Anatomija jedne pobune

Special cijena 152,10 kn Redovna cijena 169,00 kn
  • Jezik izvornika: španjolski

  • Prijevod: Silvana Roglić

  • Broj stranica: 416

  • Godina izdanja: 2014.

  • ISBN: 978-953266584-0

  • Naslov izvornika: Anatomía de un instante

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 620 g

Dvadeset treći veljače 1981. jedan je od ključnih datuma u novijoj španjolskoj povijesti. Toga je dana Adolfo Suarez, prvi premijer izabran na demokratskim izborima nakon razdoblja Francove diktature, dao ostavku, a Parlament je trebao izglasati novu vladu. No u kasno poslijepodne u Parlament je upao pukovnik Tejero sa skupinom žandara, što je bio uvod u pucnjavu i državni udar. Svi parlamentarci osim dotadašnjeg premijera, njegova zamjenika generala Guttiereza Mellada i vođe komunističke partije Španjolske Santiaga Carrilla polegli su po podu i s čitavom nacijom čekali razvoj događaja.

Anatomija jedne pobune ispisuje povijest jednog dana s naglaskom na nekoliko ključnih osoba te prodire u pore duboko podijeljenog španjolskog društva razmatrajući prirodu demokracije, ali nadasve glavne junake, njihove postupke i kako se oni kao ljudi mijenjaju u skladu sa svojim ulogama u društvu. Prvi pokušaj državnog udara snimala je televizijska kamera, a te je trenutke koji su zauvijek ostali u srcima Španjolaca napetije od najboljeg trilera oživio jedan od najvažnijih suvremenih španjolskih pisaca Javier Cercas.

Nagrada Radovan Galonja 2015. Frakturinom izdanju romana

“Cercas je napisao uvjerljivu, briljantnu, intrigantnu knjigu koja odzvanja u našem vremenu jače nego što je mogao zamisliti.”
The Economist

“Cercas je napisao snažno djelo o događaju koji bi trebao biti poučan za sve koji proučavaju razvoj demokracije. Njezina gotovo hipnotizirajuća snaga začarat će svakog čitatelja.”
Kirkus Review

“Na pisanje ove knjige Cercasa zasigurno nije toliko potaknula želja da razumije Adolfa Suareza, ili neku njegovu gestu, koliko da razumije svoga oca. A to je mjesto na kojem susrećemo Književnost!”
Le Monde

“Cercas nije napisao savjesno, vjerno djelo o propalom puču, nego je pomogao da se mučna priča o Španjolskom građanskom ratu konačno privede kraju.”
The Telegraph

Projekt je realiziran uz potporu Europske Unije.

Neovisnost Katalonije zagovaraju lažljivi nacionalisti

tportal.hr, Gordan Duhaček, 5.9.2014.

U razgovoru za tportal.hr poznati španjolski pisac Javier Cercas, gost Festivala svjetske književnosti, govori o prošlosti svoje domovine, zašto smatra Europsku uniju jedinom realnom utopijom te zbog čega ga izluđuje kampanja za odcjepljenje Katalonije od Španjolske.

O tome da je lik u romanu nazvao po sebi:
Namjerno sam se igrao time stvarajući lik koji nosi moje ime. Očekivao sam da se čitatelj pita je li Javier iz knjige isti kao ja ili ne. Naime svi drugi likovi u knjizi su postojali u stvarnom životu, dakle to su pravi ljudi, pa sam i ja morao biti unutra. Svaka knjiga stvara svoja pravila, a ovo je bilo pravilo za 'Salaminske vojnike'. Primjerice, najbolji roman koji sam čitao je Cervantesov 'Don Quijote', a on na početku piše kako je riječ o prijevodu priče s arapskog, iako to naravno nije tako. Dakle tako je i Javier Cercas u knjizi izmišljen, a uživao sam i napisati ga tako da ispadne glup lik. Nije on nekakav privlačni plavokosi Brad Pitt, nego je recimo mnogo gluplji i od svoje djevojke iako se pretvara da je intelektualac.

O intelektualcima koji su podržavali Franca:
Pisac Rafael Sanchez Mazas je Macguffin u mojem romanu 'Salaminski vojnici', kao kod Hitchcocka. On je izgovor za priču, ali je pravi glavni lik mladić koji se bori na strani fašista u Španjolskom građanskom ratu. Taj lik je inspiriran 19-godišnjim rođakom mojih roditelja, a on se smatrao obiteljskim herojem kod nas doma. Danas inače svi kažu da su bili protiv Franca, ali to je laž. Većina je bila za njega ili mu se uopće nije suprotstavljala, pa tako i moji roditelji. Pisac Mazas je pak sam primjer onoga što je tema knjige, a to je da čovjeka od pristajanja uz totalitarizam i fašizam ne može spasiti ni veliko obrazovanje ni talent ni kreativnost.

O pokušaju državnog udara u Španjolskoj:
Za Španjolce je 23. veljače 1981. nešto kao atentat na Kennedyja u Americi. Svi koji su tada bili živi znaju što su radili tog dana i gdje su bili. Tada sam bio mladi student i došao sam doma te zatekao majku kako pegla i na radiju sluša što se događa. Ona je bila obična žena, ali je i njoj bilo jasno da je riječ o državnom udaru. Svima je to bilo jasno. Moja reakcija je bila da idem na sveučilište, prosvjedovati, ali i vidjeti djevojku koja mi se tada sviđala jer sam znao da će ona, kao velika aktivistica, biti ondje. Majka me uhvatila za ruku i nije mi dala da idem, ali sam ipak otišao. No, zamislite, sve su ulice bile potpuno prazne, a na sveučilištu sam zatekao troje ljudi! Jer Španjolci su se tada odlično sjećali Francove diktature i rata koji joj je prethodio, pa je takva reakcija bila u skladu s četiri desetljeća njegove vladavine.

O sjećanju i zaboravu:
Pogrešno je reći da je demokracija u Španjolskoj uspjela zbog dogovora da se zaboravi Franco. Ne, baš obratno! Svi su se sjećali i građanskog rata i Francove diktature i zato je demokracija uspjela, jer se ljudi nisu htjeli vratiti na ono što je bilo.

O tome kako je kralj spasio demokraciju:
Ironično jest, ali Španjolska nije apsolutistička monarhija, nego parlamentarna. Nisam monarhist, da bude jasno, ali uvijek kažem da bih radije živio u monarhiji poput Velike Britanije i Švedske nego u republici poput Sirije. Kralj Juan Carlos je u tom trenutku imao veliku moć i to zato jer ga je Franco postavio na tu poziciju! On je tu moć iskoristio protiv pučista i tada se zapravo legitimirao kao demokratski kralj. Bio je vrlo koristan za španjolsku demokraciju. Juan Carlos je od tada napravio mnogo pogreški, a napravio je pogreške i tog dana, ali sveukupno je itekako pozitivna figura.

O komunistima:
Jedini koji su se u Španjolskoj borili protiv Franca su komunisti. To je jako zanimljivo - komunisti su doista bili idealisti koji su vjerovali da stvaraju bolje društvo i utopiju jednakosti, a postigli su grozne rezultate. Ljudi moraju prihvatiti to da najbolje želje često proizvode najgori rezultat. Nije istina da su svi komunisti bili protivnici slobode i religije i države, kao što nije istina ni to da su svi frankisti bili čudovišta.

O realnoj utopiji Europe:
Za mene je jedina prihvatljiva utopija ona koja je realna. To je Europska unija. Da, dosadna je, komplicirana, ima puno birokracije u Bruxellesu, nikome se ne sviđa. Baš to je pokazatelj da je riječ o utopiji koja ima smisla, koja nije savršena. Ljudi su zaboravili u ovim desetljećima mira da su se Europljani prethodno stoljećima međusobno ubijali u stotinama ratova. Europska unija je prvi put u povijesti Europe omogućila da se europski narodi ne ubijaju međusobno! To je ta nesentimentalna, neinspirativna utopija za koju se treba boriti, baš zato što je to teško i nije poletno kao reći 'idemo stvoriti društvo u kojem će svi biti jednaki' i slično.

O budućnosti Europske unije:
Problem Europe trenutno nije ekonomski, nego je politički. EU se nalazi na raskršću i treba se odlučiti hoćemo li se ujediniti ili raspasti. Nacionalizam i populizam su najveće prijetnje za Europu. Trebamo donijeti odluku da se još više povežemo, a ne prepustiti se ljudima poput Marine Le Pen i Nigela Faragea. Nacionalizam je najveća glupost na svijetu!

O odcjepljenju Katalonije:
Ako pogledamo s kulturnog aspekta, stvari ovako stoje: službeni jezik je katalonski, televizijski i radijski programi su na katalonskom, novine izlaze na katalonskom i sve to plaća vlada. Dakle katalonski jezik nije ugrožen, to je jednostavno laž. Sredinom kolovoza bio sam u Edinburghu te sam imao priliku razgovarati s ljudima koji vode kampanju za neovisnost Škotske, pa i s Aleksom Salmondom, njihovim liderom. On mi je rekao da Škotska nikad ne bi pokretala pitanje neovisnosti od Velike Britanije da ima 60 posto onoga što je omogućeno Kataloniji. Pobogu, pa Katalonija ima i svoju odvojenu policiju! No nacionalizam je iracionalan. Taj pokret za neovisnost Katalonije lako je objasniti, to je tipični populizam. Što je populizam? Pa politika koja odbija analizirati kompleksnu situaciju nego pronalazi jedan vanjski razlog za sve probleme i zla. I onda se u taj izgovor stalno upire prst, a u Kataloniji je to Madrid. Madrid je kriv za sve. Ljudi tako mogu misliti da oni nisu odgovorni za bilo što, nego kriviti nekog drugog. To je vrlo ljudska reakcija, ali je pogrešna. Čim se pak nađe političar koji će se tako ponašati, a još maše i nekom zastavom, lako će okupiti ljude od sebe. Pritom će se ispod mahanja zastava za sebe krasti novac. Svaki je nacionalist stručnjak za laganje. To vjerojatno znate i vi u Hrvatskoj. Svaki nacionalist će širiti laži i vjerovati u laži. Ti ljudi su jako opasni, jer dok lažu, oni još i kradu od svih. A za njihove laži umire netko drugi.

 

Javier Cercas: Za mene su heroji ljudi koji kažu “NE”

Novi list, Sandra Sabovljev, 6.9.2014.

Javier Ceras, jedan od najvećih španjolskih suvremenih pisaca, gost je Festivala svjetske književnosti u Zagrebu koji organizira Izdavačka kuća »Fraktura«. Tu smo priliku iskoristili da s autorom triju u nas prevedena romana (»Salaminski vojnici«, »Brzina svjetlosti« i »Anatomija trenutka«), porazgovaramo o njegovoj specijalnosti - suptilnom literarnom obračunu s nacionalom poviješću, o nužnosti suočavanja s prošlošću, o istinskim herojima, smislu pisanja i potrazi za univerzalnom istinom.

Moram na početku konstatirati da je Sizifov posao raditi razgovor s piscem koji nema odgovore. Uvijek naglašavate da vi samo postavljate pitanja, vrlo kompleksna pitanja, a da je odgovor, potraga za istinom, odnosno knjiga sama.

– Upravo tako. Moje je mišljenje da je smisao romana traganje za istinom. Nedavno sam pročitao misao Georgea Lessinga koja kaže »Ako bih morao birati između traženja i nalaženja istine, uvijek bih se odlučio za traganjem«. Zadatak je pisaca da formulira pitanja na najkompleksniji mogući način. A ja pitanja zaista volim postavljati i mislim da mi to jako dobro ide.

Prisutnost povijesti

Odgovori, s druge strane, nisu određeni niti jednoznačni, jer se ne radi o novinarstvu ili povijesti gdje se barata s činjenicama. Literarni odgovori su uvijek ambivalentni, ironični, slojeviti i vrlo interesantni. Odgovor je roman sam.

Pisanje je traganje za istinom. Citirajući Aristotela ističete da postoje poetska i povijesna istina. Kako ih vi u svojim romanima kombinirate?

– Treba razlikovati historijsku i poetsku istinu. Ja tragam za poetskom istinom. Za povijesnom istinom tragaju novinari i povjesničari - to je čista, praktična, činjenična istina o tome što se dogodilo s određenim ljudima u određeno vrijeme na određenom mjestu. Poetska je pak istina univerzalna, moralna i bavi se onime što se događa svim ljudim na bilo kojem mjestu u bilo koje vrijeme. Zato je Cervantesov »Don Quijote«, po meni, najveća knjiga svih vremena, aktualna i danas.
Ipak u »Anatomiji trenutka«, koja govori o pokušaju vojnog udara u Španjolskoj 1981. godine i koju zovem non-fiction romanom, tragam u isto vrijeme za obje istine. U povijesnom smislu roman želi točno reći što se događa u Španjolskoj – otuda činjenice vezane za posljednji neuspjeli coup d'etat – no u isto je vrijeme to je kolektivna priča o trenutku kada je Španjolska dosegnula demokraciju. I naravno tu je i potraga za poetskom istinom jer se propituju i moralni problemi, lojalnost, izdaja, junaštvo...

Vaši romani imaju specifičnu strukturu. U prvom redu tu je roman u romanu, pišete o procesu nastajanja samog romana, drugi je sloj izabrani povijesni događaj kojim dosežete treću razinu, onu univerzalnu, moralnu. Je li to i vaš recept za uspješan roman?

– Nemam recept, imam opsesiju i imam pitanja, kao što sam rekao. To što ste naveli odnosi se samo na moje tri knjige, koje su i objavljene kod vas. U šali kažem da sam, kada sam počeo pisati, bio postmodernistički pisac, a da sam od »Salaminskih vojnika« postao post-postmodernist. Do tog trenutka, 2001. godine, u mojim knjigama nije bilo prošlosti i politike. Pisao sam antisentimentalno, humoristično, bavio se fantastičnom književnošću, metaliteraturom i samo sadašnjošću. Moji su bogovi bili Borges, Kafka, Calvino, no sa »Salaminskim vojnicima« se sve promijenilo. Bogovi su, doduše, ostali, ali nešto se suštinski promijenilo s mojim pisanjem.
Glavna promjena je prisutnost povijesti. Uzmimo na primjer »Salaminske vojnike«. Radi se o 39-godišnjaku koji misli da je Građanski rat davna povijest, da je stvar toliko daleka i nebitna kao i Bitka kod Salamine. Takva je bila moja generacija i ja sâm – nikoga ta tema nije zanimala. No moj lik slučajno počne istraživati malu, opskurnu, zaboravljenu epizodu iz Građanskog rata i uviđa da je prošlost tu s nama, da se sadašnjost ne može objasniti bez povijesti, da je povijest dimenzija sadašnjosti.
Od tog trenautka sve moje knjige govore o velikoj sadašnosti, onoj u kojoj je inkorporirana i prošlost. Osim toga, otkrio sam da je kolektivna dimenzija dio individualne i da ne mogu spoznati sebe, ako ne razumijem druge. Otada su povijest i politika neizostavni dio mojih romana.

»Da« i »ne«

Kojim se povijesni trenutkom trenutno bavite?

– Moja posljednja objavljena knjiga »Las Leyes de la Frontera« koju ćete, nadam se, uskoro čitati, govori o događajima iz 1970-ih. Nešto je više osobna, a manje kolektivna i politična, mada ima i takvih iščitavanja jer me mnogi smatraju političkim piscem, što ja nisam.
Ove će jeseni, u studenome, u Španjolskoj izaći i moja najnovija knjiga, možda i najambicioznija. Roman obrađuje period od 1920-ih do danas, to je knjiga koja govori o svemu. Ne mogu vam zasad više otkriti.

U »Vojnicima« govorite o junaštvu. Jedno od glavnih pitanja koje postavljate jest tko je istinski heroj. Možete li pokušati odgovoriti?

– Čovjek koji kaže »ne«. »Le Monde« je nedavno pitao niz pisaca diljem svijeta čudno pitanje – Koja je vaša najvažnija riječ? Bez dvoumljenja sam odgovorio – »NE«. Pišem o onima koji kažu »ne« i spase se kao i o onima koji kažu »da« i osude se na propast. Stvarni junak u »Vojnicima« je Miralles, zaboravljeni starac u domu, koji je kazao »ne« u trenutku kad se od njega očekivalo da ubije čovjeka, osnivača Falange Rafaella Sancheza Mazasa.
U »Anatomiji« Antonio Suarez i još dvoje ljudi kažu »ne«, tako što se ne bacaju na pod kad vojska upadne u parlament i počne pucati. S druge strane u »Brzini svjetlosti« Rodney Falk je rekao »da« u teškom trenutku, i potpisao si smrtnu presudu. Vrlo je teško reći »ne«, to mogu tek rijetki i iznimni ljudi, za to treba snaga i zato takvima dajem herojsku dimenziju.

U »Brzini svjetlosti« rasvjetljavate smisao pisanja. Što je po vama pisac?

– Nemam precizan odgovor. Knjige su pokušaj odgovora. Volim reći da pišem avanturističke romane o avanturi pisanja romana. Svi moji romani, većina njih, pričaju priču o pisanju romana zato jer se stalno pitam »što znači biti pisac« i jer hoću pokazati čitatelju – »Ovo je roman, gledaj me kako pišem, ovako nastaje roman«. Ne znam točan odgovor, kada bih ga znao, možda bih prestao pisati.

Pisac u »Brzini svjetlosti« kaže da je pisanje obrana od stvarnosti. Vrijedi i isto i za vas?

– Pisanje štiti od realnosti, pisanje me čini jačim, osjećam se sigurnije kad pišem i to je zaista odlična terapija. To je kliše, ali svi su oni nastali jer u njima ima istine.

Trčanje i pisanje

Kako izgleda vaša dnevna rutina dok pišete roman?

– Jednostavno. Posljednji sam roman napisao brzo. Bio sam na selu sam, sa psom. Obitelj bi dolazila vikendom. Ustajao sam u 6,45 i trčao pola sata. Odnedavno sam otkrio trčanje i izuzetno je dobro za pisanje. Onda slijedi pisanje od osam i trideset do jedan i pol, a potom dolazi vrlo važna stvar – siesta. Ja sam posljednji Španjolac koji spava podne i moram ozbiljno braniti tu nacionalnu tekovinu. I tako svaki dan.

Pisanje svakog roman počinjete sa snažnom slikom koja vas pokreće. U »Vojnicima« je to susret očiju republikanca i falangista i pomilovanje, u »Anatomiji jedne pobune« je slika troje ljudi u Parlamentu koji stoje unatoč pucnjavi dok ostali leže po podu. Koja je početna slika u »Brzini svjetlosti«?

– Uvijek je slika, ali i pitanje. Uvijek je zašto. Živio sam u SAD-u dvije godine, i moj cimer na sveučilištu je bio vijetnamski veteran koji mi je uvijek o tom mučnom iskustvu pričao samo kada ga nisam pitao, a kad bih ga pak pitao, šutio bi kao zaliven. Jedan sam ga dan vidio kako sjedi na klupi i gleda djecu kako se igraju. Bio je potpuno opčinjem i odvojen od stvarnosti. Otišao sam kući, a on je još zurio u tu dječju igru. Pitanje je što je on vidio. Što je vidio taj čovjek u tom nevinom prizoru, čovjek koji je dvadesetak godina ranije gledao vijetnamsku djecu kako umiru?

Smatrate da pisci trebaju pisati o nacionalnim neurozama. O čemu bi trebali pisati hrvatski pisci?

– Teško je reći. Ne pišem smišljeno o tim temama. Pišem iz čistog egoizma. Na početku pisanja »Salaminskih vojnika« nisam znao što će iz cijelog procesa nastati. Pogrešno je misliti da pisac mora pisati o nečemu. Pišete o onome što vas intrigira. Možda je potrebna vremenska distanca. Ja sam pisao o Građanskom ratu od kojeg je prošlo 60 godina. Možda još treba pričekati na pravu knjigu o ratovima na vašem prostoru.

 

Moja knjiga o demonima povijesti

Jutarnji list, Mirjana Dugandžija, 8.9.2014.

Ništa nije moglo biti kompleksnije i uvjerljivije od čiste realnosti 23. veljače... - kaže na jednom mjestu u romanu “Anatomija jedne pobuneJavier Cercas (1962.) kojemu je, kao gostu ovogodišnjeg Festivala svjetske književnosti, ta knjiga upravo prevedena i objavljena u Frakturi.

U tom se romanu, prodanom u Španjolskoj u 250.000 primjeraka, Cercas bavi pokušajem državnog udara u Španjolskoj 23. veljače 1981. Koristeći, naravno, različite diskurse i romaneskne “olakšice” da bi opisao događaj kao i, dodaje u superlativnoj kritici Le Monde, “razumio svoga oca”.

Naime, Adolfo Suarez, prvi demokratski predsjednik, dao je ostavku. Parlament se sastao da izabere drugog, kad je u prostoriju upala pomalo komična figura pukovnika Tejera, koji je mahao pištoljem, i žandara koji su otvorili vatru...

Roman bez fikcije

Svi su zastupnici polijegali po podu tražeći zaklon, samo su u klupama ostali sjediti dotadašnji premijer Suarez, njegov zamjenik Guttierez Mellada i vođa komunističke partije Španjolske Santiago Carilla. “Realnost je”, kaže Cercas u romanu, “toliko važna da je u tom trenutku bila nesavladiva, i zbog tog je bilo potpuno besmisleno da se latim pothvata da je dotučem jednim romanom...”

Cercas je sveučilišni profesor španjolskog jezika, napisao je desetak knjiga, a posljednji mu je roman “Zakoni granice” (2012).

Što ste na kraju napisali - roman, kroniku, povijesni pregled...?

- To je kronika, to je povijesna knjiga, to je esej, to je mješavina serije biografija, također i autobiografija... I, na kraju, to je roman, iako nije fikcija, nema jedne riječi koja je fikcionalna. Forma je romaneskna. I na kraju, to je roman jer je središnje pitanje romaneskno, odnosno moralno pitanje. Problem je što imamo dilemu oko toga što jest roman...

Kriza žanra

Tako je i u nas - što je u djelu više nefikcionalnih elemenata, manje mu se spremno priznati da je roman.

- Oh, to je problem svugdje - samo je fikcija roman, tvrdi se. I to samo fikcija koja ima jednu formu romana - 19-stoljetni roman. Sve je vrlo striktno postavljeno: priča, karakteri... A ono što ja želim postići, ne samo u ovoj knjizi, nego i u prethodnim knjigama, jest proširiti ideju romana. A kako proširiti ideju romana? Idući k izvorima romana - Cervantesu, 18-stoljetnom romanu, engleskom, francuskom... to nije mnogo, ali proširuje tu ideju romana kao “višerodnog”. Romana koji “jede” sve žanrove koje nalazi oko sebe: esej, kroniku, povijest, sve...

Što biste rekli - koja vrsta romana najbolje odgovara našem vremenu, senzibilitetu?

- Ne znam. Pokušavam pisati najbolje što mogu, ali ne mogu reći što je “najbolje”. Ono što mogu reći jest da je krajem 19. stoljeća, kada roman dobiva priznanje kao nešto ozbiljno - dotad je bio neka vrsta zabave za djevojke, žene, ništa važno i ozbiljno - od tog trenutka ljudi govore o krizi romana.

Knjige kao zabava

Vjerujete li u to?

- Ne! Ali, vjerujem da određena vrsta romana, sada dominantan stil, nema baš mnogo reći. Možda je iscrpljen. Ali ja doista govorim samo o toj formi 19-stoljetnog romana, koji je bio tako velik, i moćan, da je kreirao fikciju koja je i jedini model pisanja romana. Ali to naprosto nije istina. Ja volim mnogo slobodniju ideju romana, koja dijelom dolazi i iz njegovih početaka. Roman mora biti zabavan, duhovit, ali može nam dati i mnogo, mnogo drugih stvari. Neću baš reći da mora promijeniti svijet, ali može, ili mora, promijeniti našu percepciju stvari. To je možda staromodno, ali ja u to vjerujem, vjerujem da je to cilj književnosti. Ako je književnost samo zabava, nešto za ubijanje vremena, igra - imamo mnogo drugih igara. TV, playstation, Ipad... roman mora učiniti nešto mnogo moćnije, ozbiljnije. Što ne znači da ne treba imati duha, ironije...

Važan datum

Dvadeset treći veljače važan je datum u povijesti Španjolske. Samo po sebi zato ne mora biti tema romana - što je vas navelo da o njemu pišete?

- Uvijek kažem da pišem o opsesijama. To je ono zbog čega pišem. I o stvarima koje ne razumijem. Zanima me ta epizoda kao što zanima sve Španjolce. Kao što su svi Amerikanci zainteresirani za Kennedyjevo ubojstvo. To je mjesto oko kojeg se svi demoni i đavoli naše novije povijesti vrte, kao i oko Kennedyjeva ubojstva. U tom trenutku, kad sam odlučio pisati roman, bilo je prošlo šest godina od Francove smrti, nakon dugog razdoblja diktature postajali smo demokratska i europska država. U tom trenutku, u parlamentu, dok su birali drugog demokratskog predsjednika, povijest se ponovila - da, pojavio se čovjek s pištoljem, s vojnicima, tražeći od ljudi da ga bezuvjetno slušaju. Naša je povijest izronila jer, znate, naš nacionalni sport je građanski rat. A znam da je i vaš. Bio je to mogući coup d’etat, ali, kako u knjizi kažem, bio je to i pravi početak demokracije.

25 godina poslije

Kao i vašeg romana...

- Na 25. godišnjicu “državnog udara” mediji su bili puni tekstova o tom događaju, intervjua... U 11 sati bio sam kod kuće, pio viski, u to sam vrijeme pio viski, i ponovo sam vidio slike koje viđamo svakog tjedna, slike pukovnika Tejera i zaštitare koji ulaze u polukružnu dvoranu parlamenta, prijete, pucaju... I, kao što Amerikanci iz ovog ili onog razloga svaki tjedan vide na TV-u ili u novinama ubojstvo Kennedyja, tako i mi vidimo taj prizor. I ja sam ga puno puta vidio, ali toga dana, 25 godina kasnije, vidio sam događaj u drugačijem svjetlu. Zapitao sam se nešto što bi se zapitao dječak od 15 godina, ja sam imao 40, pitao sam se - zašto su ta tri čovjeka ostala sjediti, a nisu polegli po podu kao ostali, tražeći zaklon? I zašto, posebno predsjednik parlamenta, kojeg nisam volio, jer bio je karijerist - zašto? U cijeloj knjizi pokušavam odgovoriti na to pitanje. Postao sam opsjednut tom slikom - je li to slučaj, ili to nešto znači, da su baš ta tri čovjeka ostala. Cijela knjiga bavi se odgovorom na to pitanje.

Čovjeka s pištoljem, i cijeli događaj, u jednom trenutku nazivate i “soap-operom”... Valjda i zbog njegove smiješne kape?

- Izgledao je tako... ali nije bio! Klišej je da nije bio ozbiljan, ima tako mnogo šala o tom događaju, sprdanja... a vidi se i u knjizi da to nije bila šala. To je jedna od ideja knjige, pokazati da to nije bila šala.

Vaša se literatura uglavnom bavi politikom. Jeste li član neke političke stranke?

- Ne, i nikad nisam bio, to sam sam sebi zabranio! Političke stranke su, naravno, važne, ali isto tako je važno za mene kao pisca da ne budem ni u jednoj stranci i da kažem što god hoću. Kad bih bio u stranci, morao bih se držati stranačke discipline. Moj posao je biti nezavistan.

Koliko znate o hrvatskoj politici zadnjih četvrt stoljeća, otkad je izišla iz socijalizma?

- Naravno, zainteresiran sam za građanski rat koji se ovdje događao, i ono prije toga. Sadašnji hrvatski predsjednik je jedna vrlo blaga osoba... ali, naravno, nisam specijalist u toj stvari... Vaša je povijest fascinantna, važna ne samo za vas nego za cijelu Europu. Volim čitati o uzbudljivim događajima, ali volio bih živjeti u zemlji s najdosadnijom mogućom povijesti, Švicarskoj, nordijskim zemljama... Volim demokraciju jer je tako dosadna.

Roman “Salaminski vojnici”, vaša peta knjiga, proslavila vas je. Kako ste se tad osjećali? Jeste li, pišući je, osjećali da pišete nešto izuzetno?

- Ne, uopće. Prije te knjige imao sam čitatelje koje sam mogao nabrojiti na prste. Majku, neke od sestara i neke prijatelje. Za mene je to bilo normalno, i posve nemoguće sanjati da sam ono što sam sad, profesionalni pisac, prevođen na bla, bla, bla jezika, bilo je to totalno izvan moje mašte. I bio sam OK s tim. Nitko u Španjolskoj danas ne može reći - Cercas je uvijek tvrdio da zaslužuje više čitatelja, jer nisam. Naravno da sam želio imati više čitatelja, ali nisam se žalio. I, odjednom, to se dogodilo... nadam se da knjiga nije loša, jer i moje prethodne knjige bile su dobre.

Teško breme uspjeha

Svakako ste bili sretni.

- Jesam, bio sam sretan, a i moja banka je bila sretna. Naravno da sam nakon toga stekao neprijatelje, izgubio neke prijatelje...

To je univerzalna pojava.

- Apsolutno, svugdje. Ljudi vam ne opraštaju uspjeh.

Ali ovdje ste među prijateljima, pa se možete opustiti.

- Hvala. Roman “Salaminski vojnici” bio je u Španjolskoj više od knjige, bio je neka vrsta društvenog fenomena, ali u inozemstvu je bio jednostavno dobro prodavana knjiga. Nije bio neki bestseler, nije tako ni zamišljen. Znam da imam “fanove”. Ali ja ne pišem bestelere, nego knjige koje se ponekad dobro prodaju. Pokušavam pisati knjige najbolje što mogu. Ako ih ljudi vole, super, ako ne - žao mi je. To je način na koji pišem.

 

Ljudi koji kažu “Ne!”

booksa.hr, Neven Svilar, 11.9.2014.

Javier Cercas jedan je od najzanimljivijih pisaca koji pišu na španjolskom jeziku. Nedavno prevedena Anatomija jedne pobune treće je veliko Cercasovo djelo prevedeno u Hrvatskoj, nakon sjajnih romana Salaminski vojnici i Brzina svjetlosti, i bez sumnje je riječ o jednom od najvažnijih prijevoda godine.

U pitanju je fascinantno djelo, krajnje pošteno ali i potresno istraživanje memorije, politike, morala i dubokih individualnih i društvenih frustracija, velika Cercasova pripovjedna zgrada koja opisuje stvarnost, fikciju i laži formirane oko znamenitog događaja suvremene španjolske povijesti, pokušaja državnog udara 23. veljače 1981. godine. Sa Cercasom, vrlo otvorenim i simpatičnim sugovornikom, razgovarali smo za njegova boravka u Zagrebu na Festivalu svjetske književnosti.

***

Iako se Anatomija jedne pobune čita kao fascinantan politički triler, ona se razlikuje od Salaminskih vojnika, ali i Brzine svjetlosti, prije svega na planu korištenja fikcije u istraživanju istine. Kada je riječ o vašim romanima, čini se da uvijek postoji njihov međusobni suodnos, ponekad i konkretan, primjerice u Podstanaru i Brzini svjetlosti. Vrijedi li isto i za Anatomiju, s obzirom na značajan pomak u smislu potpune eliminacije fikcionalnog u ovom djelu?

Volio bih biti drugi pisac svaki put kad radim na novom romanu, no to je samo san. Nemoguće je ne samo zato što uvijek imam iste opsesije, već i zato što učim sa svakom idućom knjigom. Pa ipak, svaka je knjiga na neki način potpuno nova, jer se svaka knjiga rađa iz drugog pitanja.

Sve su moje knjige rođene iz pitanja, uvijek krećem od nečega što ne razumijem a gdje mi se pisanje čini kao put do spoznaje, jedina mogućnost. To onda prerasta u opsesiju. A ako je početno pitanje uvijek drukčije, drukčiji je i način formuliranja tog pitanja. Samim tim se kreiraju i nova pravila pisanja, ona su uvijek različita. Jedna od stvari za koje smatram da pisac ne smije činiti jest varanje, korištenje uvijek istih pravila.

Mnogi pisci, i to autori nezanemarive kvalitete, nakon jednog sjajnog djela kao da nesvjesno petrificiraju ta pravila, a samim tim i ono što se naziva stil, te se čini kao da uvijek pišu istu knjigu. Oni se na neki način pretvaraju u epigone samih sebe.

To je istina, mnogi autori koriste ista pravila i pronađene formule u pisanju različitih knjiga. To je činjenica i kada govorimo o tzv. avangardnim autorima, što je zapravo samo po sebi paradoksalno. Mnogi pišu istu knjigu pet ili šest puta, što je po mom mišljenju varanje, a ne ispitivanje nečega.

Mislim da je vrlo važno uvijek otkrivati nova pravila, iako neke stvari dakako ostaju iste. Svaka knjiga je zapravo nova igra, i čitatelj se, kada kreće u igru, mora upoznati s pravilima.

Primjerice, moje dvije knjige, Salaminski vojnici i Anatomija jedne pobune, na određeni su način slična djela: oba kao početnu točku imaju dva trenutka, malena povijesna događaja od kojih zapravo polazi sve. Riječ je o nekoj vrsti istrage, zapravo istraživanju jedne geste, bilo da je riječ o vojniku koji ne ubije fašistu kao u Salaminskim vojnicima ili o tome kako tranzicijski premijer ostaje stajati na svome mjestu u Kongresu dok su se svi drugi sakrili pod klupe kako bi sačuvali živu glavu, kao što je to slučaj u Anatomiji.

Preko tih malenih događaja, tih sitnih trenutaka pokušao sam dobiti širu sliku. No činjenica je da sam opsjednut tom vrstom geste. Pravila su drukčija zbog prirode pitanja, zbog činjenica oko kojih se sve okreće. U Salaminskim vojnicima je riječ o malenom, posve zaboravljenom događaju na margini povijesti, dok je u Anatomiji u pitanju gesta koju su vidjeli milijuni.

No, iako su tu gestu vidjeli milijuni Španjolaca te je ona u kolektivnoj memoriji nacije zabilježena kao događaj usporediv s atentatom na Kennedyja u Americi, u Anatomiji gradite drukčiju sliku, gdje se taj događaj ukazuje kao svojevrsna fikcija, montaža stvarnosti. Stvarnost je u kolektivnoj memoriji zapravo posve distorzirana. Upravo zbog problema stvarnosti i fikcije vi ste nakon godina rada na knjizi morali krenuti ispočetka. Kako je došlo do potpunog uklanjanja fikcije iz Anatomije?

Da, u početku sam htio napisati knjigu koja bi zapravo bila pravi roman, miješanje fikcije i stvarnosti, nešto usporedivo s Brzinom svjetlosti. No, u jednom trenutku sam se našao pred zidom, i otkrio da sam zastranio. Morao sam kreirati potpuno nova pravila kako bih se uhvatio ukoštac s ovim zadatkom na pravi način, kako bi knjiga bila poštena, iskrena, kako bi bila ono što može i treba biti. Nisam htio varati.
Istina je da su sve knjige drukčije, no vi ste na koncu uvijek onaj koji jeste, čovjek sa svojim opsesijama i ljubavima. Pisac prije svega mora ostati vjeran i pošten prema samome sebi, dakle prema svom pisanju.

Postoji li stoga poveznica između spomenute tri knjige?

Mislim da su one, iako posve različite, u biti jako međusobno povezane. Svugdje se kao ključno pitanje ukazuje problem herojstva. Što je to, pobogu, herojstvo? Svugdje imamo istragu osnovnih moralnih pitanja s političkim implikacijama, koje naravno imaju implikaciju na pripovijedanje i narativnu strukturu. Odgovor je na kraju uvijek drukčiji, iako postoje poveznice između njih.

Prije nekoliko godina Le Monde je postavio određenom broju pisaca pitanje: 'Koja riječ je vama kao piscu najvažnija?' To je zapravo vrlo čudno pitanje. Prvo sam pomislio, ovo je čudno, ne mogu odgovoriti na takvo pitanje. No, još dok sam u sebi negodovao, odmah mi je na um pao odgovor. Najvažnija riječ je: ne! Jer svi protagonisti mojih knjiga na neki način odgovaraju na pitanje što je to heroj.

Camus je postavio pitanje što je to pobunjeni čovjek. To je čovjek koji kaže ne! To su i protagonisti mojih knjiga. U Salaminskim vojnicima vojnik kaže 'ne' u trenutku kada treba ubiti drugo ljudsko biće. Isto čini i Adolfo Suárez kada se mora sakriti pod klupe Kongresa da spasi živu glavu. Nasuprot njima, u Brzini svjetlosti Rodney Falk, inače veoma distanciran čovjek, u najgorem trenutku kaže 'da'.

Da je to ključno pitanje ove knjige ukazujete na samom njezinom početku. Naime, Anatomija započinje Danteovim citatom:
... onog vidjeh što ko slabić znani
Iz svojih ruku visok čin je dao.

Da, to je apsolutno ključno. Te Danteove riječi su na neki način epigraf koji definira ne samo Anatomiju već cijeli moj opus, svakako ove tri knjige. Onaj koji kaže veliko Ne! Upravo zato kažem da su te tri knjige, koliko god bile različite, izuzetno povezane.

U Anatomiji citirate i Borgesa koji kaže: svaka sudbina, ma kako dugačka i zamršena bila, sastoji se od jednog trenutka: trenutka kad čovjek jednom zauvijek shvati tko je on zapravo.

Grčki pjesnik Kavafis, kojeg smatram golemim pjesnikom, rekao je da postoji trenutak u životu svakog čovjeka u kojem mora reći veliko Ne! iIi veliko Da! Uvijek. Ja tome dodajem da su ljudi koji kažu da zapravo ljudi koji se spašavaju, no u realnosti se time zapravo osuđuju na propast. Suprotno vrijedi za ljude koji kažu ne u ključnom trenutku.

U tim knjigama istražujem što to znači biti heroj, no odgovor je drukčiji. U Salaminskim vojnicima mi smo suočeni s klasičnim junakom. Poput heroja u Odiseji. U tom smislu se razlikuje od protagonista u drugim knjigama, što ne znači da oni nisu na neki način junaci.

U Anatomiji se bavite tom drugom vrstom heroja, bolje reći pitanjem što to heroj jest. Zanimala vas je Enzensbergerova postavka o suvremenom heroju, te je Anatomija i istraživanje istinitosti njegove teze o novoj vrsti heroja, kojeg naziva herojem povlačenja. Heroj povlačenja, pada i rušenja je junak 20. stoljeća, stoljeća diktatura: to su ljudi poput Gorbačova i upravo Adolfa Suáreza.

Točno, upravo je ta Enzensbergerova definicija herojstva ono što je u Anatomiji postalo posve eksplicitno. Salaminski vojnici imaju heroja, Brzina svjetlosti antiheroja, čovjeka koji na koncu počini suicid jer je osuđen zbog krive odluke u ključnom trenutku, koji u kontekstu pitanja Kavafisa odgovara da. U Anatomiji imamo nešto što nazivam herojem izdaje. To je suvremeni heroj, posve različit od klasičnog heroja, koji je lojalan, sebi, svome gospodaru, prošlosti ili bogu.

Možemo reći da je lojalnost vrlina, i to je vrlina, no je li uvijek tako? Postoje trenuci u životu pojedinca kada lojalnost može odvesti na krivu stranu, kada je opasna. Ponekad je upravo izdaja ono što je mnogo hrabrije. To je moralna srž ove knjige. Tri protagonista Anatomije su ljudi koji su savršen primjer vrline izdaje, na čelu sa Adolfom Suárezom.

General Guttierez Mellado je izdajica vojske. Kada sam istražujući za knjigu razgovarao s bivšim pripadnicima vojske, mnogi na spomen generala Mellada nisu više htjeli razgovarati sa mnom, doslovno bi me istjerali iz kuće. Vođu komunista Santiaga Carilla ljevica je smatrala izdajnikom komunističke ideje. A najveći izdajnik od svih je Adolfo Suárez, koji je kao politički skorojević i Francov kadar trebao biti heroj ekstremne desnice, dakle čovjek koji će tek naoko uvesti zemlju u tranziciju, dok će sve u realnosti ostati isto; Adolfo Suárez je izdao desnicu i vojsku, ali i one koji su smatrali da će uvesti Španjolsku u demokraciju.

Dakle, sva tri lika su različita, no u svojoj biti oni su jednaki. Oni su istovremeno i kontradiktorni likovi, ali odražavaju i neke stvari koje su iste. I ja sam pomalo kontradiktoran i kao čovjek, ali i kao pisac. Možda malu utjehu daju Voltairove riječi da je čovjek koji ne proturječi samome sebi barem triput dnevno zapravo običan glupan.

 

Političari: heroji ili zvijezde?

booksa.hr, F.B., 21.1.2015.

Još jedni izbori su za nama. Kandidati su napravili dva đira po televizijama i na sučeljavanjima ponavljali uvijek iste rečenice. Sučelili su se i na radiju, pa navečer istog dana opet na televiziji. Prije toga, sa svojim stožerima, obišli su svaki kutak zemlje, kuhali na javnim mjestima, rukovali se i čavrljali s kumicama na tržnicama, dizali dječicu u zrak, slikali se s ljudima i dakako – obećavali bolji život i blagostanje za sve.

Zamorno je to, ali politika je strast, a političari su već godinama jedine prave zvijezde čiji se život odvija pred kamerama, fotoaparatima, diktafonima i mikrofonima. Svaki mjesec možemo pratiti rezultate istraživanja njihove (ne)popularnosti. I tako je to posvuda. Obama i Putin danas, Berlusconi i Bush jučer, veće su zvijezde od svih onih glumačkih zvijezda koje će za manje od mjesec dana prodefilirati crvenim tepihom u noći dodjele Oscara.

Neuspjeli pokušaj državnog udara 23. veljače 1981. u Španjolskoj se pamti kao jedan od ključnih događaja u novijoj povijesti zemlje. Tog dana, u dvorani Zastupničkog kongresa, u 18:23, traje glasovanje o imenovanju Leopolda Calva Sotela predsjednikom vlade i nasljednikom Adolfa Suáreza – prvog premijera koji je nakon razdoblja vladavine diktatora Franca izabran na demokratskim izborima.

U tom trenutku Suárez je još samo vršitelj dužnosti premijera - ostavku je podnio 25 dana ranije. Victor Carrascal čita imena zastupnika i oni daju svoj glas za ili protiv, ali svi znaju da Sotel ima natpolovičnu većinu i da će biti izabran. Samo nekakav suludi događaj mogao bi spriječiti Sotela da kroz nekoliko minuta ne zasjedne u premijersku fotelju.

Čudesni obrati rijetko se događaju, ali 23. veljače nije bio jedan od onih dana kad sve ide prema očekivanjima. Val uznemirenosti najednom se širi zastupničkim redovima i Carrascal prekida s prozivanjem zastupnika. Želi znati što se događa. Kamere državne televizije koje prate zasjedanje bilježe ulazak uniformiranog vratara u dvoranu. Čuju se kratki povici i u tom trenutku, s pištoljem u ruci, među zastupnike ulazi pukovnik Antonio Tejero.

Tišina! Mirujte svi! – čuje se. Nova naredba glasi: Svi na pod!

Zastupnici u dvorani bez pogovora poslušaju. Nakon prvog hica, slijedi još jedan, a potom i rafalna paljba. Dok se ovo odigrava, samo tri čovjeka nisu na podu. To su još uvijek aktualni premijer Adolfo Suárez, njegov zamjenik general Guttiérez Mellado i prvi čovjek komunističke partije Španjolske Santiago Carillo. Njih trojica ostaju prkositi novonastalom košmaru.

U Anatomiji jedne pobune Javier Cercas zamrznut će kadar na ovom mjestu i pokušati rasplesti zamršene životne priče trojice ljudi koji svojim ponašanjem 23. veljače kažu – ne.

Politika je, ponovimo, strast, opsesija, politika je opaka igra u kojoj se igra za najveće uloge. I dok generala Mellada na prkos i ljutnju ipak tjeraju instinkti profesionalnog vojnika, Suárez i Carillo prekaljeni su političari koji instinktivno prepoznaju trenutak. Za razliku od velike većine drugih kojima je vlastiti život ipak važniji, njih dvojica kao da odmah vide i širu sliku – ono što se u tom trenutku događa, bez obzira na ishod, završit će sutra na naslovnicama svih svjetskih dnevnih listova.

23. veljače 1981. urezan je u kolektivno sjećanje Španjolaca kao što je 22. studeni 1963. urezan u svijest svakog Amerikanca. Javier Cercas, za razliku od mnogih prije njega, pristupio je ovom povijesnom događaju na drugačiji način. Osim analize samog udara, njegovih uzroka i posljedica, on veliku pažnju posvećuje svim važnim sudionicima, njihovim naoko zamršenim međusobnim odnosima. Cercasa zanimaju različite životne putanje koje će svakoga od njih na koncu dovesti do dana pobune.

Anatomija jedne pobune povijesna je knjiga, mješavina biografija i na kraju, kako i sam autor navodi, Anatomija je i roman iako u njemu nema ni jedne riječi koja je fikcionalna. Roman je po formi, ali i po tome što je središnje pitanje romaneskno, odnosno moralno. Problem je, dodat će Cercas u razgovoru za Booksu, što se ne možemo dogovoriti što jest roman, a što nije i ne može biti.

Ostavimo to vrlim književnim teoretičarima. Štogod Anatomija bila, roman, povijesno štivo ili oboje i još mnogo toga, riječ je o djelu istinskog majstora koji spaja najsitnije krhotine jednog fascinantnog događaja nudeći nam kao bonus i brojne druge priče iz razdoblja u kojemu je Španjolska iz sumračnog i mučnog frankizma iskoračila u demokratsko društvo.

Preporuka najširem krugu čitatelja, a osobito ljubiteljima povijesti, političkih trilera, pa i pripadnicima domaćih političkih elita kojima će naročito biti zanimljiv dio u kojemu Cercas pripovijeda o onome što se događa kad se napokon ugase svjetla reflektora.

 

Od izdajnika do heroja

Novosti, Nenad Rizvanović, 27.2.2015.

Španjolski pisac Javier Cercas u svom romanu ‘Anatomija jedne pobune’ piše o isprepletanju sadašnjost i prošlosti. Možda sadašnjost i nije ništa drugo nego varijacija Prošlosti koja traje li traje, bez pravog kraja i konca? Nismo li svi rođeni kao žrtve Prošlosti ili još nečeg goreg i nesimpatičnijeg, što općenito prepoznajemo kao Povijest? Pisci, dakako, sebi često opsesivno postavljaju ovakva ili slična pitanja i nije čudo da su sva tri Cercasova romana prevedena na hrvatski donekle varijacija na ovu temu. Pa ipak, ta pitanja se čine nepotrošivima: kako bi to sadašnjost izgledala da se prošlost nekako drukčije odigrala, pogotovo ako se taj drugi rasplet i danas čini zapravo izglednijim?

Povijest i politika su, dakako, pravi sadržaj romana Cercasovih i naravno da ovaj španjolski pisac neće birati bilo kakve prošle trenutke, već baš one važne i nezaobilazne i povijesne. U ‘Anatomiji jedne pobune’ to je 23. veljače 1981., dan na koji je u Španjolskoj umalo izveden državni udar. U glavnim romanesknim ulogama nastupaju likovi koji su između sebe toliko različiti da su samo u jednom jedinom – povijesnom – trenutku mogli postati posve slični: da bi svoju ulogu odigrao kako treba, Santiago Carrillo mora postati izdajnik komunizma, Adolfo Suárez izdajnik frankističke desnice, a general Mellado izdajnik vojne hunte. Svu trojicu historija je proglasila izdajnicima, no Cercas ipak u ‘Anatomiji jedne pobune’ u njima vidi heroje!

Taj 23. veljače 1981. je dakle veliki španjolski i evropski trenutak koji je lako mogao dovesti do povratka diktature i stoga se riječ ‘pobuna’ ne nalazi slučajno u naslovu ovoga romana: Cercasov junak je pobunjeni čovjek – i to ne jedan nego tri – sposoban zaustaviti kotrljanje mračnog mehanizma povijesti. Carrillo, Suárez i Mellado nisu salonski protivnici diktature već istinski heroji. Oni, koji su u svom životu već bili protagonisti diktature i to u različitim ulogama, sada su, u jednom važnom historijskom trenutku, za slobodu i demokraciju spremni žrtvovati ne samo svoje političke karijere, već doslovno i vlastite živote. I zato su Cercasovi književni junaci kamijevski pobunjenici, istinski literarni heroji koji se suprotstavljaju svemu, pa čak i vlastitim biografijama. Cercas misli da kolektivna dimenzija ne može postojati bez individualne i da nitko ne može spoznati sebe ako ne shvaća što se događa drugima i zato ga zanima taj povijesni trenutak svjetlosti kad su likovi spremni prepoznati sebe u drugima, i to u političkim protivnicima.

Cercasova je interpretacija povijesnih događaja u ‘Anatomiji jedne pobune’, naravno, literarna a ne znanstvena, nije čak ni publicistička, pa je moguće da autor preskoči ono što ga ne zanima i da se strpljivo bavi njemu važnim temama, poput preispitivanja odnosa lojalnosti i izdaje. Cercas smije Izdajnike proglasiti Herojima naprosto zato što piše roman, ali istovremeno želi da sve što napiše bude točno i provjereno, pa stoga u ovom romanu on mora hrabro iskočiti iz fictiona u nonficition, jer samo tako može napisati roman koji će raspetljati čitav niz spornih, kontradiktornih, sakrivenih ili nepoznatih detalja. Da bi u svemu tome uspio, Cercas je morao uložiti golem istraživački trud, a rezultat je stvarno impresivan: tekst brz i napet poput trilera, istovremeno fascinantan kao moralna saga o junaštvu, izdaji, demokraciji i historiji.

U ‘Anatomiju jedne pobune’ uloženo je mnogo romaneskne mašte: baš je njegov iskorak u nonfiction oslobodio skrivene formalne potencijale i pokazao da inovativni i originalni pristup još uvijek može dovesti do neočekivanih rezultata. Istraživanje mogućnosti romana očito nije stvar prošlosti!