U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
Abecede
O knjigama i ljudima
149,00 kn / 19,78€
Tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK-
Jezik izvornika: talijanski
-
Prijevod: Ljiljana Avirović
-
Broj stranica: 376
-
Datum izdanja: prosinac 2020.
-
ISBN: 978-953358299-3
-
Naslov izvornika: Alfabeti
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 535 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 134,10 kn / 17,80€
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 250,00 kuna.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Zavodljivost priče i pustolovine početna je točka svakog čitateljskog iskustva iz koje se račva bezbroj puteva. Lucidni erudit i jedan od najvažnijih suvremenih svjetskih romanopisaca Claudio Magris svojim nas Abecedama poziva na jedno takvo uzbudljivo putovanje, svemirom svoga čitateljskog iskustva.
Koja su to načela prema kojima se trebamo ravnati u životu? Kako knjige djeluju na povijest, a kako stvarnost na literaturu? U koju pripovjedačku rijeku da čitatelj zakorači? Znatiželjan, empatičan, upućen i više od svega zaljubljenik u književnost, Magris nas vodi svojim literarnim univerzumom u kojemu sjaje raznolike zvijezde – od temeljnih tekstova zapadne kulture Biblije, Ilijade i Odiseje, preko djela Kafke, Musila, Ibsena, Tolstoja, Sveva i Camusa, koja su formirala intelektualce i pisce Srednje Europe, do živog dijaloga sa suvremenicima Sábatom, Maneom i Mo Yanom. Abecede su knjiga o knjigama koje nam daju uvid u svijet Claudija Magrisa te nam mogu promijeniti život kako to samo književnost umije.
“Magris kroz književnost ne prestaje buditi osjećaj sadašnjosti, pozivajući se na suživot i bratstvo, kritiku i strogost, suosjećanje i nezadovoljstvo.” - Enzo di Mauro
“To je čas narativno, čas referencijalno pismo, a uključuje pomno bilježenje koje u pojedinosti pokušava nazreti skrivenu istinu misterija.” - Ermanno Paccagnini
“Magris ima sposobnost govoriti o bilo kojoj stvari, bilo kojoj knjizi, autoru, junaku s jednakom mudrošću i znanjem.” - L’Unitá
“Govoreći o knjigama, Magris govori o sebi i o nama.” – Il nostro tempo
“Predivno jasni i iznijansirano formulirani eseji...” – Frankfurter Allgemeine Zeitung
“U konačnici, ovi eseji o knjigama i ljudima nisu ništa drugo nego zavođenje na čitanje – na čitanje knjiga.” – Lesart
“Lingvist, kartograf, putnik bez kompasa, kroničar sadašnjosti, povjesničar kamenja i trava, moralistički zagovornik različitosti, Magris se u svojim knjigama bori protiv zaborava, barbarstva i bahatosti većine.” – Le Figaro
“Pronicavi povjesničar nesklada, strateg nesuglasja, prorok veličanstvenih tjelesnih i duhovnih apokalipsi, Magris je veliki pisac nadahnutih knjiga.” – Enzo Golino
“Kako govoriti o Abecedama, koje obiluju tolikim idejama i poticajima, i prožete su usvojenom kulturom, a da se izbjegne pojednostavljivanje?... Radije ću jednostavno reći da su Abecede prekrasna knjiga, i točka.” – Corriere della Sera
Svaki Magrisov prijevod na hrvatski je književni događaj, pa tako i ‘Abecede’
Josip Mlakić, Express – BestBook, 8. 1. 2021.
Bez sumnje, Magris je jedan od najvećih esejista današnjice, ako ne i najveći. On, kao što vidimo u knjizi ‘Abecede’, smatra kako Zapad danas mnogo više strahuje od svojih neprijatelja, tu se prvenstveno misli na teroriste, nego što oni strahuju od njega. Tu nije riječ samo o fanatizmu terorista koji im daje golemu psihičku snagu i lišava ih straha od smrti. Riječ je o nečemu drugom...
Pred nama je nova knjiga velikog talijanskog pisca Claudija Magrisa, a radi se o zbirci eseja “Abecede” s podnaslovom “O knjigama i ljudima”. Ovaj podnaslov možda na najbolji način opisuje jednu jedinstvenu književnu pojavu kakva je nesumnjivo Claudio Magris. Knjigu je objavila Fraktura. Ovo je već šesti Magrisov naslov koji je objavila ova izdavačka kuća u razmaku od nekih sedam-osam godina. Prva od njih bilo je reizdanje kultnog putopisa “Dunav” iz 2013. godine.
Claudio Magris rođen je u Trstu 1939. godine. Diplomirao je germanistiku u Torinu 1962. godine, što je vrlo važan podatak kad je riječ o ovom piscu. Iako rođen u Italiji, Magris je danas vjerojatno najvažniji živući srednjoeuropski pisac, zahvaljujući prije svega svojem interesu za kulturu tog područja na koje su neizbrisive tragove ostavili pisci koji su pisali na njemačkom, poput Kafke, Canettija, Maxa Broda i mnogih drugih, manje poznatih pisaca, gdje do izražaja dolazi Magrisova nevjerojatna erudicija. Oni komplimenti koje izdavači stavljaju u opremu knjige, u Magrisovu slučaju nisu nikakvo pretjerivanje. Svaki Magrisov prijevod na hrvatski je svojevrsni književni događaj, pa tako i ova najnovija knjiga. Svjetsku slavu Magris je stekao romanom “Nagađanja o sablji” koji je izvorno objavljen 1984. godine, dok je na prostorima bivše države postao poznat prvenstveno po “Dunavu”, izvorno objavljenom 1986., a koji je na hrvatskom objavljen tri godine kasnije, 1989. godine, u izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske, kao prvorazredna književna senzacija.
Magris je pratio tok Dunava od izvora pa do ušća. Jedna od postaja njegova puta bio je i Beograd. Iz današnje perspektive njegova predviđanja o Jugoslaviji su potpuno pogrešna, jer je idealizirao jugoslavensku multikulturalnost uspoređujući je s onom austro-ugarskom. Po njemu, Jugoslavija je bila ključ europske ravnoteže, “a njezino eventualno raspadanje bilo bi pogubno za potonju, kao što je raspadanje Dvojne Monarhije bilo za jučerašnji svijet”. Unatoč tome što je Magris debelo precijenio geopolitički značaj bivše Jugoslavije - vjerojatno zbog tadašnje blokovske podjele svijeta u kojoj je Jugoslavija doživljavana kao svojevrsni međuprostor između dva antagonizirana svijeta - to nimalo nije umanjilo percepciju ove knjige u vrijeme kad je reizdana. Po Magrisu, Podunavlje nije provincija skrajnuta od glavnih tokova povijesti, nego njezin subjekt, mjesto gdje se ta povijest stvarala. Isti izdavač, Grafički zavod Hrvatske, objavio je godinu dana kasnije, 1990., Magrisovo remek-djelo, roman “Nagađanja o sablji” koji, nažalost, još nije doživio svoje reizdanje u Hrvatskoj, za razliku od Srbije, što je velika šteta, jer se po mojemu mišljenju radi o jednom od najvećih romana druge polovice 20. stoljeća.
Prava percepcija ove knjige u vrijeme kad je objavljena je izostala, vjerojatno stoga jer su “Nagađanja o sablji” objavljena uoči rata, u vrijeme kad je malo kome bilo do knjige, bez obzira na njezinu aktualnost. Uz to, radi se o romanu inovativne forme, koji je napisan kao pismo koje piše ostarjeli katolički svećenik Guido stanovitom don Mariju, desetak godina nakon Drugog svjetskog rata, i to na zahtjev biskupa, kao neku vrstu izvještaja o ratnim događanjima u Karniji, pokrajini koja se nalazi u sjevernom dijelu Furlanije. Roman se bavi kolektivnom tragedijom “bijelih kozaka”, Rusa koji su se nakon Oktobarske revolucije potucali po Europi, da bi njihova drama doživjela svoj vrhunac tijekom Drugog svjetskog rata, kad su se borili na strani nacističke Njemačke. “U toj vojsci zastranjenoj, dronjavoj i neustrašivoj, generala je bilo koliko i vojnika, i prikačiti sebi zvjezdice bilo je isto toliko lako kao staviti sedlo na leđa ukradenom konju”, piše Magris o tim kozačkim jedinicama. Tu, u Karniji, nacistička vlast je u periodu od listopada 1944. do svibnja 1945. uspostavila svojevrsnu državu “bijelih Rusa”, u kojoj su oni terorizirali lokalno talijansko stanovništvo, a koja je porazom sila Osovine doživjela svoj kraj. Rijetko je naići na knjigu poput ovoga romana koja na tako jednostavan i zanimljiv način govori o ideologijama, o tome kako svaki povijesni izbor u tom smislu ima svoju cijenu. U slučaju “bijelih kozaka” radilo se o njihovu izručenju Rusiji od strane Britanaca, uključujući cijele obitelji, gdje su uglavnom tragično skončali.
Bez sumnje, Magris je jedan od najvećih esejista današnjice, ako ne i najveći. Tekstovi sakupljeni u knjizi Abecede uglavnom su objavljivani u listu Corriere della Sera od 1999. do 2007. godine, iako tu ima i starijih tekstova, onih iz 70-ih i 80-ih godina, koji su objavljeni u nekim drugim publikacijama. Magris u njima dovodi u tijesnu vezu ljude i knjige, odnosno govori o ljudskim sudbinama služeći se vlastitom lektirom, od Biblije, Homera, pa sve do današnjih dana, do suvremenih pisaca. Ipak, postoje četiri imena koja su Magrisu posebno važna, a radi se o Kafki, Josephu Conradu, Borgesu i engleskom nobelovcu Rudyardu Kiplingu. “Ti su mi tekstovi pružali osjećaj za povijest i vrijednost koja je nadrasta, premda u nju uranja i u njoj postoji, koja nadilazi vrijeme živeći pritom u njemu kao utjelovljena Riječ”, kaže on u jednom eseju. Pročitane knjige određuju nas u mnogo većoj mjeri nego što to izgleda, a pogotovo se to odnosi na erudite poput Magrisa: “Neki Borgesov junak koji crta krajolike shvaća da je, na kraju krajeva, nacrtao svoje lice, a isto se događa onome tko govori o knjigama”. U istom tekstu, Magris još na jednome mjestu spominje Borgesa u sličnom kontekstu: “Borges je jednom rekao da prepušta drugima da se diče knjigama koje su napisali, dok njemu služe na čast knjige koje je pročitao”. Velike knjige, tvrdi Magris, ne iscrpljuju se ideološkim tumačenjima, odnosno nisu zbog toga napisane, one prije svega otkrivaju čitateljima nove aspekte i nova značenja.
Magris piše i o fenomenima novijeg datuma, o terorizmu na primjer. On smatra kako Zapad danas mnogo više strahuje od svojih neprijatelja, tu se prvenstveno misli na teroriste, nego što oni strahuju od njega. Tu nije riječ samo o fanatizmu terorista koji im daje golemu psihičku snagu i lišava ih straha od smrti. Riječ je o nečemu drugom: Zapad je iznenađen vlastitom ranjivošću, nakon stoljeća slijepe i ohole vjere u svoju snagu i sigurnost. Također, u eseju “Cirkus i progonstvo” progovara o iskorijenjenosti, koju naziva ranom koja razara “povijest svih epoha”, što se pogotovo odnosi na 20. stoljeće, u kojemu su brojni ljudi izgubili identitet i postali stranci, “posvuda i za svakoga, a ponajviše za sebe same”. Pozivajući se na Sabata, Magris postavlja granice između književnosti i stvarnosti: život je, za razliku od književnosti, “radna verzija koju ne možeš ispraviti ili prepisati učisto”. Književnost, s druge strane, mora, kako je to naveo Kafka, biti poput pesnice, ona mora prodrmati čitatelja i njegov pogled na svijet, a mora izazvati kod njega i određenu nelagodu. “Ta izrazito strašna nelagoda zapravo je obrana ljudskosti, jer gledati u lice Meduzi jedini je način da joj se odupremo.”
Posljednje i najvažnije poglavlje knjige, “Književnost i angažman: hladno srce pisca”, mora pročitati svatko tko misli da zna nešto o knjizi, da vidi koliko je “krhko znanje” kad se suoči s nevjerojatnom Magrisovom erudicijom, širinom i inteligencijom kojom postiže nevjerojatno duboke uvide. Magris tvrdi da književnici nisu bogomdani, da ih se angažiranost ne tiče više od drugih ljudi, da “pisci i umjetnici nisu laički kler koji bi duhovno upravljao čovječanstvom”, jer “ne shvaćaju nužno bolje život ili politiku” od drugih ljudi. Zbog toga se moglo i dogoditi da su brojni veliki pisci 20. stoljeća bili fašisti, nacisti ili staljinisti. “Pisac nije odgovorni otac obitelji, već je prije neposlušni sin koji se pokorava svojim demonima”, kaže on na jednome mjestu. “Te vaše riječi su me obradovale i mjesecima sam uživao u njima, kao kakav stari ljubitelj čokoladnih bombona koji gleda da mu kutija što dulje potraje”, kaže na jednome mjestu Guido iz romana “Nagađanja o sablji”. Otprilike na ovaj način se čita svaka Magrisova knjiga, uključujući i ovu.
Izbor književnih krošea i aperkata
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 5. 2. 2021.
Iznenadili biste se koliko puno autora malo čita. Ili možda ipak ne biste, jer su njihovi lektirni deficiti itekako vidljivi u tekstovima koje pišu. Postoje, međutim, i posve suprotni slučajevi, neutaživih, kompulzivnih čitača kakav je, recimo, Claudio Magris (rođen u Trstu 1939.). Njegova beletristička glad ne može se namiriti književnim napojem i boflom, nego samo biranim delicijama, kojih je, hvala bogu, uvijek bilo i bit će u dovoljno velikim količinama, toliko velikima da se ni najvitalnija čeljad ne moraju plašiti da će prije smrti ostati na suhome, jer su pročitali sve što vrijedi.
Libar pod naslovom Abecede i s podnaslovom O knjigama i ljudima (prijevod potpisuje Ljiljana Avirović) okuplja autorove tekstove publicirane na različitim stranama, pretežno u novinama, u rasponu od 1997. do 2007. godine. Netko bi sada mogao pomisliti kako je u pitanju inventura jedne čitalačke dekade, no ovdje se ipak ne radi o tome, jer se Magris gotovo uopće ne bavi friškom književnom produkcijom, nego je uglavnom zaokupljen autorima i djelima koje je svojedobno otkrio i kojima se rado vraća.
Eseji, i to honorirani
Mjera te svojedobnosti počesto je znatna, jer se iznova utječe svojoj formativnoj lektiri, naslovima koji su ga oblikovali u mladosti. Klasika ovdje ima kao u priči (u rasponu od Homera do Camusa), ali se nađe i dovoljno suvremenika, čak i slabije poznatih autora koji su Magrisu ili trajno zanimljivi ili ga je neki aktualni povod (reizdanje, obljetnica, susret...) iznova potaknuo da se njima pozabavi.
Ono što na prvu mora zapanjiti čitatelja, osobito hrvatskoga, jest podrijetlo ovih tekstova. Uz nekoliko iznimki izdašnijega opsega, koji su publicirani u zbornicima ili kao pogovori novim izdanjima, većina tekstova objavljena je u dnevnim novinama, samo nekoliko stranica dalje od članaka koji se bave dnevnom politikom, crnom kronikom ili nogometom. Nisam siguran da bi se kod nas itko otimao za ove eruditske eseje, a još manje da bi ih ikako, a kamoli tek pristojno honorirao.
Prije i poslije svega, Abecede su snažno i dojmljivo podsjećanje na činjenicu kako velika književnost nema rok trajanja, ne ovisi o estetskim modama i povijesnim kontekstima, nego uvijek i svugdje pronalazi put do čitatelja i neopazice ga mijenja. Mnogo primjera može ilustrirati ovu tvrdnju, a meni se najprikladnijim čini onaj u kome Magris tuče kontru tipovima koji vjeruju kako je Bertolta Brechta vrijeme pregazilo, te da njegovo djelo danas nije puno življe od ideologije kojom je bilo nadahnuto i prožeto.
Evo kako im mudri Tršćanin gospodski uzvraća: "Živimo – barem mi povlašteni – puno bolje od prethodnih naraštaja, ali sve više strahujemo da naša djeca i unuci neće imati lagodan i siguran život poput našega; kao što je rekao Karl Valentin, genijalni kabaretski komičar kojega je Brecht silno cijenio, 'nekoć je budućnost bila puno bolja'. Ako se bolje razmisli, to je očajna misao, i Brecht je snažno izrazio taj osjećaj izgubljenosti i privremenosti, pohlepne izgubljenosti, grabežljive neizvjesnosti."
Libar kojem se vraća
U više eseja (najmanje tri, koliko me pamćenje služi) Magris ponavlja – i posvaja – misao koja je, očito, postala nekom vrstom njegova creda: "Knjiga mora, govorio je Kafka, pogoditi poput pesnice, ostaviti dubok trag, izmijeniti – makar i neprimjetno – čitateljev život." Utoliko se i Abecede mogu čitati kao uvod u hrestomatiju književnih krošea i aperkata, dakle, kao jedan osebujan izbor libara koji su mijenjali ne samo ljude, nego i čitave epohe, ne mareći pritom što ostavljaju modrice na bilo čijoj duši.
Uostalom, ako ćemo već o duši, ni piscima nije lako. O tome Magris sve zna, jer nije samo rafinirani kritičar, nego i virtuozni prozni praktičar. Tako u jednom od tekstova, kao uputu čitateljima i savjet mladima koji bi tek htjeli postati piscima, naglašava kako autor mora biti dovoljno odvažan i mudar pa dopustiti svome drugom ja da artikulira svoj glas, ma koliko neugodan on bio: "Svaki je pisac doživio, s manjom ili većom snagom, otuđujuće i kreativno iskustvo tog susreta s dvojnikom ili barem s nepoznatim ili čak mrskim dijelom sebe. Ako je riječ o pravome piscu, on ga pušta da govori i onda kad bi radije pisao o nečemu drugom. (...) Ako pak iz njihova podzemnog skloništa izvire premalo tih mračnih i potisnutih, za njih nezgodnih poticaja, onda nešto nedostaje njihovom pisanju, koje je po svim ostalim značajkama veliko: slučaj je to, primjerice, s djelima Itala Calvina."
Ukratko, tko posegne za Abecedama tome će se libru zajamčeno i s puno važnih razloga zadugo vraćati.
Slične knjige
