1914.–1918., Povijest Prvog svjetskog rata
-
Prijevod: Vuk Perišić
-
Broj stranica: 992
-
Datum izdanja: srpanj 2014.
-
ISBN: 978-953266574-1
-
Naslov izvornika: 1914–1918: The History of the First World War
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 234 mm
-
Težina: 1 630 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 52,96 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Prvi svjetski rat obilježio je ne samo dvadeseto stoljeće već se njegove posljedice na mnoge načine osjećaju i danas. Nakon godina neopisivog napretka, razvoja tehnologije, umjetničkih eksperimenata i svega što je obilježilo fin de siecle, započeo je, za mnoge neočekivano, dotad najkrvaviji sukob u ljudskoj povijesti, prvi globalni rat koji je promijenio političku kartu svijeta, u kojem su stradali deseci milijuna ljudi i koji je na dotad neviđen način izmijenio načine ratovanja. Prvi svjetski rat jedan je od najznačajnijih događaja u ljudskoj povijesti. Često u sjeni Drugoga svjetskog rata, ovaj je sukob obilježio povijest više nego ijedan sukob prije njega.
David Stevenson jedan je od najistaknutijih proučavatelja Prvoga svjetskog rata. U svom monumentalnom djelu 1914.–1918. Povijest Prvog svjetskog rata kreće od uzroka sukoba, prolazi kroz sva bojišta, analizira geopolitičke odnose, ravnotežu između imperijalnih sila, političke i vojne promjene, kraj rata i mirovne ugovore koji su odredili okvir budućih međunarodnih odnosa, te završava raspravom o nastavku ratnog sukoba drugim sredstvima i o poslijeratnom uređenju svijeta koje će izazvati nove sukobe. Ova povijest jedna je od onih koje otkrivaju nove činjenice i reinterpretiraju povijesne izvore, ali jednako tako stvaraju cjelovitu sliku o kompleksnosti sukoba. Stevensonova povijest prva je sveobuhvatna povijest Prvoga svjetskog rata objavljena u Hrvatskoj nakon više od 50 godina. Knjiga koju je potrebno pročitati da bi se shvatilo dvadeseto stoljeće i razumjelo vrijeme u kojem živimo.
“Ako želite pročitati samo jednu knjigu o Prvom svjetskom ratu, neka to bude 1914.–1918.”
Washington Times
“Ne samo izvanredno povijesno djelo već i moćna upozoravajuća poruka.”
History Today
“Najbolja jednosveščana povijest rata do sada napisana.”
New Yorker
“Knjiga koja će trajati... njezin je kompas širi i uključuje mnogo više no ijedna druga jednosveščana povijest.”
Daily Telegraph
David Stevenson: 1914.-1918.: Povijest Prvog svjetskog rata
mvinfo.hr, Dragan Jurak, 12.9.2014.
Prvi svjetski rat evropska je prakatastrofa. Bez njega je nemoguće razumijevanje Drugog svjetskog rata, s kojim tvori povijesnu cjelinu. Ali također, Prvi svjetski rat je i poveznica između Drugog svjetskog rata i nacionalizma, kolonijalizma i imperijalizma XIX stoljeća. Ovo potonje čini se vrlo značajnim u prvim desetljećima XXI stoljeća.
Jasno je kako je Prvi svjetski rat utjecao na Drugi. No rat 1914.-1918. nije nastao iz ničega. Njegovi korijeni nalaze se u XIX stoljeću. Na taj način Prvi svjetski rat povezuje nacizam i Holokaust s rasizmom i nacionalizmom imperijalne i kolonijalne ere. Zašto je ovo važno naglasiti? Nacizam i fašizam doživjeli su poraz i jedinstvenu osudu, a antifašizam je temelj suvremenog Zapada. Međutim, istu takvu proskripciju i ideološku kontra-identifikaciju nije doživio i imperijalizam i kolonijalizam XIX stoljeća, premda je posrijedi nacionalistička i rasistička politika koja s nacizmom čini jedinstveni ideološko/povijesni sklop. Dapače, suvremeni neokolonijalizam njegov je legitimni ovodobni nastavak.
Na sreću, stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata donijela je pregršt tekstova o uzrocima rata, povodu rata, njegovim brojnim lokalnim aspektima, i njegovom nasljeđu. I na HRT-u (emisija „Treća povijest“, serija „U Evropi“) i u pisanim medijima (posebice na internetskim portalima) mogli smo pratiti vrlo zanimljive rasprave o historiji Prvog svjetskog rata. Kruna toga sada je jednosveščana povijest Prvog svjetskog rata „1914.-1918.: Povijest Prvog svjetskog rata“ britanskog povjesničara Davida Stevensona. Ujedno, prva takova sveobuhvatna povijest nakon Pierre Renouvinove „Evropske krize i Prvog svjetskog rata“, na hrvatskom objavljene 1965. (originalno izdanje 1934.), a koja se pedeset godina koristi kao temeljni sveučilišni udžbenik.
Prvi svjetski rat provocira mnoga povijesna i politička pitanja. Kod nas je središnje pitanje - je li Austro-Ugarska bila „trula“ državna tvorevina čiji je raspad bio neminovan, ili je bila napredna država (uzorne birokracije, reformističkog potencijala, i svjetske prijestolnice) čiji je nestanak povijesna retardacija za većinu zemalja nasljednica. U pozadini tog pitanja je legitimnost rušenja Austro-Ugarske, te legitimnost obiju Jugoslavija. Dakle, ulog je još uvijek vrlo velik. Pitanja Austro-Ugarske odnosi se na vruće pitanje Jugoslavije i njenog raspada - to jest, na pitanje „je li Jugoslavija bila trula tvorevina“.
David Stevenson se kao britanski povjesničar ne bavi tom temom. Za njega je središnje pitanje Prvog svjetskog rata je li Njemačka glavni krivac za rat, te da li je bila povijesna nužnost poraziti njemački militarizam. To su ujedno i dva glavna pitanja koja proizlaze iz Prvog svjetskog rata. Pitanje odgovornosti za rat je vrlo kompleksno. Razlozi njegova početka jedni su od najvećih historiografskih misterija. Nizozemski novinar i povjesničar Geert Mak kaže da je rat započeo jednostavno zato jer se skupila energija za njega. Nasljednik Franje Ferdinanda se slikovito izrazio rekavši da je rat generalima bio ono što je trapez akrobatima. Sam Lloyd George, britanski ratni premijer, u svojim je memoarima ustvrdio da je razlog rata - slučaj.
No Stevenson upire prstom u Njemačku i u dva milijuna vojnika koji su u ljeto 1914. kroz Belgiju jurnuli prema Francuskoj. Glavni oslonac pritom mu je njemački povjesničar Fritz Fischer i njegovo djelo „Posezanje za svjetskom moći: Politika ratnih ciljeva Carske Njemačke 1914.-1918.“. Kada je objavljena 1961. godine knjiga je u Zapadnoj Njemačkoj izazvala „sablazan“, i kako piše Stevenson, „sama po sebi postala povijesni događaj“.
Prema Fischeru, berlinska vrhuška nije tek htjela lokalni balkanski rat, već je svjesno riskirala kontinentalni sukob. Vojni i politički vođe, uz podršku poslovnih i intelektualnih elita, stremili su globalnoj moći, kontinentalnoj dominaciji i prekomorskoj ekspanziji. Ti ciljevi bili su dio kontinuiteta započetog devedesetih godina XIX stoljeća kada je formulirana agresivna Weltpolitik, a koji se nastavlja sve do nacističkog rasizma.
Stevenson ističe da Fischer precjenjuje konsenzus berlinskih elita i podcjenjuje sličnost između njemačkih i savezničkih ratnih ciljeva. No njegova osnovna teza odolijeva kritikama. I još važnije „Fischerova kontroverzija“ narušila je dotadašnji „revizionistički konsenzus“ koji je Njemačku pokušavao abolirati od krivnje. Posljedica je bila promocija intelektualnog pluralizma na zapadnonjemačkoj intelektualnoj sceni i društvu u cjelini, što je - a ovo je najvažnije - „moglo njemačke susjede privoljeti da pristanu na ujedinjenje kada se za to stvore povoljne okolnosti“.
Jednako zanimljivo Stevenson raspliće i pitanje njemačkog militarizma. Prema njemu „da je Njemačka pobijedila u ratu lako i brzo (što bi se, vjerojatno, dogodilo da Britanija nije stupila u rat), izazov novih hazardnih odluka bio bi sve veći. Vjerojatna posljedica bila bi Zapadna Evropa pod dominacijom Njemačke koja bi bila u napetim odnosima s Britanijom, koji bi pak, prije ili poslije, kulminirali u ratu.“ Također, da Njemačka nije započela neograničeni podmornički rat (čime je za neprijatelja stekla Ameriku, odlučujući faktor u porazu), iz rata je mogla izići pod znatno povoljnijim uvjetima. No i to bi daljnji sukob samo odgodilo. Njemački militarizam bio je vrč koji je išao na vodu dok se nije razbio.
I tako Stevenson bistri neke evropske i globalne aspekte Prvog svjetskog rata; ako već ne balkanske. Mora se napomenuti da je usprkos golemom opsegu knjige (gotovo tisuću stranica teksta i priloga) ovo sažeta povijest, bez previše prostora da se ulazi u dublje aspekte lokalne povijesti. Pitanje Zapadnog Balkana i Austro-Ugarske usprkos Sarajeva i Gavrila Principa za Stevensona je sekundarno, marginalno pitanje. To je vidljivo i po mjestu koje Zapadni Balkan dobiva u globalnoj povijesti, ali i po brojnim Stevensonovim greškama, a koje prevoditelj Vuk Perišić neumoljivo detektira.
Kada piše o raspadu Austro-Ugarske Stevenson brka datume, pojednostavljuje zbivanja, očito ne mareći mnogo za ovdašnja događanja. Jasno je da nešto tretira kao središte a nešto kao periferija, i da knjigom vlada određeni „imperijalni“ diskurs. No s druge strane to je djelomično i razumljivo - ne samo iz pozicije središnjih pitanja Prvog svjetskog rata, već i povjesničareve jezične, obrazovne i kulturološke određenosti.
Uglavnom, ne možemo Stevensona samo hvaliti, iako je ovo (po mnogočemu) velika knjiga, sasvim solidna osnova za uvide u rat koji je povijesno mnogo značajniji nego što mu se to općenito priznaje.
David Stevenson: 1914.-1918.: Povijest Prvog svjetskog rata
Amir Muzur
Kao i svaki rat koji se smatra „posljednjim velikim“ i za koji su vezana svježija sjećanja preživjelih, Drugi svjetski rat je, očekivano, u historiografiji našeg doba posve zasjenio Prvi. Stota obljetnica početka Prvog svjetskoga rata i njena raznolika obilježavanja – između ostaloga i Frakturinim izdavanjem prijevoda remek-djela poput Stevensonovog – stoga je rezultirala dragocjenim premiještanjem u fokus naše pažnje sukoba koji ne samo da je bio uvertirom u Drugi svjetski rat, već i začetkom moderne Europe te mnogih njenih otvorenih pitanja i problema.
U obimnoj, gotovo tisućstraničnoj kronologiji, u izvorniku objavljenoj 2004., David Stevenson, profesor međunarodne povijesti na London School of Economics i autor više knjiga o Prvom svjetskome ratu, nudi sigurno jednu od najpotpunijih analiza globalnog konflikta koji je, u konačnici, srušio četiri carstva i temeljito prekrojio granice unutar europskog kontinenta i Bliskog istoka. Prvi svjetski rat pritom nije bio samo prvi SVJETSKI, već i prvi rat u kojemu su upotrijebljeni zrakoplovi, tenkovi (sa svim svojim prvim manama), suzavac i bojni otrovi, bacači plamena, konzervirana hrana, rentgen-aparati, transfuzija krvi i uništavanje parazita pokretnim uređajima (stoga je po prvi put smrtnost od ranjavanja premašila smrtnost od bolesti, osim na Balkanu). Osim toga, bila je to i „generalna proba“ za Drugi svjetski rat – za njemački „Blitzkrieg“ 1940., koji je izbjegao probleme logistike i usporenog napredovanja koji su se bili javili nakon apsolutne njemačke pobjede u Francuskoj i Belgiji u „Bitci za granice“ 20.-24. kolovoza 1914. Uporaba izuma koji omogućuju uništavanje na daljinu, opet, pokazao je još Konrad Lorenz, povećava ljudsku agresivnost slijedom umanjenja empatije i osjećaja odgovornosti za posljedice, a i von Clausewitz je u ratu vidio spiralu autoamplifikacije nasilja i destruktivnosti.
U prvome poglavlju prvoga dijela, prikladno naslovljenom „Razaranje mira“, Stevenson govori o napetostima u Europi, osobito na njenom jugoistoku – krizi oko aneksije Bosne i Hercegovine 1908., „svinjskom“ carinskom ratu Austro-Ugarske i Srbije 1906.-1911., Balkanskim ratovima 1912.-1913., unutarnjim tenzijama u Austro-Ugarskoj (između Austrijanaca i Mađara odnosno između Mađara, Slavena i Rumunja. U takvoj situaciji, za većinu Austrijanaca, rat sa Srbijom činio se „neizbježnim“, podsjećajući na početak Márquezove „Ljubavi u doba kolere“. Ključ za pokretanje kataklizme pružili su, ipak, Nijemci, svojom obećanom potporom Austro-Ugarskoj 1914., igrajući vješto (i sebično) kao Agamemnon u potpori uvrijeđenom Menelaju na početku Trojanskog rata (presudno jamstvo Nijemaca, u povijesti znano kao „bjanko-ček“, donio je iz Berlina Riječanin Hoyos). Europska opća utrka za saveznicima 1900.-1912., u kojoj su sve kombinacije bile otvorenima, tako je ljeti 1914. bila, napokon, prisilno okončanom.
Stevensonova raščlamba predratnih vojno-ekonomsko-političkih relacija među europskim silama odlična je i bogata, premda pomalo lišena fokusa, pa njegovu povijest rata odlično upotpunjuju Uzroci Prvog svjetskog rata Annike Mombauer (prevedeni na hrvatski 2014., u izdanju Naklade Ljevak), baš kao što Churchillovu povijest Drugog svjetskoga rata nadopunjuju Taylorovi (premda revizionistički) Uzroci Drugog svjetskog rata. U posebne vrijednosti Stevensonove knjige može se ubrojiti i uvjerljiva argumentacija teze o ratu kao katalizatoru unutarnjih zbivanja (u Rusiji, Turskoj, Njemačkoj i Austro-Ugarskoj), kao i ilustracija „sporednih“ zbivanja koje je Rat iznjedrio (obračun Turaka s Armencima 1915.) ili trvenja koji su se pojavili među Saveznicima (za prijevoz američkih vojnika koriste se britanski brodovi dok se američki koriste za osvajanje upražnjenog tržišta; sporazum Sykes-Picot o podjeli interesnih sfera Francuske, Velike Britanije i Rusije na Bliskom i Srednjem istoku 1916.) odnosno među Centralnim silama (partikularni interesi Turaka i Bugara u Dobrudži ili na Kavkazu).
Početak rata bila je, Stevensonovim riječima, „gigantska skupa pat-pozicija“ kao rezultat sukoba podjednako jakih blokova. Velika i bitna razlika između dvaju svjetskih ratova svakako je promjenjivost sreće zaraćenih strana: dok će Njemačka u Drugom svjetskome ratu gubiti od 1943. nadalje, u Prvom svjetskome ratu Centralne sile bile su u izglednijem položaju za pobjedu još duboko u 1918. (nakon okupacije Srbije, poraza i raspada Rusije, kapitulacije Rumunjske i potiskivanja Italije: još u studenome 1916. Centralne sile su, „velikodušno“, nudile mir). Preokret je, zapravo, nastupio tek ljeti 1918., nakon što su Nijemci „oslabljeni vlastitim pobjedama“ a Amerikanci ubacili gotovo dva milijuna svježih vojnika. Od sličnosti, pak, s Drugim svjetskim ratom, svakako upadaju u oči ideje njemačkih stratega o važnosti Belgije ili kolonizacijskom potencijalu Krima.
Stevensonovo je djelo prvenstveno sjajna socijalna povijest Velikog rata koja ne bježi od bavljenja odnosom raznih zemalja prema bolesnima (mobilizacija 80 % od 33,000 njemačkih liječnika i 50 % od 22,000 britanskih), poginulima, grobljima, komemoracijskim običajima i problemima veterana, od kurioznog fenomena „rovovskih primirja“ (karakterističnih za sve osim za Pruse i Turke), a barem osmina knjige posvećena je i „Naslijeđu“, tj. događajima poslije Prvog svjetskoga rata. Stevenson radije analizira društvene promjene, poreze, kredite i inflaciju, nego taktiku bitaka; više politiku a manje diplomaciju. Ključan trijas za konzumenta knjige – dizajn sloga, papira i formata – u potpunosti je zadovoljen, a prijevod Vuka Perišića (nedavnog prevoditelja jednako zahtjevne Frakturine nove povijesti Trećeg Reicha) gotovo je besprijekoran („gotovo“ je ovdje tek uzgredni memento lektoru koji nepotrebno pripušta „učešće“ i „krunisanje“ koje kakofonski odudara od savršenstva).
„Šok od granate“ (ekvivalent PTSP-a našeg doba) nije bio jedini šok proizašao iz Velikog rata: svijet je „zahvaljujući“ njemu upoznao masovna stradanja i po prvi puta posvetio pažnju traženju krivca za rat. Upravo neslaganje oko tog pitanja dovest će ga do novog, strašnijeg sukoba, u kojemu će, baš kao i svaki loš đak, mnoge pogreške samo ponoviti.