Alahove nevjeste
Special cijena
3,58 €
Redovna cijena
3,98 €
-
Jezik izvornika: ruski
-
Prijevod: Fikret Cacan
-
Broj stranica: 196
-
Datum izdanja: travanj 2007.
-
ISBN: 978-953266014-2
-
Naslov izvornika: Nevezty Allakha
-
Vrsta uveza: tvrdi
-
Visina: 190 mm
-
Težina: 325 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 3,98 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Kako žene postaju teroristkinje? Zašto se žele raznijeti eksplozivom? Alahove nevjeste knjiga je koja pokušava dati odgovore na ta uznemirujuća pitanja. Ona govori o nastanku islamskog terorizma i njegovoj povezanosti s najvišim i najtajnijim državnim službama.
Alahove nevjeste zastrašujuće je iskrena i potresna knjiga o čečenskim ženama-bombama. Mlada novinarka Julia Juzik u svojoj hrabroj knjizi zabranjenoj u Rusiji, ispisala je istinitu priču o mladim ženama koje su postale oružje terorista. Kroz niz razgovora sa samim ženama-bombama, s njihovim obiteljima i nalogodavcima, Julia Juzik razotkrila je tajnu o djevojkama koje su postale žrtve dugotrajnog i nemilosrdnog rata, patrijarhalne sredine i svojih obitelji.
Alahove nevjeste
Vjesnik, Zrcalo, 18. i 19.08.2007.
Otkad su svijet počele obilaziti snimke po sljedica napadača samoubojica suočili smo se s pojavom o kojoj smo dotad samo načuli. Kako je moguće da političke ideje toliko ovladaju ljudima da zaborave na suosjećanje i čovječnost, pitali smo se svi od reda. No ako smo i spremni prihvatiti da ratnik u muškarcima ima stalnu potrebu za dokazivanjem hrabrosti i do zadnjeg daha, žene se nikako ne uklapaju u tu priču, jer one su supruge i majke, one koje se brinu za potomstvo dok muškarci ratuju. I to se promijenilo I žene su opasale bombe i pridružile se muževima. »Alahove nevjeste« je knjiga o čečenskim ženama bombama koja pokušava odgovoriti na ta uznemirujuća pitanja. Pojašnjava nam kako je nastao islamski terorizam i kako se ubrzo povezao s najvišim i najtajnijim državnim službama. Mlada novinarka Julia Juzik u svojoj knjizi, zabranjenoj u Rusiji, razgovarala je sa ženama bombama, njihovim obiteljima i nalogodavcima, a što su joj oni rekli provjerite sami u knjizi koju vam donosi Fraktura. [S. B. V.]
Ne ubijaju one, ubijaju njima
Zarez, Marina Kelava, 01.11.2007.
U knjizi ruske novinarke o čečenskim ženama-kamikazama otkriva se da su one i same žrtve nesretne sudbine “ a, dvadesetdvogodišnja novinarka doznala sam za dva mjeseca provedena u Čečeniji gdje su se pripremale samoubojice ‘Nord Osta’. I gdje, tko i kako priprema slijedeću akciju. Ja znam, a tajne službe ne znaju? To je nemoguće”, napisala je Julia Juzik u knjizi Alahove nevjeste. Dokazivanje da ruske tajne službe znaju tko i gdje poučava i šalje žene samoubojice u smrt zajedno sa stotinama drugih nije dovelo u neprilike ni tajne službe ni vehabijske vođe, nego, naravno, novinarku Juliju Juzik. Knjiga o fenomenu čečenskih žena-kamikaza objavljena je 2003. u izdanju UltraKulture i u Rusiji je gotovo odmah zabranjena pod optužbom za nihilizam, što je samo pojačalo interes i u Rusiji i izvan nje. Tako je hrvatsko izdanje već deseti jezik na koji je knjiga prevedena. Julia Juzik počela je raditi kao novinarka u Komsomolskoj pravdi u Rostovu da bi zatim prešla u ruski Newsweek u Moskvu. Tamo je počela istraživati tko su te žene koje stavljaju bombe na sebe i kreću u smrt. Učinila je ono što nitko prije nje nije. Potražila je njihove obitelji i poznanike. Kakve su bile prve čečenske samoubojice koje su primjerom, za sobom povele ostale, zbog čega i koga su išle u smrt, autorica pokušava razjasniti u prvom dijelu. Nakon razgovora s članovima obiteljima i poznanicima Have Barajeve, Ajze Gazujeve te čudom preživjelom djevojkom-kamikazom, šesnaestogodišnjom Zaremom Inarkaevom, zaključuje da one nisu eksplodirale od praha nego od osobne nevolje, osobne izdaje... Prvom šehitkinjom postala je Hava Barajeva kada je 2000. povela kamion pun eksploziva na kontrolnu točku ruske vojske u Čečeniji. Od tada pa do izlaska ove knjige gotovo četrdeset samoubojica i stotine ubijenih punilo je stranice novina. Žene su se u svijetu dizale u zrak i ranije, u Šri Lanki, u Turskoj, u Pakistanu, žena-žrtva ubila je i Rajiva Gandhija, premijera Indije 1991., ali nigdje se to toliko masovno nije događalo kao u Čečeniji. “Tko su bile te žene koje su sijale smrt? Pitam se. I odgovaram: pa jednostavno žene. Ali one, za razliku od nas, nemaju nade u sutra.” Novinarsko istraživanje Juliju Juzik dovodi do zaključka da većina čečenskih ženskih kamikaza nisu ubojice, nego su i same žrtve. “Otimaju ih pripremaju, opasaju eksplozivom, u pratnji dovode na mjesto, puštaju u gomilu, i dok jadnica baulja u gomili, tražeći spas, onaj tko ju je doveo na mjesto tipka kôd i žena leti u komadićima.” Sve žene samoubojice Julia Juzik je podijelila na dvije skupine: nesretnice i nevjeste. Kad ženu izoliraju od obitelji i odvedu na drugo mjesto, ona se natrag više neće vratiti. Pred njom je samo jedan put – samoubojstvo. Nesretnice opisuje kao žene u tridesetim ili četrdesetim, udovice ili naprosto žene nesretne sudbine. Zbog duševne traume ili nezadovoljstva vlastitim životom lak je plijen za vrbovatelje koji takvu ženu nikad ne ostavljaju samu. Počnu joj pomagati i zvati je “sestrom”, čak neke i udaju. Čitaju joj vjersku literaturu i njezin novi muž ili nova bliska prijateljica govori joj o Alahu, džihadu, raju, njezinim ubijenim rođacima. Nevjeste su mlade djevojke najčešće iz vehabijske obitelji, gdje žene odgajaju u kultu poslušnosti muškarcu, ili je to djevojka bez oca, tj. zaštite. Ponekad otac daje odobrenje da mu kćer iskoriste kao živu bombu za novčanu nadoknadu. Opet, ona nema izbora. Žena je pretvorena u lutku. Ova knjiga skreće pozornost na patrijarhalnost koja je toliko duboko ukorijenjena da je moguće da žena postane sredstvo, pa čak i oružje u terorističkoj borbi. Bomba ne eksplodira sama. Pištolj ne opali sam od sebe. Uvijek je iza ta ruka koja povlači obarač. Ili koja oduzima ženama izbor. I u nekim slučajevima čini ih i ženama samoubojicama. Njihova se imena i fotografije poslije povlače po medijima. Mnogi se pitaju zašto? Zašto su krenule žrtvovati svoj život da bi oduzele tuđi? S tim je pitanjem ruska novinarka započela istraživanje da bi završila s – zašto je još moguće da je žena puko sredstvo? Kome je to u interesu? U hrvatskoj prošlosti sačuvana je legenda o jednoj ženi koja je digla u zrak sebe i turske vojnike. Mila Gojsalić je još davne 1530. godine ušla u barutanu te je digla u zrak zajedno sa šatorom Ahmed-paše nakon što ju je taj isti paša bio silovao. Tako je Mila navodno omogućila Poljičanima da pobijede brojnije Turke i sačuvaju Poljičku republiku. Je li to ona zaista učinila s mišlju da spasi Poljičku republiku ili je znala da je njezin život ionako gotov, “osramoćena” za ta vremena nepovratno, pa je krenula u osvetu? Detalji legende i kontekst izgubili su se u povijesti. Ova heroina kojoj je Ivan Meštrović isklesao spomenik što se nadvija nad Cetinom, bila je hrvatska žena samoubojica. Ako je njen život imalo sličio onima čečenskih žena ni ona – “osramoćena”, bez izgleda za udaju, izgubila je vrijednost za obitelj i društvo – nije imala izbora. “Učinila sam sve što sam mogla. Ali nisam postigla ništa”, zaključila je Julia nakon što je poslije izlaska knjige zaredalo još nekoliko napada, a kulminiralo je tragedijom u školi u Beslanu kada je poginulo između 600 i 800 djece. Među otmičarima viđene su i dvije djevojke u crnom. Međutim, nešto se ipak promijenilo nakon izlaska knjige. “Naručitelji su shvatili lekciju iz moje knjige i više nikada neće dopustiti da imena živih bombi postanu ikomu poznata. Zato što se onda štošta može objasniti: odakle je ta žena, tko ju je vrbovao, tko ju je odveo na mjesto terorističke akcije, krug njezinih kontakata. A to može pomoći u istrazi razloga njezine pogibije. Sada smrt nema ime. Ima samo rod – ženski rod...” Marina Kelava
Tragične priče žena bombi
javno.com, 14.12.2007.
Ovo ukoričeno istraživanje demistificira nazive kao što su "crne udovice", "Alahove nevjeste", "šehitkinje"; te konačno dokazuje da se ubijanje nevinih ne može temeljiti niti na jednoj religiji, pa tako ni na islamu. Ne tako davne 2003. godine, svijet su prepravile snimke terorista okruženih s više od desetak žena zavijenih u crno i opasanih bombom, u sred moskovskog kazališta, na prikazivanju mjuzikla Nord ost. Par njih su imale i povlašten položaj odmah uz užasnutog novinara - govoreći o nesreći Čečenije, držeći prst na okidaču eksploziva kojim su opasane, te citirajući Kuran, izgledale su zastrašujuće. U njima smo vidjeli ekstazu, opijenost religijom i višim ciljevima, gotovo demonsku neustrašivost kojom idu u susret smrti, izopačenost. Vidjeli smo ono što smo htjeli vidjeti i ono što su režiseri tog krvavog spektakla htjeli da vidimo. Julia Juzik, hrabra dvadesetpetogodišnja novinarka, istražila je sudbine žena samoubojica i otkrila nam njihovo pravo lice. Pothvat koji nikome u ruskoj i čečenskoj javnosti nije išao na ruku, i koji je rezultiralo zabranom objavljivanja knjige i raznim prijetnjama. Autorica je obišla rodna mjesta svih žena koje su sudjelovale u tragediji u Moskvi, proučila njihovu povijest, razgovarala s njihovim roditeljima, rođacima … Rezultat je bio šokantan - zastrašujuće samoubojice sada se pokazuju kao duboko nesretne žene, vrbovane prisilno, podmuklim sredstvima, manipulacijom, pa čak i opojnim drogama. Njihova motivacija nije bila religija, nego ucjena, prijetnja, ljubav prema teroristu - zavodniku, ili čak novac. Tako da se mogu podijeliti u dvije velike skupine: nesretnice ili nesuđene nevjeste. Izolirane su od obitelji i podvrgnute psihološkoj obradi. Većina od njih je ipak htjela živjeti. U novim oblicima ratovanja u suvremenom svijetu (klasični sukob iščezava iz upotrebe), kada su nepoznati vrijeme i mjesto sukoba, a cilj posredan (ubojstvom civila utjecati na političke vođe), pojavljuje se nova struja - korištenje žena samoubojica. U tradicionalnim sredinama, žene su u podčinjenom, tragično nemoćnom položaju, podvrgnute brojnim traumama, te su kao takve pogodno sredstvo za vrbovanje u terorističke skupine. Ovo istraživanje rasvjetljuje pojavu koja postaje jedan od ključnih problema današnjice, te napokon skida ljagu koju na islam bacaju površni i mržnjom zaslijepljeni političari. Podlogu za samoubilačke pothvate ovih žena nije napravila religija, niti bogzna koliko genijalna strategija onih koji su ih vrbovali, već sam nesretan život tih mladih djevojaka. Julija Juzik omogućit će vam da ih upoznate, servirat će vam dvadesetak tužnih sudbina, bez teoretiziranja i nametanja svojih stavova, ostavljajući vam prostora da onaj konačni ipak donesete sami.
Niske strasti žena koje su pristale postati žive bombe
Jutarnji list, Željko Ivanjek
Profil žene samoubojice koji daje Juzikova nije ni ugodan ni lijep. Njihovo samožrtvovanje ne naslanja se na uzvišene motive vjere, domovine i slično, nego na osobne motive i koristi Stvaraju li životne nesreće od nas zločince? Ili narodne heroje. Pa onda nije ni bitno čiji smo, kakvo nam je gensko nasljeđe. U svakom slučaju, povlačenje konopa oko tog pitanja - je li presudniji genotip ili fenotip u formaciji čovjekova karaktera i statusa - traje i trajat će. U međuvremenu, mlada ruska novinarka Julia Juzik (r. 1981) istražila je narav čečenskih žena šehita, ili “živih bombi”, dakle žena-samoubojica. Njen zaključak: one su postale teroristkinje zbog krajnje osobnih, ne-svetih, svakodnevnih motiva. Uvjerljiv ljubavnik, droga, osveta za smrt voljenog brata ili muža, ucjena pornografskom snimkom ili novac predstavljaju pojedinačno, ili u kombinaciji, najveći poticaj takvih djevojčica, djevojaka i mladih žena. Barem onih koje su sudjelovale 2003. u zloglasnom terorističkom napadu na kazalište na Dubrovki u Moskvi tijekom izvedbe mjuzikla “Nord-Ost”. (Umjesto eksploziva one su za pojasom nosile “lažnjake”. Bile su pobijene sve do jedne.) Profil žene samoubojice, koji daje Juzikova, nije ni ugodan ni lijep, naprotiv. Njihovo žrtvovanje, točnije samožrtvovanje, ne naslanja se na uzvišene motive vjere, domovine itd, nego na osobne motive koristi, probitka i niskih strasti. Pritom autorica ne štedi ni ruske vlasti u Čečenskoj Republici, pa ni domaće izdajnike - kako govore Čečeni, kao ni one čudesne (“volšebne”) likove za koje se ne može znati rade li više za tajnu sljednicu zloglasnog KGB-a - da, za FSB - ili pak za američko-britanske tajne službe. Ili pak za dragoga Boga. Njihovi neljudski i besramni postupci - primjerice, guranje glave djevojke u crijeva ubijenog dragog - dobivaju svojevrsnu justifikaciju u opisanoj, prizemnoj motivaciji teroristkinja. Takvi ruski vojnici, i vlasti, svakako predstavljaju jedan od katalizatora općeg stanja stvari. Nažalost, nisam bio u Čečeniji. Ali, naučio sam da je u stvarnosti premalo crno-bijelih granica. Pa ako ruski čitatelji ove bolno iskrene i istinite reportaže o muslimanskim nesretnicama i nevjestama, iz usta njihovih majki, očeva, braće i najbližih srodnika i suseljana, doživljavaju kao pohvalu terorizmu i zločinu, onda ne gledaju mnogo dalje od kremaljskih krovova. Juzikova piše, zapravo, o onoj tankoj granici iza koje s jedne strane počinje obrana vlastite zemlje (Ruske Federacije i ove njene Republike), a s druge borba za nezavisnost iste te zemlje (Čečenske Republike). O tome Rusija ima jedno mišljenje, a EU i SAD drugo. Kao pripadnik tzv. malih nacija mogu tek reći da 600.000 ili milijun Čečena u Čečeniji, i dijaspori, nije premalen broj za samobitnost. To što su ruski vojnici porušili njihova kamena svetišta podsjeća na događaje iz bliske prošlosti, iz Domovinskog rata, kada je jedan poznati pisac (Tito Bilopavlović) kao u šali nazivao kolege - Čečencima. Jednostavno, ne vjerujem da su skupine očajnica ozbiljna prijetnja Rusiji, bez obzira na broj “unutarnjih neprijatelja”. Niti da je beskrajno ratovanje jedino rješenje tamošnjeg sukoba. Sve drugo su leševi nedužnih Rusa, ali i Čečena. Rusija je prevelika i premudra, na kraju i odveć moćna a da bi trebala pretvarati Čečene u ruske Indijance. Dovoljno je spomenuti samo pokolj Armenaca, a da se za tren preskoči neumoljiv grijeh holokausta, pa se zapitati nismo li nazočni nečem sličnom. I nisu li “Alahove nevjeste” ne samo u Čečeniji, nego i u Izraelu, kako na Zapadnoj obali tako i u Pojasu Gaze, samo vrh ledenog brijega koji puštamo plutati među nama poput svakodnevne slamke spasa. Istovremeno, već prema cijelom nizu dokumentarnih filmova i knjiga, muslimanski borci-samoubojice, koji su za Zapad jednoznačni teroristi, tek su beskrupulozni trgovci koji vlastiti život, ili život svojih najbližih, procjenjuju i prodaju u stranoj valuti koju, praktično, ne mogu do smrti zaraditi u zemljama u kojima žive. Njima se prozapadnim interpretacijama oduzima svaka odanost i predanost cilju, posvećenost i svetost, a ostavlja im se bijedno trgovanje vlastitim i tuđim životima kao jedina gospodarska djelatnost. I to je, također, sumnjiva rabota, jednodimenzionalna poput onog čovjeka o kojem je pisao Marcuse. Razumjeti drugoga oduvijek je bio prvi i najvažniji korak da bi se stiglo do dijaloga. Takozvane čečenske crne udovice povlače paralelu ne samo s onim palestinskim, nego i s drugim - iračkim, afganistanskim ili pak indonezijskim. Podsjećaju da ljudski život vrijedi od 200 do nekoliko desetaka tisuća dolara, da je i sam roba koju treba prodati za ove ili one razloge. Političke ali i politikantske. U tom pogledu žene samoubojice predstavljaju vrhunac kapitalizma ili pak političkog marketinga. (Pogotovo one koje su i u samoubilačkoj, terorističkoj smrti prevarene, pa njihovi ne dobiju za njih ni jedne obećane kopjejke.) Čitak, istraživački, “pješački” uvid Julie Juzik možda djeluje jednostrano, antiteroristički i antičečenski samo zato što, doista, ne postoje neki zakulisni, prostom umu nedohvatni motivi samožrtvovanja. Već jedino oni svakodnevni, kao što već jest smrt, pa i sam život. Pa ipak, to je samo jedan, autorski pogled na ovu temu koja nastavlja živjeti u dnevnim vijestima. Čečenski terorizam i Putinova pobjeda Zapravo, nije sasvim i dokraja jasno zašto je general FSB-a A. Mihajlov zabranio prodaju knjige “Alahove nevjeste” u Rusiji, navodeći kao razlog “propagandu terorizma”. No, jasno je da je i sam general stvarao svoju karijeru okrutno postupajući ne samo prema čečenskim pobunjenicima i jatacima, nego jednako tako prema civilima. Kako se, uostalom, mogao razlikovati od vlastitih vojnika čije bestijalnosti Juzikova i nehotice registrira u svojim razgovorima s Čečenima. No, čini se da čuvanje lažnog morala ruskog vojnika nije bio pravi razlog zabrane ove knjige gospođice Juzik. Vjerojatniji je motiv pokušaj čuvanja lika i djela ruskog predsjednika Vladimira Putina, bivšeg vojnog obavještajca s radnim mjestom u Istočnoj Njemačkoj. Naime, novinarka Juzik ponavlja već otprije poznatu tezu, iz medija, o tajnom susretu čečenskog vođe Šamila Basajeva i predstojnika Putinova ureda Aleksandra Vološina na Azurnoj obali u kolovozu 1999, odnosno uoči predizborne kampanje. Otuda je razvidan udio “čečenskog terorizma” u Putinovoj pobjedi i njegovo obećanje da će “utopiti teroriste u zahodskoj školjci”. Naime, nitko ne dvoji da je upravo razorno uništavanje čečenskih pobunjenika pridonijelo Putinovoj sada već povijesnoj pobjedi. Zauzvrat, Basajev je u međuvremenu ubijen - uz jednu opasku. Agencije su toliko puta javljale o smrti toga čečenskog vođe, a on se opet pojavljivao među živima, da ove vijesti iz kavkaskog svemira treba uzimati s oprezom i okrutnošću jednoga Puškina. Željko Ivanjek
Slične knjige
-
Osobnost i moćSpecial cijena 26,99 € Redovna cijena 29,99 € -
Svijet bez katarzeSpecial cijena 26,99 € Redovna cijena 29,99 € -
Totalna rasprodajaSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
Strast prema neznanjuSpecial cijena 17,91 € Redovna cijena 19,90 € -
U kavani EuropaSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
Ponovo u kavani EuropaSpecial cijena 17,80 € Redovna cijena 19,78 € -
Povijest Hladnog rataSpecial cijena 35,71 € Redovna cijena 39,68 € -
Što čini jabuku?Special cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
Kulturna politika emocijaSpecial cijena 17,80 € Redovna cijena 19,78 €