Aida

Special cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Jezik izvornika: hebrejski

  • Prijevod: Laila Šprajc

  • Broj stranica: 320

  • Godina izdanja: 2014.

  • ISBN: 978-953266581-9

  • Naslov izvornika: Aida

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 455 g

Ostarjeli Zaki Dali želi biti posljednji Židov u Bagdadu u eri Sadama Huseina i zbog toga je spreman na svakojake kompromise. Nazar al-Sayed, nesmiljeni došljak iz pustinje i šef tajne službe Mukhabarata, njegov je najbolji prijatelj, no Zaki unatoč tome ostaje lojalan i svojoj susjedi, mladenačkoj ljubavi Samiji. Jednog jutra, nakon cjelonoćne terevenke s Nazarom i mladim studenticama, Zaki na svojem pragu pronalazi polumrtvu mladu ženu, koju uz pomoć svog rođaka, prevrtljivog veterinara Jalila, uspije vratiti u život. Nakon zvjerstava koja je preživjela mlada je Kurdinja ostala bez dara govora, a Zaki joj nadjene ime Aida te oni s vremenom razvijaju povezanost, koju neće poremetiti čak ni ženidba na koju on biva prisiljen da spasi živote drugih...

Izraelski pisac Sami Michael (1926.) u svojim je dvadesetima morao napustiti Irak pod prijetnjom smrtne kazne zbog političke aktivnosti. U zemlju svojeg djetinjstva vraća se mnogo godina poslije u hvaljenom romanu Aida, koji su kritičari nazvali najboljim književnim djelom o toj podijeljenoj i uništenoj zemlji. Unatoč atmosferi blage nostalgičnosti i odjeka tuge zbog proživljenih tragedija ovaj je roman snažna priča o ljudima koji i u najnepovoljnijim okolnostima uspijevaju zadržati ljudskost i dostojanstvo.

Za mnoge će čitatelje Aida biti umjetničko djelo u kojem će osjetiti snažnu silu ljubavi i sućuti, bijesa, straha i empatije, a to mogu izazvati samo najbolje knjige.
Arianna Melamed, Ynet

Začudna ljubavna priča prenesena nam je nježno i pažljivo. Aida je roman s pečatom uzvišenosti. Ovo je remek-djelo velikog pisca i humanista koje će biti sjajni miljokaz u povijesti izraelske književnosti.
prof. Yigal Schwartz

Koncentrirana, linearna i dosljedna radnja koju je moguće pročitati u jednom dahu. Lik plemenite žene, odmah je jasno, utjelovljuje Irak u njegovoj cjelovitosti, kao područje uništena raja.
Yonni Livne, Yedioth Ahronoth

Trezveno, ali i romantično viđenje emigranta koji zna da je ljubav jedina snaga koja nudi spas.
Batia Shimoni, Haaretz

Jasna, elegantna, senzualna proza sa zornim opisima Bagdada i Tigrisa. Roman napisan s odmjerenim realizmom koji će obogatiti svoje čitatelje.
Erik Glasner, Maariv

Jutarnji list, Mirjana Dugandžija, 12.9.2014.

Who won yesterday? - bilo je prvo pitanje Samija Michaela, izraelskog pisca, gosta Festivala svjetske književnosti, nakon što smo se upoznali u kavani hotela Dubrovnik. “Čilić”, rekoh, jer mi se učinilo da znam na što misli, i doista, “so superb young player he is” uzvikne Sami Michael.

Sami Michael rođen je 1926. godine u Bagdadu. Bio je među prvima u Izraelu koji je pozvao na stvaranje samostalne države Palestine, a u svojim knjigama piše o napadima i aspiracijama i jedne i druge strane. Ne definira se kao cionist, nego Izraelac koji želi napraviti mjesta za svakog građanina Izraela.

O tome će sigurno govoriti i na Festivalu svjetske književnosti, čiji je sudionik, jer i u tako visokim godinama neobično je vitalan i sve ga zanima, pa je na festivalu s velikim zadovoljstvom.

“Pisci pišu, ali ne samo za sebe nego za druge ljude, za narod s kojim žive, na univerzalan način, svim ljudskim bićima, svih jezika. Dolazeći na mjesta poput ovog festivala, vidimo da naše riječi nisu umrle, da ne žive poput zatvorenika u zemlji u kojoj su nastale, da prelaze granice... Ne dolazimo da bismo se pravili važni, nego upravo obrnuto, da bismo ojačali, da bismo primili dio snage drugih”, odgovara na pitanje što ga je navelo da dođe na festival.

“Da se nitko ne osjeća “kao u zatvoru” na neki je način i njegova životna misija: nastojanje da se prevlada sad već potpuno eskalirao sukob Židova i Arapa.

“To je i dublje od toga. Ja sam poseban slučaj”, kaže Michael. “Rođen sam u Iraku i živio sam tamo do svoje 22. godine, sve su moje uspomene, da tako kažem, “arapske”, arapsko-židovske. A samo tri sata letom avionom, i postajem Izraelac i “neprijatelj” prvih dvadeset godina svoga života”, pomalo se gorko šali.

“Jasno sam osjetio potrebu da spojim svoje djetinjstvo, koje je bilo arapsko, sa svojim odraslim godinama koje su bile izraelske. Moji unuci su Izraelci, ali moja majka, Židovka, bila je Iračanka kao i moj otac. Govorili su arapski... zatim su došli u Izrael, i postali izraelski građani, sa životnom memorijom potpuno arapskom. Spajanje tih dviju strana - da žive jedna uz drugu, moja je duboka potreba...”, priča Michael koji je kao 15-godišnjak, dvije godine nakon izbijanja 2. svjetskog rata, postao vođa komunističke ljevice u borbi protiv opresivnog režima u Iraku. Kasnije je o tome pisao u knjizi “A Handful of Fog”.

Sa 17 godina počeo je pisati za iračke novine, a njegova politička aktivnost dovela je do toga da je 1948. za njim izdana potjernica. Prebjegao je u Iran, zatim u 1949. u Izrael, sam, bez obitelji, koja mu se pridružila tek 1951. kad je većina Židova napuštala Irak.

Odrastao je u sekularnoj obitelji. Što je to značilo u konkretnim okolnostima?

“To je bilo vrlo vrlo normalno, većina židovske zajednice u Iraku bila je sekularna, išli su u sinagogu dva ili tri puta godišnje”, objašnjava Sami Michael.

“Moj otac uopće nije išao. Takva je bila atmosfera. Ljudi su željeli biti sekularni ne da bi rekli ‘mi smo protiv svake religije’, nego - mi želimo univerzalan jezik, želimo naći način da budemo prijatelji usprkos tome što smo muslimani, židovi, kršćani. Biti sekularan bilo je najbolji način da to postignete, nismo to točno znali, ali osjećali smo da je to najbolji način da živimo zajedno... i borimo se za liberalni Irak. Ali nismo uspjeli. No, to je drugo pitanje.”

Na sjeveru Izraela radio je kao hidrolog 25 godina. Za to vrijeme napustio je Komunističku partiju, razočaran SSSR-om i prekinuo pisati za novine (ali nije prestao biti socijalist, kako kaže). U dobi od 45 godina počeo je ozbiljno učiti hebrejski, da bi prvu knjigu na hebrejskom objavio 1974. godine, a zatim još dvadesetak, najviše romana, ali i nefikcionalnih djela te drama, često uspijevajući da mu knjige budu bestseleri.

“Dok nisam došao u Izrael, nisam uopće znao hebrejski. Mnogo sam godina u Izraelu pisao na arapskom, radio sam u arapskim novinama i pisao za Arape i Židove koji su došli iz arapskih zemalja. U to vrijeme nisam vjerovao da ću uspjeti pretočiti svoje pisanje iz arapskog u hebrejsko.

Prijeći iz arapskog u hebrejski lako možete kao doktor, kao inženjer, ali za pisca - to je jako, jako teško. I doista. Nisam uspio pretvoriti svoje pisanje u hebrejsko dok nisam počeo sanjati na hebrejskom! Učio sam i od svoje djece, koja su odrasla na hebrejskom jeziku”, otkriva Sami.

Za ovaj festival preveden mu je na hrvatski roman “Aida”. O čemu je riječ, osim da je jasno da “lik plemenite žene utjelovljuje Irak u njegovoj cjelovitosti, kao područje uništena raja”, kako kaže jedan kritičar.

“Ono što sam želio razjasniti je kako se intelektualci snalaze u atmosferi diktature, služe li diktatoru ili služe narodu, s velikim strahom da će biti uhvaćeni i ubijeni. Moj lik, Zaki, recimo, sjeća se i što mu je jedan jugoslavenski partizan nakon Drugog svjetskog rata pripovijedao o svom sunarodnjaku koji je surađivao s Mađarima protiv svog vlastitog naroda, i dok je taj narod proživljavao krvoproliće, on je pisao knjige o vjenčanjima, partyjima, izletima... poslije rata partizani su ga ubili.”

Sami Michael doputovao je na festival sa suprugom Rachel, koja je i njegova urednica i izdavač. “It’s my honour”, kaže Rachel koja je i sama pratila intervju koji smo vodili u jednoj od niša predvorja hotela Dubrovnik, koja im je pružala lijep pogled na Gajevu i Bogovićevu - bio je to njihov prvi susret sa Zagrebom.

Nakon nastupa na festivalu poći će na more. Sami je, naime, opsjednut vodom (već ga mirišem u zraku, kaže, misleći na Jadransko more), kao i mnogi Židovi, jer je jedan od najvećih problema Izraela - voda. A znamo, Michael je i hidrolog.

“U Izraelu imamo veliki, veliki problem s vodom, nemamo je dovoljno. Imamo samo dva ili tri mjeseca kiše godišnje. Omogućiti da svaka osoba ima dovoljno vode bio je akutan problem, a moj posao kao inženjera bio je kako zadržati postojeću vodu, ne izgubiti je.

Naši su se znanstvenici veoma potrudili, tako da danas u Izraelu koristimo mnogo više morske vode nego prirodne. Koristimo je i za piće, jer su je oni uspjeli desalinizirati. Tako da ni za vrijeme rata u Gazi nismo im prestali slati desaliniziraniziranu morsku vodu”, objašnjava Michael.

Pisac je doista oduševljen što će nakon festivala nekoliko dana provesti u Opatiji, gdje, kako je čuo, “ima mnogo vode”, nasmijao se.

Na moju primjedbu da će je možda biti i previše, jer meteorolozi najavljuju izuzetno mnogo kiše, kaže: “Nikad u životu nisam imao kišobran! Kad bi padala kiša, bio bih sav mokar, to mi je bilo divno. Mjerio sam vodu tijekom zimskih mjeseci, bila je vrlo hladna, ali ni to mi nije smetalo...”