Al’ povijesti nije kraj

Etika, politika, svjetovnost

Special cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Jezik izvornika: talijanski

  • Prijevod: Ljiljana Avirović

  • Broj stranica: 288

  • Godina izdanja: 2016.

  • ISBN: 978-953266684-7

  • Naslov izvornika: La storia non e finita, Livelli di guardia i Segreti e no

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 385 g

Pitanja etike, morala, estetike i nadasve povijesti i politike zaokupljaju svakoga od nas. Svakodnevno se suočavamo s raznim dvojbama, idejama i problemima, od kojih se većina odražava na naš život, ponekad izravno, a ponekad neizravno. Pokušavamo pronaći izlaz iz tog labirinta, ali često ga nema, jer život više sliči beskonačnoj zavojnici negoli ravnom putu Claudio Magris, jedan od najvažnijih svjetskih esejista i romanopisaca, u knjizi Al’ povijesti nije kraj upravo sebe, a i nas stalno iznova suočava sa svijetom u kojem živimo. Preispitujući granice dijaloga, pišući o svjetovnosti i crkvi, o školovanju i vojsci, o zločinima i kaznama, o laicizmu i politici, Magris upotrebljava i razum i srce. Polazeći iz iskustva multikulturnog Trsta, odašilje poruke kako biti otvoren, spreman na dijalog, i kako shvatiti svijet oko sebe koji se mijenja naočigled, a u biti ostaje isti. Sočna, precizna, beskompromisna i svevremenska knjiga Al’ povijesti nije kraj očaravajuća je i upozoravajuća u svakom svom detalju i u cjelini.

Poslanica Europljanima

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 18. 6. 2016.

Claudio Magris veliki je pisac, jedan od najutjecajnijih intelektualaca našega vremena, Tršćanin trajno zaokupljen pitanjima granice, identiteta i prožimanja različitosti. Zbog svoje usredotočenosti na nama blisko podneblje i povijest koja, barem dijelom, jest i naša, odavno je zaokupio pažnju domaćih izdavača, pa se doista ne bismo smjeli požaliti u kolikoj je mjeri njegov svestrani – književni, kritičarski, historičarski, publicistički... – rad poznat i u Hrvatskoj.

Al' povijesti nije kraj” (u prijevodu Ljiljane Avirović) svojevrsna je kompilacija tekstova izvorno publiciranih u tri knjige mahom novinskih eseja pisanih za ugledni milanski dnevnik “Corriere della sera”.

Tko pročita ovu zbirku, gorko će zažaliti što smo dobili samo jedan “zipovani” libar, umjesto tri cjelovita sveska, ali u ovim vremenima, kad nam se izdavaštvo nalazi na koljenima, bilo bi zaista razmaženo prigovarati zbog takve odluke nakladnika. Magris je sve samo ne tipičan kolumnist.

Većina novinskih komentatora – a o tome govorim bez mrvice zlobe, jer i sam pripadam tome društvu – nalik su izgladnjelim seoskim psima koji se povazdan nervozno češu, čekajući da im neko dobaci kakvu kost. Naši su maniri, doduše, ponešto finiji, pa se češanje manifestira kao potreba da opsesivno listamo novine, surfamo po portalima i prebacujemo se s jednog na drugi news-kanal, čekajući “kost” u obliku događaja koji će nas potaknuti na pisanje. Magris, međutim, igra u nekoj drugoj ligi, koja je, naravno, prva da prvija ne može biti. On se ne utrkuje s događajima, nego slijedi svoju osobnu agendu, interese i pitanja koja ga zaokupljaju. U vibrantnoj svakodnevici nalazi tek poticaje da ih dodatno pretrese i produbi. Zato, premda nominalno piše samo za Talijane, doslovce svakim tekstom dopire do svih Europljana, a iako mu članci izlaze u novinama čiji je usud da već sutradan završe u smeću, njegovi eseji nemaju roka trajanja. Jednako zainteresiran za “niske” i “visoke” teme – u rasponu od sportskih ili televizijskih fenomena, pa do teških i konačnih pitanja morala, etike, estetike ili povijesti – Magris svakim svojim tekstom kao da nudi neku vrstu intelektualnog kompasa bez kojeg bismo kudikamo teže razumijevali svijet oko sebe.

Lijep broj publiciranih eseja bit će blizak hrvatskome čitatelju kao da ih je autor ciljano pisao baš za naše prilike i publiku. Primjerice, već mjesecima, ako ne i dulje, slušamo mantre kako bi državom trebalo upravljati kao kompanijom. Zato smo u osobi premijera i dobili čovjeka bez ikakvog političkog iskustva, ali s uzornim referencijama u međunarodnome biznisu. Svim zagovornicima te teze Magris dojmljivo i bez kolebanja uzvraća: “Domovina nije poduzeće. Baš kao s obitelji, domovinom se mora upravljati pažljivo i na dobro svih, ali njezin smisao i razlozi nisu isti kao oni kojima se upravlja poduzećem. Reći 'Poduzeće Italija' jednako je kao da kažemo da je ljubav splet gimnastičkih vježbi.” Jednako tako, važno je čuti što Magris ima reći o još jednom pitanju koje nas se itekako tiče – o navijačkim divljanjima: “Pravedno je i potrebno kazniti nasilje pljačkaša i terorista, ali je potrebno još strože kazniti onoga koji čini zlodjela uime svoga nogometnog kluba, s otežavajućim okolnostima jer je to počinjeno zbog ništavnih i odvratnih razloga, jer je priklati nekoga uime Juventusa ili Triestine još odvratnije nego da se to učini uime bilo kakve političke ideologije.”

Konačno, u eseju koji se, uz ostalo, bavi odnosom crkve prema političkim kontroverzama, Magris evocira jednu talijansku epizodu vrlo hrvatskoga štiha: “Prije mnogo se godina jedan bivši terorist, onaj koji je ubio novinara 'Corriere della sera' Waltera Tobagija, nakon što je odslužio kaznu, oženio crkvenim obredom, a na njegovu je vjenčanju bilo i šest svećenika koji su koncelebrirali. Kad sam se ženio ja, bio je samo jedan svećenik. Vjerujem da bi i njemu bio dovoljan samo jedan; činjenica da je nekog ubio nije trebala biti doživljena kao kazna u tom smislu riječi, ali zasigurno ni kao svečanost šest puta važnija od moje.” Zamijenite li riječ “terorist” sintagmom “ratni zločinac”, steći ćete dojam kako Magris zapravo piše o Hrvatima. S tako superiornim autorom nenadmašne erudicije, izbrušena stila i nepotkupljiva integriteta ne morate se uvijek slagati. Potpisniku ovih redaka, primjerice, nikako nije sjeo esej u kojemu autor polemizira s odlukom Suda za ljudska prava, koji je naložio da se iz učionica u državnim školama uklone raspela. O toj su temi koješta napisali deseci komentatora u svijetu i kod nas, dijeleći Magrisovo uvjerenje kako je odluka pogrešna i štetna. No, svi ti polemički zapisi dijelili su jedno izrazito neugodno svojstvo: braneći pravo na slobodno ispovijedanje vjere, zapravo su vlastiti svjetonazor agresivno nametali svima. Magrisov tekst iz te se gomile invazivnih pamfleta izdvaja svojim duhom. Gdje drugi izabiru obračun i dogmu, on se utječe autentičnim evanđeoskim vrijednostima, tjerajući tako i svoje neistomišljenike, poput pisca ovih redaka, da se duboko zamisle nad vlastitim izborom.

Budućnost Europe

– Mislim da budućnost Europe ovisi o postojanju ili nepostojanju sposobnosti da i sama postane istinska i prava Država – decentralizirana, federalna, ali uistinu Država, Država koja ima svoju vladu i parlament sposoban objavljivati zakone obvezne za sve. Danas problemi nisu više nacionalni, već europski, pa stoga imamo i potrebu da postoji Država Europa. Ako tako ne bude, Europe neće biti – kazao je Magris u jednom intervjuu.

 

Claudio Magris – Al’ povijesti nije kraj – povodom 4. Festivala svjetske književnosti

Sandra Pocrnić Mlakar, ČitajKnjigu.com, 23. 8. 2016.

Povodom 4. Festivala svjetske književnosti koji počinje za 2 tjedna pročitali smo knjigu Al’povijesti nije kraj Claudija Magrisa koji će zajedno sa Seidom Serdarevićem otvoriti Festival. Proslavljeni talijanski romanopisac, povjesničar, esejist i dugogodišnji kolumnist dnevnika Corriere della Sera svoj je radni i spisateljski vijek dobrim dijelom posvetio rodnom Trstu, njegovoj povijesti i kulturnim presijecanjima koja su ga obilježila tijekom prethodnoga stoljeća. Na otvaranju ovogodišnjega Festivala Magris će predstaviti novu knjigu Obustaviti postupak koju Fraktura uskoro objavljuje u prijevodu Ljiljane Avirović.

Kamo ide ovaj svijet, uzdišemo dok gledamo tv-dnevnik, plaćamo račune ili ispraćamo svog školarca u još jednu školsku godinu. Uhvatili smo se bezbroj puta u strepnji pred neizvjesnim sutrašnjicom, u pokušaju da na temelju onoga što se dosad zbilo proniknemo u ono što nas čeka. I izgleda nam, iz svakodnevne perspektive, da nema pravila po kojem se vrti lopta šarena i nitko ne zna što nam sutra sprema.

U takvim trenucima – ali i preventivno – treba posegnuti za knjigom poput Al’ povijesti nije kraj Claudija Magrisa, talijanskog publicista i književnika, koji je našoj publici poznat već tridesetak godina, otkako je kod nas prvi put objavljena njegova epohalna knjiga Dunav. U doba prije pada Berlinskog zida, Magris publicistički prati prirodna bogatstva, povijest i kulturu u zemljama kroz koje protiče najveća europska rijeka, od kontroverzi o njezinom izvoru u Schwarzwaldu do ušća u Crno more. Najnovija Magrisova knjiga u hrvatskom prijevodu, intrigantnog naslova Al’ povijesti nije kraj zbirka je eseja koje je Magris pisao od 1998. do 2011. godine, najvećim dijelom objavljenih u talijanskom dnevniku Corriere della Sera, a zatim u tri ukoričena izdanja iz kojih su izbor pripremili osobno autor, prevoditeljica Ljiljana Avirović i urednik Seid Serdarević. U dobu “u kojem je sve dozvoljeno, pa se onda i sve događa”, Magris traži ključne teme i pitanja skrivena kaosu na prijelazu tisućljeća i pronalazi moguće odgovore, štoviše najvjerojatnije odgovore, koji afirmiraju humanizam, dokazujući koliko je zlo glupo i kratkoga daha.

Miješanje kultura i mijenjanje običaja nameću dijalog i toleranciju kao uvjet preživljavanja. Iako u dijalog ne treba ni trena sumnjati, upozorava autor, on ima svoje granice jer i na zemlji, kako upozorava vječno aktualna Antigona, postoje “nepisana pravila bogova”. Nisu sve ideje ravnopravne i ne može se raspravljati jednako o novim izvorima energije kao i o Auschwitzu. “Liberalno društvo pojedincu mora dozvoliti gotovo sve – njegove ideje, ugode, njegove želje i nastranosti – a kategorično mu mora zabraniti ono malo postupaka putem kojih bi postao ubojica”, kaže Magris.

Ohrabrujuća je upornost kojom Magris podsjeća na neminovnost ključnih pitanja koja su već pred nama – ne, ona se ne mogu zaobići, a kakvi će biti odgovori na njih odlučit ćemo sami. Kao Talijanu, Magrisu je dobro poznata moć Crkve i njezinih dogmi, stoga on namjerno širi kadar i u obzir uzima kontekst iz kojeg sagledava katoličke običaje. Zato su za nas posebno zanimljive rasprave na kojma i sami zapinjemo – o raspelu u učionicama, pravima homoseksualaca, nasilju na stadionima, eutanaziji, mučenju životinja... Do kraja knjige suočit ćemo se sa samima sobom – gdje su naši stavovi na vagi pravednosti i koliko su daleko od “nepisanih zakona bogova”.

 

Problemi koji se stalno vraćaju

F. B., Booksa.hr, 7. 9. 2016.

Talijanski književnik, kritičar, esejist i ugledni germanist Claudio Magris, jedan od gostiju ovogodišnjeg Festivala svjetske književnosti, rođen je 1939. u Trstu. Bio je profesor njemačke književnosti u Trstu, a u jednom kraćem periodu života ('94.-'96.) obnašao je i dužnost zastupnika u talijanskom parlamentu.

Claudio Magris autor je tridesetak knjiga, te dobitnik uistinu brojnih nagrada i priznanja od kojih ovom prigodom možemo spomenuti Prix du Meilleur Livre Étranger (1990.), Premio Strega (1997.), Premium Erasmianum (2001.), Premio Príncipe de Asturias (2004.) i Friedenspreis des Deutschen Buchhandels (2009.).

Al' povijesti nije kraj zbirka je tekstova (većinom kolumni objavljenih u Corriere della Sera) u kojima se Magris bavi pitanjima etike, morala, estetike, povijesti i politike. Mnoga od tih pitanja teška su i na njih je nemoguće odgovoriti jednim, jedinim ispravnim odgovorom.

U tekstu Razlozi zakona i razlozi srca, primjerice, Magris piše o sudskom procesu protiv čovjeka optuženog da je supruzi isključio respirator koji ju je tjednima i mjesecima održavao na životu u stanju ireverzibilne kome. I sami suci dvojili su bi li se suprugu optuženoga u takvom stanju uopće moglo smatrati živom. Na koncu, donesena je oslobađajuća presuda. Čin optuženog protumačen je, ispravno, kao čin milosrđa iako bi, da su se slijepo držali zakona – čovjek mogao biti optužen za ubojstvo.

U tekstu Kako reći istinu Magris i iz svog vlastitog iskustva postavlja još jedno teško pitanje i pokušava dati odgovor: Kako, kada, do koje je granice dozvoljeno, dolično ili nedolično reći istinu nekom bolesniku čije stanje je bezizlazno, a da on to i ne zna?

Jedna je stvar voljeti istinu, kaže Magris, a druga je stvar biti nastran ili fanatik – postoje načini, oblici, prilike i trenuci u kojima se može reći istina. Ako bolesnik neizostavno želi čuti istinu o svojem stanju (kao što je Magrisova supruga htjela), pa ma kakvo ono bilo, liječnik je u tom slučaju dužan i reći istinu. Ali što kad bolesnik ni po koju cijenu ne želi čuti istinu? Liječniku se nameće preteško pitanje – što učiniti, reći ili prešutjeti istinu, prikriti je ili ublažiti?

Prizori divljačkog nasilja na stadionima i poslije utakmica kad horde huligana uništavaju sredstva javnog prijevoza, maltretiraju sve oko sebe, a adekvatna kazna najčešće izostaje, potaknuli su Magrisa na oštar tekst Stadion za delikvenciju koji završava nimalo ohrabrujućim zaključkom – navijačko nasilje događat će se i dalje jer nijedna talijanska vlada u ovom pitanju nije se ponašala odgovorno.

Claudio Magris bez ustezanja piše i o nasilju u vojsci, među mladima u školi, o najrazličitijim strašnim zločinima počinjenim prije više desetljeća, a koja nas i danas progone, kaznama i oprostu, o beskonačnoj gluposti zla, o mnogim pitanjima vezanim uz crkvu, o terorizmu, netrpeljivosti i netoleranciji. Neki od tekstova pisani su prije deset, petnaest ili više godina, ali teme kojima se Magris bavi (i način na koji ih obrađuje) stalno se, iznova vraćaju pred nas jer, očigledno, bez obzira gdje smo u vremenu i prostoru, nismo našli prave odgovore na probleme koji nas izgrizaju.

Glupost i zlo su, čini se, neuništivi i u Al' povijesti nije kraj nailazimo na jasna, nedvosmislena upozorenja - ne dođe li do velikog preokreta u načinu razmišljanja, spremnosti na otvoren dijalog, civilizacija će se nepovratno urušiti.