazi izvana, iz neke pokvarenosti, već iz same nutrine tog ćudorednog poretka koji potkopava samog sebe.

Završetak originalne Antigone je egzemplaran za grčku tragediju; Kreont se predomisli oko kažnjavanja Antigone, ali Antigona je taman onda počinila suicid. Nakon nje i Kreontov sin, koji je za Antigonu bio zaručen, a za njim i njegova majka, odnosno Kreontova žena. Zakon je na kraju ispoštovan, ali svi pate ili umiru uzalud. Cijeli konflikt u Antigoni se na kraju razotkriva kao lažni konflikt u kojem nitko ne pobjeđuje, osim naravno konflikta samog koji je uspio napraviti štetu svima.

Žižek slijedi Sofokla u takvom razotkrivanju lažnog konflikta u kojem jedna strana zapravo hrani i pretpostavlja onu drugu; kako razjašnjava u predgovoru drami, uvodi trostruki završetak po uzoru na Brechtove komade Onaj koji govori da, Onaj koji govori ne i Onaj koji govori da 2. Ukratko rečeno, prva dva raspleta predstavljaju pobjedu jedne od dvaju sukobljenih strana, dok treći rasplet naprosto staje cijelom konfliktu na kraj unoseći u njega potisnut element; patnje svih onih koji u lažnom konfliktu najviše stradavaju a da nemaju ništa od bilo čije pobjede.

Zbor tebanskih starješina, koji je u originalu imao pasivnu ulogu potvrđivanja nečega što bi drugi lik rekao kroz otrcane mudrosti, ovdje dobiva ulogu djelatnog subjekta koji u konačnici odlučuje o kraju. Treći rasplet je stoga kraj i Kreonta i Antigone u kojemu oboje bivaju smaknuti po odluci Zbora, i njihovo je smaknuće simbolička gesta ukidanja općenitog sukoba unutar etičkog poretka ukidanjem tog poretka.

Međutim, to ne znači da se i Kreont i Antigona portretiraju kao jednako loši, jednako zaslužni smrti; Kreontu Zbor određuje istu kaznu kakvu je Kreont namijenio Poliniku u originalu i proglašava ga jednostrano krivim, dok Antigoni priznaje plemenitu motivaciju njenih djela ali ipak inzistira na njenom smaknuću jer je ona, kao plemkinja i kćer Edipa, prozborila u ime isključenih koji nemaju glasa – a isključenima nije potrebno sažaljenje povlaštenih, niti bi povlašteni trebali govoriti umjesto njih. Riječima samog zbora, ‘Oni bi sami trebali dobiti riječ i izraziti svoje muke. I zato si ih govoreći umjesto njih još teže izdala od svoga ujaka, jer si im uskratila pravo glasa’.

Istina je da je Kreont bio zlikovac i da ga je trebalo kazniti; ali junaci također zaslužuju kaznu jer masama junaci nisu potrebni.