Animal triste
-
Jezik izvornika: njemački
-
Prijevod: Latica Bilopavlović Vuković
-
Broj stranica: 182
-
Datum izdanja: lipanj 2005.
-
ISBN: 953-7052-67-2
-
Naslov izvornika: Animal triste
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 310 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 2,66 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
U ljeto 1990., ispod kostura brahiosaura u berlinskome Prirodoslovnom muzeju, rađa se ljubav između paleontologinje iz Istočnoga Berlina i entomologa iz Ulma. Za ženu čiji dotadašnji životni poredak padom zida gubi smisao, ta se ljubav pretvara u opsesivnu strast koja ne zna za odricanje i obzir. U previranjima njemačkog ujedinjenja, u kaosu Berlina, usred uzdrmanih životnih priča i političkih uvjerenja, junakinja romana Animal triste zaziva ljubav kao posljednju anarhičnu silu koja daje smisao i koja se ne obazire ni na kakav red, nego gradi svoj vlastiti. Iznimno erotičan roman Animal triste jedan je od najljepših ljubavnih romana našega vremena. Roman je to koji pokazuje kako su ljubav i strast one najjače snage koje ništa ne može zaustaviti. Animal triste ponajbolji je roman suvremene njemačke spisateljice Monike Maron, danas već klasika njemačke književnosti.
"Jedan od najljepših ljubavnih romana i nadasve erotična knjiga iznimne snage."
Marcel Reich-Ranicki, Der Spiegel
Der Spiegel
Marcel Reich-Ranicki
Jedan od najljepših ljubavnih romana i nadasve erotična knjiga iznimne snage.
Monika Maron / Animal triste
http://hombrezone.com, Dario Grgić, 27.12.2005.
Životna priča Monike Maron obiležena je represijom, izdajama i privatnim kapitulacijama, slična mnogima ovdje na našim prostorima vođenim egzistencijama. Rođena u Berlinu kao Monika Iglarz 1941. godine s majkom i ujnom seli iz Zapadnog u Istočni Berlin 1951. godine. Put koji će, kako će se pokazati, poslije biti vrlo teško prevaliti u obrnutom smjeru. Njen očuh Karl Maron vrlo je visoko pozicionirani dužnosnik istočnonjemačke tajne policije koja će tijekom sedamdesetih godina prošloga stoljeća obilježiti i Monikin život. Nakon srednje škole Monika Maron isprva radi u tvornici, da bi zatim studirala povijest umjetnosti. Zapošljava se kao novinar ‘Wochenposta’ a slobodni pisac postaje 1976. godine. U nemilost pada 1978. i više ne može objavljivati u DDR-u. Tako da su njeni rani literarni radovi objavljeni u Zapadnoj Njemačkoj, gdje joj izlazi 1981. prvi, odlično od kritike ocijenjen, roman ‘Flugasche’. U intervjuima davanima zapadnim medijima tijekom devedesetih, kada su bile aktualne debate o (ne)moralnom držanju mnogih cijenjenih pisaca DDR-a, Monika Maron je otvoreno progovarala o svojoj suradnji s policijom, dok u knjizi eseja ‘Quer über die Gleise’ tiska svoja dva izvješća dana tajnim službama. Gadna priča. Imate s jedne strane mladu autoricu koja je odrastala u relativno ugodnom materijalnom okrilju obitelji na vlasti, lobotomizirana djetinjstva, i s druge strane -a sve u istoj osobi, što je stara faustovska priča-autoricu koja u jednom trenutku počne slijediti svoj talent. Nadarenost je uvijek obilježena, između ostaloga, i posezanjem za ‘zabranjenim’ voćem, a ovu egzistencijalno tešku situaciju s elementima iskupljenja, obilježenu prekidom kontakata s obiteljskim krugom-s majkom npr. godinama nije pričala- Monka Maron djelomično razrješuje preseljenjem u Zapadnu Njemačku 1988. godine. Tamo je dvije godine ranije objavila i drugi roman, ‘Die Überläuferin’, koji je također imao dobru prođu. Naredne knjige slijede ovu uzlaznu Maroničnu literarnu putanju, objavljujući ‘Stille Zeile Sechs’(1991), ‘Animal Triste’ (1996), ‘Pawels Briefe’ (1999), ‘Geburtsort Berlin’ (2003), ‘Wie ich ein Buch nicht schreiben kann und es trotzdem versuche’ (2005). Iako je osnovna priča romana ‘Animal triste’-naslovljena prema znanoj latinskoj poslovici ‘Omne animal post coitum triste’, svaka je životinja poslije koitusa tužna-postoji i galski duhoviti dodatak ‘nisi mulier gallusque’ (osim žene i pijevca)-ljubavna, Monika Maron je uspjela rekonstruirati puno više od ljubavne storije, ma koliko ona bila u romanu naglašavana. Osim ljubavi s njenim izdajničkim potencijalom, ovdje su prikazana i desetljeća hodanja ulicama sa spuštenom glavom, da se tako izrazim. Društveni život pod komunizmom međutim ovoj senzibilnoj autorici nije poslužio kao povod za publicističku orgiju, ili literariziranje ideje totalitarizma, nego je to tek kontekst u kojemu je emocionalna suzdržanost i šturost u stopu slijedila zatomljeni socijalni jezik života pod socijalizmom. Ljudi su tužne životinje oduvijek, baćuškina je čizma samo malo ćoškastija, samo malo tješnja nego što je to državna ‘obuća’ inače. Jednako kao što je uspjela prikazati tragičnost i osamljenost, sivilo života (kugu modernih vremena, kako je znao reći Aldous Huxley), pa onda u kontekstu šire palosti i-abortiranost ljubavnog ‘kuta gledanja’. Primjera, osim veze njene junakinje, paleontologinje berlinskog Prirodoslovnog muzeja, fascinirane golemim kosturom brahiosaura, s Franzom, stručnjakom za opnokrilce, doista ne manjka; ideju ljubavi Maronica varira po cijeloj skali, od nerealiziranih mladenačkih, do naizgled uspjelih brakova, poput onoga njenih znanaca Karina i Klare. Nerazdvojni par, naizgled ona presudna ljudska kombinacija, kako Maronica znade reći ljubav ‘na život i smrt’, pomno pogledani pretvaraju se u puki bračni par za život. A kontrast interesa nje i njene ljubavi, tipičnog zarobljenika braka Franza, očituje se na simboličkoj razini u raskoraku između volumena objekata njihovih interesa. Ona se bavi dinosaurima, ogromnim ali izumrlim životinjama, dok je on posvećen malim no neuništivim kukcima. Monika Maron piše jednostavno i precizno, bez fanfara, često izazivajući svojim rečenicama tek lagani šušanj u čitateljevoj svijesti, brižno izbjegavajući banalizacije i srednja riješenja, i to podjednako na razini stila kao i dramatike. Sjećanja njene junakinje i sama su svojevrsna dinosaurika, jer je roman ispričan kao sjećanje starice kojoj se na sredini životna puta dogodila najvažnija stvar na svijetu: kontakt s osobom koju je mogla voljeti. I ništa joj nije povod za simplificiranje, od ovih globalnih promjena, poput pada berlinskog zida u čijoj se sjeni dogodila ova ljubav, do popratnih posljedica tzv. velike politike, njena povratna vala u život tzv. malih ljudi: konstatacija kako je ova radikalna promjena izgleda političkog i društvenog bića ponovno učvrstila napukle veze samo je najkrupnija, sve ostalo Maronica je ostavila u polumraku po kojemu se kreće poput rafinirana, melankolična šišmiša. Koji, unatoč svom mraku života, ipak vjeruje u filogenetsku predodređenost svih bitnih ljudskih veza. Dario Grgić