Anđeo nestajanja
24,99 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 448
-
Datum izdanja: kolovoz 2023.
-
ISBN: 978-953358602-1
-
Vrsta uveza: Tvrdi
-
Težina: 660 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 20,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Neposredno prije Drugoga svjetskoga rata u kuću u zagrebačkoj Ilici, dvokatnicu koju je za najam izgradio imućni židovski veletrgovac, kao služavka kod gospode u gradu, dolazi raditi mlada, lijepa i bistra djevojka sa Žumberka Anđa Berilo. U teškim ratnim vremenima ona će saznati kakav je tko od njezinih susjeda i poslodavaca – jedni će završiti u logoru, drugi se pridružiti ustašama, treći otići na liječenje u sanatorij...
Anđa će se zaljubiti u mladoga komunista i prigrliti ideale ravnopravnosti i slobode. Njezin skromni sobičak postat će utočište jednom iznimno važnom ilegalcu. Međutim, njezin će ljubavnik nakon hapšenja stradati na Trgu N., a ona će morati pobjeći u partizane. Kada se vrati u oslobođeni Zagreb, ona ne želi privilegije. Pravedna i nepotkupljiva postaje sumnjivom svojim drugovima koji je odvode na Goli otok. Nanesenu nepravdu Anđa Berilo htjeti će ispraviti, no novo će vrijeme dotući i nju i kuću u kojoj je živjela.
Anđeo nestajanja Slobodana Šnajdera veličanstven je povijesni ep i autorova posveta Zagrebu i njegovim tihim herojima. Sudbina glavne junakinje Anđe Berilo, sudbina je jednoga naroda i grada, priča o onima koji vjeruju u ideale čak kada se u njih nepovratno razočaraju.
Podijelio sam s vama impresije o više od 500 knjiga. A sad, adio...
Denis Derk, Večernji list, 6. rujna 2023.
Večernjakov književni kritičar Denis Derk kritikom romana "Anđeo nestajanja" Slobodana Šnajdera oprašta se od kultne kolumne Knjiga na stolu koja u subotnjem prilogu Obzor izlazi od 2014. godine
Da se ovim tekstom, zbog odlaska iz Večernjeg lista, ne opraštam od kolumne Knjiga na stolu, koju u Obzoru, subotnjem prilogu Večernjeg lista, pišem od svibnja 2014. godine (prvi tekst bio je posvećen knjizi Radenka Vadanjela "Mišomor za rođake"), ove bi se subote na ovom privilegiranom mjestu našao tekst o najnovijem romanu nagrađivanog hrvatskog književnika Slobodana Šnajdera. Nakon velikog uspjeha s autobiografskim romanom "Doba mjedi", koji je Šnajder objavio 2016. godine (a koji sam, među ostalima, predstavljao na promociji na Interliberu), jedan od najvećih dramatičara s ovih prostora napisao je vrlo čitljiv povijesni roman "Anđeo nestajanja", koji se, pojednostavljeno rečeno, bavi Zagrebom u 20. stoljeću.
Među pripovjedačima ovog razvedenog romana tako se našla i jedna ilička dvokatnica (sigurno udaljena od turbulentnog Trga bana Jelačića), koju je isključivo za najam izgradio židovski trgovac Moses Jelenski, a u koju u osvit Drugog svjetskog rata kao sluškinja dolazi mlada i nadasve pravdoljubiva Anđa Berilo, žumberačko siroče. Ilička zgrada nam iskreno i upućeno, uz povremene provale opreznog agramerskog humora, opisuje svoje šarolike stanare i njihove predratne, ratne i postratne sudbine koje nas dovode i do samog predvorja neizvjesnog 21. stoljeća.
Pri tome lucidni Šnajder pomoću jedne metaforične nekretnine sublimirano opisuje recentniju hrvatsku iznimno burnu povijest, ali s određene distance, iz svojevrsne malograđanske udaljenosti, premda i ta neugledna zagrebačka zgrada, barem nakratko, ugošćuje i povijesne vođe ranga Josipa Broza Tita, naravno, iz njegove tajnovite ilegalne faze. Osvjedočeni ljevičar Šnajder (koji se u "Doba mjedi" nije libio pisati i o njemačkim, ali i krutim partizanskim obiteljskim korijenima koji su utjecali i na njegov identitet i formiranje) partizanski pokret u ovom na mahove iznenađujućem romanu naziva Podzemljem, a prilično se dokumentaristički bavi i osobnostima Andrije Hebranga, Koče Popovića, Diane Budisavljević, nadbiskupa Alojzija Stepinca ili danas već prilično zaboravljenog Borisa Kidriča, ali i tragedijama s Golog otoka, brojem žrtava na Križnom putu, jasenovačkim logorima...
U svoj treći roman Šnajder uvodi i lik djeteta Magusa koji može bezbolno prolaziti kroz prostor i vrijeme, ali mu fokus nije na Magusu, nego na likovima iz zagrebačke svakodnevice, među kojima posebno mjesto pripada idežurnom intelektualcu, profesoru Marku Gavraniću, koji boluje od tuberkuloze i liječi se u Dežmanovom Brestovcu na Sljemenu, stvarnom simbolu propasti urbanog Zagreba, ali i još važnije, urbane, a onda i romantizirane purgerštine koja je odjek srednjoeuropskog mentaliteta hrvatske slučajne prijestolnice.
Hoće li "Anđeo nestajanja", taj roman rijeka čije je ušće prilično široko, i to i za europske uzuse, nastaviti putem kojim je krenulo obilato nagrađivano i prevođeno "Doba mjedi" (do sada prevedeno na trinaest jezika koje u Hrvatskoj ima četiri izdanja plus jedno novosadsko na izvorniku), ovisi i o spremnosti Frakture da taj roman približi ne samo stručnoj nego i široj čitateljskoj javnosti. A prilike za to će biti i na Festivalu svjetske književnosti koji netom počinje gostovanjem sjajnog mađarskog pisca Petera Nadasa, a onda i na vitalnom riječkom Vrisku. Bilo bi senzacionalno da se "Anđeo nestajanja" predstavi i na otoku Drveniku Malom (nedaleko od Trogira), dakle na mjestu gdje je i nastajao i gdje se nalazi Šnajderov literarni laboratorij, tj. utočište eremitskog naboja.
Naravno, ja sam se raspričao o Šnajderu i njegovu romanu (da Hrvatska ima pameti, upravo bi Šnajdera forsirala kao kandidata za Nobelovu nagradu za književnost), a gotovo ništa nisam rekao o svom domalo desetogodišnjem iskustvu pisanja redovitih tekstova o novim knjigama na stranicama dobroćudnog Obzora. A što se tu i ima reći. Pisao sam impresije o više od pet stotina knjiga (uglavnom su tu bili romani, ali i zbirke kratkih priča, publicistika, memoari, eseji, pa i nekoliko zbirki poezije). Naslove sam birao po svom nahođenju, nisam bježao od debelih knjiga (pa sam opjevao i "Umjetne suze" Milka Valenta s 1408 stranica). Pisao sam i o domaćim i stranim piscima neopterećen žanrovima i političkim predznacima. Pisao sam tako i o knjigama Gorana Babića i Hrvoja Hitreca. I da. Uz Knjigu na stolu, za Večernji sam (u kojem pišem od 1989. godine bez prekida) redovno pisao i kolumnu Kultiviranje (ime joj je dao Jure Ilić), koja je također začeta u Obzoru u prosincu 2008., da bi se potom preselila među redovne kolumne. I onda se neki čude da sam se umorio.
Posveta zagrebačkim ilegalcima
Dragan Jurak, Kritika HDP, 10. studenoga 2023.
Priču o zagrebačkom dvadesetom stoljeću priča dvokatnica sa stanovima za iznajmljivanje, sagrađena 1911. godine. Pričaju je zagrebačke ulice, trgovi, parkovi i kvartovi. Ali isto tako pričaju je livade i šume. Planina koja se do same Ilice spušta u Zagreb ulazeći na ovom i onom mjestu u strogi centar možda je i najvažnije urbanističko obilježje grada. Šuma je zajednička i partizanima i Zagrebu
Do kraja 1941. sve ono najbolje rođeno u Zagrebu bit će ubijeno. Neki su strijeljani na Dotrščini, drugi su poginuli na gradskim ulicama. Ostaci ilegale kroz zimu i s proljećem prebacuju se na slobodni teritorij. S njima i Anđa.
Godina 2023. dobra je godina za zagrebačke kuće i ulice. Kod Lovrenovića u U sjeni fantoma svoju je književnu pozornicu dobila Opatička 16, Ljubljanska 23 i aleja Prilaza. Kod Slobodana Šnajdera u Anđelu nestajanja pozornica je u dvokatnici u Ilici i kućerku u Trnju, na Brestovcu, Dotrščini i na Adolfovcu. Lovrenovićeva Ljubljanska ulica prvo je bila Kolodvorska, zatim Ljubljanska, Pavičićeva, pa Braće Oreški i danas Republike Austrije. Aleja Prilaza prvo je bila Prilaz 1879., pa Prilaz Đure Deželića, zatim Prilaz JNA i danas opet Deželićeva. Imena se mijenjaju, no brojevi ostaju fiksni. Kod Šnajdera brojeva nema, ilička dvokatnica je negdje kod Britanskog trga, ili niže, kod okretišta na Črnomercu, Trnje je bb, „bez broja“, a adresa Brestovca, Dotrščine i Adolfovca je Medvednica. Lovrenović je s brojevima precizan. Šnajderu u gradu nema brojeva, kao ni u prirodi.
Židovi u Zagrebu
U Doba mjedi Šnajder je pisao o obiteljskoj povijesti i povijesti folksdojčerske zajednice. Anđeo nestajanja gotovo je jednako osobna priča: posveta Zagrebu i zagrebačkim ilegalcima. Priču o zagrebačkom dvadesetom stoljeću priča dvokatnica sa stanovima za iznajmljivanje, sagrađena 1911. godine. Pričaju je zagrebačke ulice, trgovi, parkovi i kvartovi. Ali isto tako pričaju je livade i šume. Planina koja se do same Ilice spušta u Zagreb ulazeći na ovom i onom mjestu u strogi centar možda je i najvažnije urbanističko obilježje grada. Šuma je zajednička i partizanima i Zagrebu.
Šnajderova junakinja Anđa Berilo u iličku dvokatnicu dolazi kao maloljetna sluškinja. U Zagreb stiže iz Žumberka, u Žumberak je stigla kao posvojeno siroče pronađeno u vreći s oznakom brazilske kave. S Anđinim dolaskom u Zagrebu započinje velika povijest. Prvih ratnih nedjelja žumberački curetak odlazi u Maksimir u zoološki vrt. Najviše voli majmunsku kuću, onu u žutom, boji u kakvoj su pod Habsburzima u crno-žutoj monarhiji bila i kazališta i ludnice. Stojeći pred kavezom Anđi pada na pamet plakat iz Praške, gdje je i židovska sinagoga. Na plakatu je karikatura čimpanze s Davidovom zvijezdom. I natpis: „Čovjek je potekao od majmuna. Židov svakako! Jesi li i ti?“
„Usred žute kuće, Anđa vidi dječja kolica. I kolica i žena označeni su Davidovom zvijezdom, žena kako je propisano, i sprijeda i straga. Mali se Židov nastoji što je moguće više uzdići iz kolica a to zato što ga krpa s Davidovom zvijezdom prebačena preko njega gotovo potpuno prekriva, te se glasno smije, kako Anđa još nije čula smijati se.“ Negdje u isto vrijeme, na drugom kraju grada, u dvokatnicu stiže vijest o pravoslavnom popu kojeg su pribili na vrata čavlima i bacili u Savu. Za stolom nastaje tišina. „Nitko nije rekao, kao u sličnim prilikama, da su to bablje priče. Također ne čuje se ono – tko zna zašto je to (sic) dobro. Svi su poznavali svešteno lice.“
Anđa i Boško
S makabričnim plakatima, makabričnim prizorima i vijestima u grad je stigao rat, rat koji će se ubrzo razliti ulicama Zagreba. Zagrepčani će javno na ulicama pozdravljati i grliti označene sugrađane, piše Šnajder, a zagrebačka djeca će zapucati na gradskim ulicama. Pratimo jedan od narativnih krakova romana. Usmena zagrebačka predaja govori da je prvi ustaša u ratu ubijen u svibnju u Zagrebu, u vrtovima Trešnjevke; taj prizor zamisliti uz rascvjetalu granu trešnje. Šnajder piše o atentatu u Ozaljskoj. Jedan je doušnik nakon kina nesmotreno krenuo prema Trešnjevci. Od Kazališnog trga, budućeg Trga maršala Tita, spustio se s djevojkom sve do Ozaljske, gdje je hladnokrvno ustrijeljen: ustaše tada bez jake pratnje nisu ulazile duboko na Trešnjevku. Tu je i priča o agentu koji je s Anđom ušao u klopku misleći da odlazi u ljubavno gnijezdo. To podsjeća na poznati atentat na Tiljka, nakon kojeg su krenula hapšenja i smaknuća poznatih ljevičara; mjesto smaknuća agenta Tiljka trebalo bi biti u prizemnom stanu u Laginjinoj ulici.
U ratnom vihoru Anđa upoznaje Boška. Bježeći od agenata ilegalac pita djevojku „oćemo u kino il’ na Sljeme“. Odlaze na Sljeme. Tamo, na livadi koju Šnajder naziva rajskom, Anđa upoznaje svoju prvu i jedinu ljubav. Romansa ilegalaca neće drugo trajati. Boško je uhvaćen, u zatvoru ispija otrov, a njegovo tijelo najvjerojatnije je bačeno u neoznačenu grobnicu na Dotrščini. Tu je druga i posljednja livada Boška i Anđe.
Do kraja 1941. sve ono najbolje rođeno u Zagrebu bit će ubijeno. Neki su strijeljani na Dotrščini, drugi su poginuli na gradskim ulicama. Ostaci ilegale kroz zimu i s proljećem prebacuju se na slobodni teritorij. S njima i Anđa. Rat će provesti u šumama i na planinama; baš kao i profesor iz dvokatnice, Anđin sugovornik i učitelj koji će rat provesti u sanatoriju Brestovac podno Sljemena. Tako smo od Ilice došli do zagrebačkih šuma i livada, i dalje od toga kordunskih, goranskih, bosanskih i crnogorskih šuma i planina. U romanu mnogih likova i povijesnih događaja to je možda i najzanimljivija pripovjedna linija. Motivski, ona grad Zagreb organicistički integrira s partizanskim šumama i gorama.
Djevojčica u pidžami
Sljemenskim šumama i livadama vraćamo se pedeset godina kasnije, u ratnu zimu 1991. Tu kod planinarskog skloništa Adolfovac iz policijskog vozila na zasniježenu stazu ubojice i pljačkaši će izvući dvanaestogodišnju djevojčicu u pidžami, ruku vezanih na leđima. U vedroj, prosinačkoj noći s Adolfovca se vide svjetla grada: „Raspremaju se stolovi nakon večere, čeka se na pranje zubi pred kupaonicom, vrti se dugmad na daljinskom…“ Gdje je sada rajska livada? Gdje je Boško? Tko može spasiti djevojčicu u pidžami? Pepeo profesora iz dvokatnice sahranjen je dolje niže kod krematorija, na Sunčanoj poljani. Boško je negdje na Dotrščini. Rajska livada visoko gore pod Sljemenom izvan je vremena, u ljetu kada su ljubavni parovi ležali na nepokošenim livadama a navečer s revolverom za pojasom odlazili u kino. Ta rajska livada, a ne crna rupa s trulim lišćem i suhim granjem, primit će dvanaestogodišnju djevojčicu.
Doba mjedi roman je kojim je Šnajder zatvorio literarni krug od Hrvatskog Fausta do „njemačkog Behemota“: od svoje drame s početka osamdesetih o uprizorenju Goetheova Fausta u Hrvatskom državnom kazalištu, kako je za vrijeme NDH bilo preimenovano Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, do romana o ratnoj i poratnoj sudbini njemačke zajednice u Hrvatskoj. Anđeo nestajanja priča je o gradu, ispričana kroz njegove livade i šume. Na brežuljku Mirogoj, na ulazu u gradsko groblje stoji Non omnis moriar. Ne umire sve. Anđeo nestajanja memento je zagrebačkih šuma i livada.
Podijelio sam s vama impresije o više od 500 knjiga. A sad, adio...
Denis Derk, Večernji list, 6. rujna 2023.
Večernjakov književni kritičar Denis Derk kritikom romana "Anđeo nestajanja" Slobodana Šnajdera oprašta se od kultne kolumne Knjiga na stolu koja u subotnjem prilogu Obzor izlazi od 2014. godine
Da se ovim tekstom, zbog odlaska iz Večernjeg lista, ne opraštam od kolumne Knjiga na stolu, koju u Obzoru, subotnjem prilogu Večernjeg lista, pišem od svibnja 2014. godine (prvi tekst bio je posvećen knjizi Radenka Vadanjela "Mišomor za rođake"), ove bi se subote na ovom privilegiranom mjestu našao tekst o najnovijem romanu nagrađivanog hrvatskog književnika Slobodana Šnajdera. Nakon velikog uspjeha s autobiografskim romanom "Doba mjedi", koji je Šnajder objavio 2016. godine (a koji sam, među ostalima, predstavljao na promociji na Interliberu), jedan od najvećih dramatičara s ovih prostora napisao je vrlo čitljiv povijesni roman "Anđeo nestajanja", koji se, pojednostavljeno rečeno, bavi Zagrebom u 20. stoljeću.Među pripovjedačima ovog razvedenog romana tako se našla i jedna ilička dvokatnica (sigurno udaljena od turbulentnog Trga bana Jelačića), koju je isključivo za najam izgradio židovski trgovac Moses Jelenski, a u koju u osvit Drugog svjetskog rata kao sluškinja dolazi mlada i nadasve pravdoljubiva Anđa Berilo, žumberačko siroče. Ilička zgrada nam iskreno i upućeno, uz povremene provale opreznog agramerskog humora, opisuje svoje šarolike stanare i njihove predratne, ratne i postratne sudbine koje nas dovode i do samog predvorja neizvjesnog 21. stoljeća.
Pri tome lucidni Šnajder pomoću jedne metaforične nekretnine sublimirano opisuje recentniju hrvatsku iznimno burnu povijest, ali s određene distance, iz svojevrsne malograđanske udaljenosti, premda i ta neugledna zagrebačka zgrada, barem nakratko, ugošćuje i povijesne vođe ranga Josipa Broza Tita, naravno, iz njegove tajnovite ilegalne faze. Osvjedočeni ljevičar Šnajder (koji se u "Doba mjedi" nije libio pisati i o njemačkim, ali i krutim partizanskim obiteljskim korijenima koji su utjecali i na njegov identitet i formiranje) partizanski pokret u ovom na mahove iznenađujućem romanu naziva Podzemljem, a prilično se dokumentaristički bavi i osobnostima Andrije Hebranga, Koče Popovića, Diane Budisavljević, nadbiskupa Alojzija Stepinca ili danas već prilično zaboravljenog Borisa Kidriča, ali i tragedijama s Golog otoka, brojem žrtava na Križnom putu, jasenovačkim logorima...
U svoj treći roman Šnajder uvodi i lik djeteta Magusa koji može bezbolno prolaziti kroz prostor i vrijeme, ali mu fokus nije na Magusu, nego na likovima iz zagrebačke svakodnevice, među kojima posebno mjesto pripada idežurnom intelektualcu, profesoru Marku Gavraniću, koji boluje od tuberkuloze i liječi se u Dežmanovom Brestovcu na Sljemenu, stvarnom simbolu propasti urbanog Zagreba, ali i još važnije, urbane, a onda i romantizirane purgerštine koja je odjek srednjoeuropskog mentaliteta hrvatske slučajne prijestolnice.
Hoće li "Anđeo nestajanja", taj roman rijeka čije je ušće prilično široko, i to i za europske uzuse, nastaviti putem kojim je krenulo obilato nagrađivano i prevođeno "Doba mjedi" (do sada prevedeno na trinaest jezika koje u Hrvatskoj ima četiri izdanja plus jedno novosadsko na izvorniku), ovisi i o spremnosti Frakture da taj roman približi ne samo stručnoj nego i široj čitateljskoj javnosti. A prilike za to će biti i na Festivalu svjetske književnosti koji netom počinje gostovanjem sjajnog mađarskog pisca Petera Nadasa, a onda i na vitalnom riječkom Vrisku. Bilo bi senzacionalno da se "Anđeo nestajanja" predstavi i na otoku Drveniku Malom (nedaleko od Trogira), dakle na mjestu gdje je i nastajao i gdje se nalazi Šnajderov literarni laboratorij, tj. utočište eremitskog naboja.
Naravno, ja sam se raspričao o Šnajderu i njegovu romanu (da Hrvatska ima pameti, upravo bi Šnajdera forsirala kao kandidata za Nobelovu nagradu za književnost), a gotovo ništa nisam rekao o svom domalo desetogodišnjem iskustvu pisanja redovitih tekstova o novim knjigama na stranicama dobroćudnog Obzora. A što se tu i ima reći. Pisao sam impresije o više od pet stotina knjiga (uglavnom su tu bili romani, ali i zbirke kratkih priča, publicistika, memoari, eseji, pa i nekoliko zbirki poezije). Naslove sam birao po svom nahođenju, nisam bježao od debelih knjiga (pa sam opjevao i "Umjetne suze" Milka Valenta s 1408 stranica). Pisao sam i o domaćim i stranim piscima neopterećen žanrovima i političkim predznacima. Pisao sam tako i o knjigama Gorana Babića i Hrvoja Hitreca. I da. Uz Knjigu na stolu, za Večernji sam (u kojem pišem od 1989. godine bez prekida) redovno pisao i kolumnu Kultiviranje (ime joj je dao Jure Ilić), koja je također začeta u Obzoru u prosincu 2008., da bi se potom preselila među redovne kolumne. I onda se neki čude da sam se umorio.
Roman s kojim Zagreb napokon odrasta u europskoj književnosti
Miljenko Jergović, Ajfelov most, 13. listopada 2023.
Prvi njegov roman, gusti, handkeovski “Morendo” (2011.), uglavnom ostaje nepročitan. Drugi, “Doba mjedi” (2015.), sveobuhvatna i masivna epska saga, romaneskni blockbuster, kakvi i nisu česti u suvremenoj hrvatskoj književnosti, dočekan je doma s oduševljenjem, koje se zatim proširilo po regiji, te je – što je, vjerojatno, najvažnije, jer se ne može namjestiti ni isforsirati – prevedeno na više europskih jezika i ozbiljno kritički tretirano u nizu kultura. “Anđeo nestajanja” treći je Šnajderov roman. Premijerno objavljen u kasno ljeto 2023, pisan je kao jedna fikcionalna zagrebačka povijest kroz dvadeseto stoljeće, uz odjeke prethodnih vremena.
“Morendo” je roman o kraju jednoga svijeta i vremena. “Doba mjedi” su obiteljska i folksdojčerska povijest. Prva knjiga donosi visokostiliziranu prozu, u duhu modernoga europskog romana, kakav je nastajao od kraja šezdesetih. Druga knjiga je tradicionalnija i, možda, konvencionalnija, ali stilski i tematski potpuno drukčija od “Morenda”. “Anđeo nestajanja” radikalan je stilski pomak i od “Doba mjedi” i od “Morenda”. Pisan u kratkim i vrlo kratkim, fabularno uglavnom zaokruženim poglavljima, s brzim i neočekivanim izmjenama očišta i figura pripovjedača, ovaj roman čitatelja će koji nešto pamti, a prethodno je, naravno, ponešto i čitao, podsjetiti ne samo na Šnajderove dramske komade, nego i na predstave po tim komadima. Poglavlja koja funkcioniraju kao dramski prizori i slike teku iza čitateljevih očiju, te svjesno i u potpunosti iznevjeravaju ideju velike epske strukture. Ono što on čita zacijelo je roman, koji će svršiti u konvencionalnom velikom romanesknom, životnom, povijesnom finalu, ali će svim svojim tokom u čitatelja izazivati senzaciju kazališta i povijesti (narodne kao i osobne) kao velike kazališne predstave.
Najmarkantniji pripovjedni glas pripada dvokatnici sagrađenoj 1911. u Zagrebu, i namijenjenoj za iznajmljivanje. Kuća pripovijeda svoju priču, kao i priče svojih stanara, njihove sudbine, misli i snove, od vremena pred Drugi svjetski rat do dana kada je u najnovije vrijeme ruše, da bi na njenom mjestu gradili neku veću i, s obzirom na vrijednost građevinskog zemljišta, mnogo isplativiju kuću. Šnajder je majstor zamaštavanja, igre dokumentarne faktografije, stvarnih povijesnih ličnosti i fikcionalnih, katkad i mitskih likova, u kojoj stvarnost i bajka bivaju izmiješane, ali tako da nikad ne gube vlastitu autentičnost i istinitost. Ono što mu je s “Hrvatskim Faustom” još prije četrdeset godina stvorilo vječni neotklonjivi problem kod raznih hulja i neznalica, u “Anđelu nestajanja” dovedeno je kao metoda do svojih stilskih i izvedbenih vrhunaca.
Pripovijest “Anđela nestajanja” vođena je oko Anđe Berilo, najprije služavke, pa ilegalke, koja jedne noći kod sebe, u toj iličkoj kući, skriva generalnog sekretara partije, lično. Poslije će Anđa otići u partizane, pa će oslobađati Zagreb, dopasti zatočeništva na Golom otoku, a zatim živjeti životom sloja deklasiranih sinova i kćeri revolucije, te će tako dočekati i 1990. Anđina priča sadrži, naravno, i onu sasvim intimnu povijest, koja u njenom slučaju nikad ne poteče mimo velike povijesti: u njoj su jedna životna ljubav i jedno izgubljeno dijete.
U Anđinu sudbinu upričani su, osim Josipa Broza Tita, Koča Popović, u jednoj vrlo snažnoj kratkoj epizodi, te Andrija Hebrang. O Hebrangu se, znamo, u nas mnogo, sve i svašta, brbljalo. I to je brbljanje ostavilo neke, uglavnom nemušte i slabo artikulirane književne posljedice. Sam Hebrang je, međutim, Šnajderov lik. Biva tako, premda ne biva često, da su živi ljudi, uglavnom sa svojim sudbinama i stradanjima, kao stvoreni iz imaginacije pojedinih velikih pisaca epohe. Hebranga su tako njegov život, a naročito taj strašni, neispričani, vjerojatno i neispričljivi životni kraj, prispodobili Šnajderovoj mašti, koja se, pak, ta mašta, dijelom vjerojatno i formirala pod utjecajem priča o Hebrangovoj sudbini. To je nešto što se obično nema na umu, a važno je: naša imaginacija dijelom je oblikovana našim povijestima. Na Golom otoku Anđa Berilo nije završila po Staljinu niti po rezoluciji Informbiroa, nego je tamo završila po Hebrangu. U svojoj pisanoj ispovijesti pred isljednicima napisala je: “Da ga je vidjela jednom i da je to bio čovjek koji je stajao u sunčevoj zraci.” Ruku na srce, to je sasvim dovoljno za put u logor.
Za razliku od većine suvremenika u matičnoj mu književnosti dobro zna da od zauzimanja strane, naročito one moralnopolitički ispravne, roman neće imati koristi. Uostalom, većina malih protagonista velikih povijesti bila je, u trenucima sadašnjosti, posve ambivalentna. Tako je i ta ilička dvokatnica ambivalentna kad ovako govori: “Izim u pitanju onih koji u našoj Hrvatskoj žive a da u nju ne spadaju već time što je mrze, svi su pod ovim krovom liberalnih nazora.” Ili ovako: “Redarstvenik stavlja lisičine mladiću koji je očito Židov, već rasno gledano tipičan, s plakata, dakle, sve je tu: kukast nos, klempave uši, dugi udovi, više majmun nego čovjek – jedino, što je ovaj primjerak, taj Židov lijep kao Apolon, svim tim primišljenim oznakama unatoč. Lijep uprkos! Mladić je blijed, uopće se ne opire, ali ga redarstvenici stalno tuku u rebra, on se povija – i tako se dobija kriva slika kao da se opire, a on nastoji izmaći se.
Židov a bez Davidove zvijezde usred slobodnog kraljevskog grada Agrama? Novine će pisati da se sve dogodilo uz primjenu sile jer se Židov, na zaprepaštenje nazočnih, fizički opirao privođenju, a da su redarstvenici ubrzo uspostavili mir.
U panici imade bijesa, kao na nekoga tko je, svojim zakržljalim osjećajem za disciplinu i građanski red, ugrozio miran život kao takav te svi gosti kavane na neki način sudjeluju u ovom hapšenju, kivni na mladića.”
Ne treba, dakle, zauzimati strane, nego treba priču pustiti da poteče tako što će se strane pokazati same od sebe: strana redarstvenika, strana židovskog mladića bez Davidove zvijezde, strana inkomodiranih gostiju kavane, ali nad svima njima strana onoga stava i mišljenja koje je u Zagrebu uobičajeno, da ne kažemo standardizirano, u trenucima dok se ovo zbiva. Šnajder obično traži i pronalazi glas te strane, glas je to kojim govori ilička dvokatnica, a jezik romana sasma je i do u tančine jezik epohe. Nije toliko do leksika, koji je u Šnajdera uzoran hrvatski – pa je šteta što Gavran i falanga ne znaju jezik koji pokušavaju uzakoniti i upendrečiti, i uopće ne bi bilo loše da upišu kod Šnajdera satove hrvatskoga – nego se jezik epohe očituje u naponu i temperaturi riječi, fraza i rečenica u tekstu “Anđela nestajanja”. Doista, tako se govorilo! Kao što se onako, kao u romanu, govorilo nakon 1945. Šnajder se ne bavi sučeljavanjem povijesnih razdoblja ni ideologija, od toga ne bi moglo biti dobrog romana, nego dopušta vremenu da poteče onako kako je teklo njegovim protagonistima. Romanesknim i dramskim, ili živim, tu razlike nema nakon što vrijeme istekne. Između romaneskne fikcije i čovjekovih sjećanja često nema nikakve razlike.
Jedno od neobičnijih a snažnijih poglavlja u romanu, iz kojeg kao da progovaraju Beckett i Harms, a Šnajder demonstrira u njemu izniman, među Hrvatima u književnosti prečesto i prezren, talent za anegdotu, nosi naslov “Tamo ima nešto”. Godina je 1953, travanj je mjesec po Staljinovoj smrti, a u Plavom se vlaku vozi lijes s novim mrtvacem: četrdesetjednogodišnjega Borisa Kidriča, ministra industrije, pokosila je leukemija. Tu je i cjelokupni državni i partijski vrh, “još prilično jedinstven, putuje Plavim vlakom u Ljubljanu, skupa sa svojim lešom.” Puše, pepeljare su im na lijesu, i razgovaraju o posljednjim stvarima. Dakle, o onom o čemu se često misli ili razgovara u nazočnosti mrtvaca.
Kardelj kaže: “Bez fizičkih, tjelesnih pretpostavki, nikakav oblik života nije moguć. Duhovi, čak i da ih ima, nisu živi. Uglavnom se u pitanju duhova radi o halucinacijama. Svekolika je religija jedna halucinacija, nešto kao masovna hipnoza.”
“Opijum za narod”, domeće na to Ranković, i tu se među drugovima zametne razgovor o smrti, kako ju tko doživljava.
“ – Ja sam prvu smrt doživio kad sam pokopao svoje dijete s Ruskinjom koja je i sama još bila dijete, i to u kutiji od cipela, veli Broz.
Ostali nisu imali ničeg sličnog što bi mogli staviti uz bok takvome iskustvu, pa razgovor zamre.
– Mi Zagorci, nastavi Broz, kad bismo u kući imali smrt, sjedimo oko pokojnika, udovica iznese kakvu dobru kapljicu, sjećamo se što je pokojni ovda-onda učinio, s kim se potukao, kakav je bio majstor ako je bio majstor, i tako dalje. Cijelu noć. Kartamo također za skratiti tu noć koja spada k smrti.
– Mi Srbi, veli Ranković, jedemo i pijemo na groblju, uz grob. Važno je da li je pokojni izmirio svoje račune s onima koje ostavlja, pa sa svijetom i s Bogom, i je li pravedno raspodijelio ono što je imao.
– Mi Crnogorci, nastavi Đilas, razlikujemo je li pokojni umro jer mu je došlo mrijeti, ili je ubijen. U potonjem slučaju, smatra se da je račun otvoren i da ga netko mora podmiriti. Uredno podmiren račun zove se pravična osveta.”
I tako pripovijest teče, upričana pomalo u formu kakvog jezovitog vica, da bi kraju došla, kako i spada, s raspravom o tome je li smrt kraj, kao što tvrdi Kardelj. Uto stiže i vrijeme večere: “Večera je za njih spremna u prednjem vagonu, kao što su raspremljene njihove postelje. Raskoš plavog vlaka usporediva je jedino s onom znamenitog Orient-Expressa kojim putovahu sultani.
Ali nikome se ne jede, nitko još ne želi u krevet, jer tamo bi svak sa svojim mislima bio sam samcat.
Ugodnije je, i nekako sigurnije, ovako sjedeći drijemati. Biti na okupu. Tu je država bila između sebe.
Prođe cio sat vremena, a da između njih jedna riječ nije pala, kad Tito reče:
– Tamo ima nešto.”
Kakav sjajan finale! Čitatelj ga u sebi osjeti kao istinu od života, kao vrhunac poglavlja ili romaneskne pripovijesti, ali i kao repliku izgovorenu na pozornici i naglašenu zastorom koji označava kraj tko zna kojeg to čina. Rečenica “Tamo ima nešto” finale je grotesknog harmsovskog vica, i ne mora značiti ništa. Ta rečenica, međutim, može biti shvaćena kao replika Kardelju: smrt nije kraj, jer tamo ima nešto! Ali još prije toga može biti shvaćena kao klasična replika iz filmskog horora. Tamo ima nešto, govori Tito, zagledan u svoj odraz u prozorskom staklu Plavoga vlaka, crnom od crne jugoslavenske noći, travnja 1953.
Sve se, zatim, u ovom romanu dogodi. I slom jedne zajednice, iz kojeg naprečac iznikne druga zajednica. Dječaku Dejanu, koji najednom u toj iličkoj kući biva Srbinom, nitko ne dolazi na rođendan. A gore pod Sljemenom biva ubijena mesareva kći. Odlaze, bez traga, jedni, a vraćaju se drugi. Negdje u romanu, čitatelj baš i ne bi sad tražio to mjesto, rečeno je da se 1941. klalo zbog krvi, a 1945. zbog ideja. Onda stiže 1991. kada će se ta dva razloga spojiti, pa će se klati malo zbog krvi, a malo zbog ideja.
Mnogo je još toga u “Anđelu nestajanja”, nespomenutog. Mnogo toga od čega bi čitatelj mogao nanovo započeti vlastitu pripovijest o čitanju knjige, u kojoj neće spomenuti ništa od onoga o čemu je upravo govorio. Za njega, tog čitatelja, najbolji je ovo od tri stilski vrlo različita Šnajderova romana. Divna i jezovita posveta Zagrebu, s kojom je ovaj mali u zemljopisu i u književnosti poprilično zatureni Šenoin i Zagorkin grad ozbiljno odrastao. Šnajder će sad biti velehvaljen i slavljen, ukoliko mjesni književni odbori ne nađu nekih svojih kandidata za čestitke, ili ukoliko im se zbog nečega, čitatelj sad ne može pretpostaviti zbog čega, hvale na Šnajderov račun ne sukobe s nekim njihovim prioritetima.
Meni bi, čitatelju, bilo drago da “Anđela nestajanja” prihvate, premda sam pun sumnje i prema prihvaćanju, i prema neprihvaćanju. Drago bi mi bilo da Šnajder ispravno shvati predstojeći ceremonijal, te da ostane dostojan svoga djela.
Slične knjige
